Kritika Dostupnost i participacija u kulturi
Piše: Filip Bojić
Kada sam prvi put otišao na mjuzikl udruge osoba s cerebralnom paralizom Srce iz Splita mislio sam kako samo činim dobro djelo. “Donacija” od trideset kuna za kartu i pljesak podrške nakon predstave koju će glumci u invalidskim kolicima odraditi kako najbolje mogu, trebali bi biti dužnost svakog od nas. Nakon tog prvog susreta sa Srcima na pozornici, otišao sam još dva puta na istu predstavu. Ne zato što sam potencijalni svetac ili barem posebno savjestan građanin. Moji motivi za odlazak su bili više sebični. U tih sat i pol predstave, članovi udruge svaki put odrade ono što i profesionalnim glumcima teško pođe za rukom, ostave srce na pozornici i podignu publiku na noge.
Premijerno izveden 2013. godine na daskama HNK Split, mjuzikl Srce na sceni autora Slavka Sobina do sada je doživio šesnaest izlazaka pred brojnu publiku. Osim u splitskom HNK, mjuzikl je prikazan u Domu HV-a u Lori, te na gostovanju u zagrebačkom kazalištu Vidra gdje je u sklopu 15. međunarodnog Naj, naj, naj festivala zasluženo dobio nagrade u dvije kategorije, za posebnu vrhunsku kazališnu čaroliju i za autorski rad. “Srce na sceni predstavlja rezultat kontinuiranog desetogodišnjeg rada glazbene radionice udruge”, objašnjava Mario Bavčević, voditelj radionice unutar koje je zakuhala ideja o scenskom nastupu. “Ono što manji dio javnosti zna jest da smo u fazi prije mjuzikla imali nekoliko jako uspješnih većih glazbenih produkcija, od kojih su najznačajniji koncerti pod nazivom Rock srce održani u Lori i Maloj košarkaškoj dvorani na Gripama ispred više od 1700 ljudi, oba tematski povezana s foto izložbama održanim u foto klubu Split i imotskoj Dogani”. Priča o pokušajima pisanja mjuzikla splitskog glumca Slavka Sobina isprepliće se s još dvije priče koje tvore radnju, s jednom u kojoj ljubav spaja dvije obitelji i drugom o rock zvijezdi i njegovu menadžeru. Mjuzikl je, prema Bavčevićevim riječima, nastao sasvim slučajno: “Nakon dva snimljena CD-a u vlastitom aranžmanu i nakladi planirali smo složiti set listu za još jedan CD udruge Srce, a kako su članovi u predlaganju premašili brojku od 50 pjesama došli smo na ideju prema kojoj bi napravili mjuzikl sastavljen samo od refrena. Nakon što nam se pridružio Sobin pjesme su dobile dramsku radnju, a članovi udruge mjuzikl, koji su jednim dijelom i sami kreirali”.
Iako su ovim glumcima potrebni asistenti i invalidska pomagala kako bi se kretali scenom, oni preuzimaju glavnu riječ na uzvišenju pozornice i pri tom dramatično mijenjaju način na koji ih inače doživljavamo. Pred publikom, oni prestaju biti kolica u kojima sjedi naše kratkotrajno sažaljenje. Ispod reflektora konačno možemo vidjeti njih, ljude koji svoje osjećaje i naporan rad pretvaraju u smijeh i pljesak. Kroz tri povezane radnje upotpunjene pjesmom, humorom i čestim improvizacijama zbog kojih je svaka izvedba iznenađenje, mladi glumci s različitim stupnjevima fizičkih i mentalnih oštećenja stvaraju jedinstven kazališni izričaj. Način rada unutar udruge omogućuje svim članovima prostor za vlastitu kreativnost i tako potiče razvijanje socijalnih vještina i samopouzdanja. “Iako na pozornici sve izgleda jako lijepo i jednostavno, iza svega toga stoje ogroman rad i napor, najviše njihov”, ispričala je Vesna Jerković, predsjednica udruge Srce u kojoj već 20 godina, putem raznih radionica i projekata, asistenti i mame pomažu svojim članovima, odnosno djeci, da se usprkos bolesti što bolje uklope u zajednicu. “Scenski nastup, druženje i pjevanje im je pomoglo kako bi pronašli svoje mjesto u društvu, a ova vrsta art-terapije otvara put prema njihovom samostalnom životu, jer je neizbježan trenutak u kojem im mi roditelji više nećemo moći pomagati. Lijepo je vidjeti ispunjeno gledalište, posebno dok u njemu sjede mladi, no otvoriti vrata suradnje nekih institucija zna biti poprilično zahtjevan posao, pogotovo kada sjedite u kolicima. Srećom, uvijek se nađu individualci koji su voljni pomoći”.
