Otpor i revolt uvijek su mogući

Piše: Martina Domladovac

Unatoč početnim najavama o mogućem poskupljenju školarina, Senat Zagrebačkog sveučilišta na sjednici u utorak usvojio je odluku kojom cijena školarina zasad ostaje ista dosadašnjoj. Sve je počelo prošlog tjedna kada je sveučilišni Odbor za proračun donio odluku o izdvajanju znatno većeg iznosa iz novca kojeg država doznačuje Sveučilištu, za troškove poslovanja Rektorata te o povećanju cijene ECTS boda za studente koji bodove prenose u novu akademsku godinu. Cijenu ECTS boda pritom određuju fakulteti, a uprava Sveučilišta određuje do kojeg se maksimalnog iznosa te cijene mogu kretati. Predloženim povećanjem maksimalnih cijena – prema kojima su najviša poskupljenja predviđena za studente biotehničkih, prirodoslovnih, tehničkih i interdisciplinarnih fakulteta – Sveučilište je omogućilo fakultetima da povise cijenu školarina svojim studentima. Fakulteti bi tako mogli od studenata naplatiti razliku nastalu gubitkom sredstava preusmjerenim u troškove poslovanja Rektorata. O cijelom slučaju ekstenzivno je izvještavala Srednja.hr, koja donosi detaljnu analizu troškova Rektorata, kao i razloge za povećanje troškova koje između ostalih pravdaju i izdvajanjem za stipendiranje studenata te za troškove energenata Muzičke akademije. Rektor Damir Boras to je nazvao “realnim troškovima nastalim povećanjem životnih troškova koji nisu ništa više od onoga što piše u odluci Vlade”.

Što se događa sa životnim i akademskim troškovima studenata nitko, međutim, nije osobito spominjao. “Posljednji podaci projekta EUROSTUDENT, koji obuhvaćaju 27 europskih zemalja (većina zemalja EU te Švicarska, Norveška, Srbija i Turska), pokazuju kako studenti u Hrvatskoj imaju prosječno najniža primanja i najniži paritet kupovne moći, dakle najniži ekonomski standard, od studenata svih zemalja uključenih u ovo istraživanje” istaknuo je Karlo Držaić, dosadašnji predsjednik Studentskog zbora Filozofskog fakulteta. “Imajući to na umu, apsolutno svako povećanje troškova studiranja predstavlja znatan udar na već nizak studentski standard koji je u kontinuiranom opadanju jer iznosi stipendija i studentske satnice nipošto ne prate opće povećanje životnih troškova. Glavne posljedice dugogodišnjeg trenda opadanja studentskog standarda sasvim su očekivane: smanjivanje dostupnosti visokog obrazovanja te opadanje kvalitete studiranja zbog znatno povećane potrebe za intenzivnim uključivanjem u radni odnos tijekom studija” upozorava Držaić. 

Povećanje cijena školarina nije usvojeno na ovoj sjednici Senata, no Studentski zbor Filozofskog fakulteta na svojim stranicama objasnio je zašto ne treba prenagliti s veseljem. Naime, na sjednici je donesena druga, još opasnija odluka kojom se primorava fakultete na dodatna izdvajanja iz vlastitih proračuna u korist Rektorata. Troškovi Rektorata povećani su s 5 na 10 posto, što na razini cijelog Sveučilišta iznosi oko 15 milijuna kuna. Riječ je o znatnom povećanju koje može rezultirati samo pritiskom fakulteta na studente, tako da će u krajnjem slučaju studenti biti ti koji će kroz rast cijena upisnina, potvrda i diploma snositi povećane “životne troškove”. Naravno, odrazit će se to i na znanstvene, istraživačke i stručne djelatnosti, ali i na infrastrukturu na samim sastavnicama, naročito onima koje nemaju komercijalni izvor (dodatnog) prihoda. 

“Valja razumjeti kako je u ovom kontekstu najavljeno povećanje maksimalne cijene participacije bila tek mrkva koju je vodstvo Sveučilišta željelo staviti pred senatore kako bi oni dali svoj glas da se njihovim fakultetima oduzme značajan novac. No, kao što se pokazalo, ta mrkva nije bila ni potrebna ni poželjna. Nakon što je uprava Sveučilišta odustala od poskupljenja školarina, velika je većina članova Senata, uključujući i sve studente, svejedno glasala za povećanje izdvajanja za potrebe Rektorata. Studenti su ti koji će platiti to povećanje budžeta, a povećanje ukupnog iznosa koji će oni biti primorani plaćati svojim fakultetima najvjerojatnije neće značajnije odudarati od povećanja do kojeg bi došlo da je omogućeno poskupljenje participacija” naglašava Držaić. 

Ironijom sudbine, najave o poskupljenju školarine došle su upravo uoči desete obljetnice studentske blokade koja je počela 20. travnja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Umjesto planiranih tjedan dana blokada nastave odužila se na punih 35 dana i proširila na druge fakultete. Glavni zahtjev studenata tada bio je osigurati potpuno javno financirano obrazovanje dostupno svima i na svim razinama, ali i pokrenuti raspravu i upozoriti na opasnosti njegove daljnje komercijalizacije. Blokada je bila svojevrsni odgovor na bolonjski proces, tada još uvijek u svojoj početnoj fazi, koji je pokazao sve nedostatke sustava koji kvantitetu pretpostavlja kvaliteti. Kao odgovor na studentske nemire tadašnja vlast iznjedrila je sustav koji je trebao zadovoljiti javnost iziritiranu beskrajnom pat pozicijom. Dogovoreno je kako će svi studenti prvu godinu upisati besplatno, a plaćat će se samo ECTS bodovi koje ne polože ispitima, kao i cijela prva godina ako odluče upisati neki drugi studij. Ovaj sustav se naoko činio pravedniji, no studenti su već tada upozoravali kako linearno plaćanje nije ono što su tražili te da ono iza sebe skriva brojne zamke. Nemogućnost kontroliranja proizvoljnih troškova pritom se pokazao kao očit problem već narednih godina, a traje i danas. 

O mogućim odgovorima studenata na ovakva proizvoljna poskupljenja studiranja također smo razgovarali s Dražićem koji smatra da studentsko organiziranje danas, niti u Zagrebu niti ostatku Hrvatske nije na zavidnoj razini. “Studentski zbor Sveučilišta u Zagrebu čiji su predstavnici u Senatu, iako jasno upozoreni kako je odluka o povećanju izdvajanja za Rektorat štetna po studente, i ovog puta servilno te, vjerojatno, bez imalo grižnje savjesti pognuli leđa pred voljom sveučilišne uprave”, kaže Držaić. Smatra kako formalne strukture nisu sposobne odgovoriti na studentske probleme, a istovremeno neformalno organiziranje gotovo i ne postoji. “Iznimka su jedino”, ističe Držaić, “desničarski i klerikalni spektar studenata koji, vođen stranačkom i crkvenom vertikalom, dosta premrežuje čitavo Sveučilište”.

Iako u trenutnom kontekstu, s iskustvom višegodišnjeg aktivnog sudjelovanja u brojnim studentskim inicijativama i akcijama, Držaić ne vidi puno razloga za optimizam, kaže da su na Filozofskom fakultetu otpor i revolt uvijek mogući. “Iako je od te 2009. godine prošlo već deset godina, a studenti koji sada upisuju fakultet tada su uglavnom tek započinjali svoje osnovnoškolsko obrazovanje, ideja blokade i dalje živi u kolektivnoj memoriji studenata”, naglašava Držaić. Jedino su se plenumi i blokade pokazali kao relativno uspješne metode studentskog djelovanja i njihov legitimitet nadilazi onaj raznoraznih studentskih predstavnika, stoga je odgovor na krizne situacije, smatra Dražić, upravo masovnije plenumsko organiziranje i djelovanje u skladu s odlukama plenuma. “A ako je pitanje dolaze li u bližoj budućnosti plenum i blokada u obzir, s obzirom na dosadašnje djelovanje Sveučilišta pod rektorom Borasom takve prakse zasigurno ne treba otpisati. Na Filozofskom će i dalje biti onih koji su se spremni oduprijeti, a potreba za otporom ubrzo bi se mogla pojaviti” zaključuje Držaić.