Iako se udruga prvenstveno bavi samoodrživim humanitarnim radom koji se očituje u stvaranju umjetnosti oko koje se okuplja brojna publika, za njih vrijede jednaki zakonski propisi kao i za rad ostalih udruga. Dodatni je posao roditelja unutar Srca potraga i apliciranje na brojne projekte. Osim nošenja s invaliditetom, traženja asistenata i adekvatnih projekta, čitav proces organiziranja manifestacija u kojima sudjeluju i od kojih se pokušavaju sami financirati dodatno otežava Zakon o humanitarnoj pomoći. On, naime, pretpostavlja da osobe koje ovise o takvoj vrsti pomoći automatski ne mogu biti sposobne same organizirati humanitarne događaje i tako financiranje ostvariti vlastitim trudom, pa makar on imao i terapijski učinak, zbog čega su vezani uz podršku drugih udruga i organizacija.
No, bez obzira na vanjsku podršku, uključenje osoba ovisnih o tuđoj pomoći u događaje organizirane unutar postojećih kulturnih institucija u početku je izazivalo dosta nepovjerenja i sumnje u njihove mogućnosti. “Priliči li takva predstava našoj pozornici?” i “Zar je netko tvoj u udruzi?” bila su pitanja na koja je odgovarao Marijo Bašić, autor ranije spomenutih foto izložbi i koordinator čitavog projekta: “Jasno nam je kako nema smisla da svaka priredba igra na velikoj sceni i iz trenutne pozicije mogu biti zahvalan svim kulturnim institucijama koje su nam otvorile vrata suradnje, no sam početak, kada smo morali plaćati punu cijenu najma kazališta i zaobilaziti brojne birokratske prepreke nam svakako nije dao osjećaj podrške i prepoznavanja. Srećom, poticaj za rad pronalazimo u činjenici kako naši članovi sada otvoreno komuniciraju s okolinom u kojoj se nađu te su svjesniji svojih mogućnosti”. Iako su predrasude i rezerviranost i dalje prisutni, sada nailaze na sve veću podršku, što dokazuju pozivi na nastupe u sklopu Svjetskog dana kazališta te onaj posljednji, na Marulićevim danima. “‘Zvjezdani’ status Slavka Sobina nam je pomogao u preskakanju nepovjerenja i trenutno imamo lakšu poziciju kod dogovaranja novih projekata. Činjenica da, osim u prvoj izvedbi, nismo imali sponzora i da težimo ka financijskoj samoodrživosti, poručuje da i udruge trebaju biti otvorenije za suradnje s pojedincima van i unutar institucija i tako graditi mrežu ljudi koji im mogu pomoći u njihovom polju rada”, objasnio je Bašić način na koji je Srce preuzelo inicijativu u poticanju suradnji.
Osim Srca na sceni koje je inspiriralo Edina Tuzlaka, volontera u sarajevskom Centru za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju djece Vladimir Nazor, na kreiranje predstave Prvi put sa Zmajevima na sceni, u Splitu i njegovoj bližoj ili daljoj okolici zabilježena je samo još jedna slična inicijativa. Prošle je godine organiziran prvi festival Kazalište u srcu koji je okupio mnoštvo sponzora, ustanova te kazališnih umjetnika kako bi potaknuo osobe s fizičkim i mentalnim poteškoćama na sudjelovanje u umjetnosti. No, iako obujmom zaista velik i poprilično ambiciozan, pitanje je hoće li se festival nastaviti održavati s obzirom da za sada ne postoje naznake o njegovom ponovnom organiziranju. I dok u udruzi Srce nastavljaju terapijom javnim nastupom gaziti predrasude i graditi vlastito samopouzdanje, na pitanje kada su posljednji put bili u kazalištu, ali ne kao glumci, nego kao gledatelji, ipak nisu znali odgovoriti.
Zašto osobe s invaliditetom gotovo pa i ne sudjeluju u kulturnom životu Splita, jednim dijelom je odgovorila udruga mladih Prijatelj. U sklopu akcije Nema invalida u Splitu, postavljanjem provokativnih natpisa na ulaze muzeja, galerija, kazališta, kina, ali i na neke infrastrukturne “barikade”, pokušali su izazvati reakciju javnosti i potaknuti na rješavanje problema pristupa kulturi osobama s invaliditetom. “Kada bih poželio negdje ući, bilo na predstavu ili neku izložbu, ljudi bi se uvijek organizirali i pomogli bi mi da dođem gdje želim, ali osim Galerije umjetnina i foto kluba Split, ni jedna druga kulturna ustanova nema prilagođenu infrastrukturu. Split se još ne može uspoređivati sa Zagrebom po pitanju pristupa čitavom problemu koji sa sobom nosi invaliditet. Tamo postoji puno razvijenija svijest, pa na primjer i kada objekt nema trajno izvedeno rješenje onda postave priručnu rampu. Istovremeno, u Splitu se mogu osloniti samo na susretljivost osoba u bliskom okruženju”, prepričao je svoje iskustvo Valentino Bilić Prcić, aktivan član splitskog Foto kluba. Pošto je vezan uz kolica, navikao je da mu ljudi pomažu prilikom kretanja i tako zamjene nepostojeću infrastrukturu koja, srećom, nije uvjet za njegovo umjetničko stvaranje. Najčešće pozicioniran na Rivi, “isprid banke”, Valentino lovi svakodnevne prizore Splićana u svom prirodnom okruženju te ih pretvara u fotografije čiji kut, zbog pozicije iz koje ih stvara, zna biti drugačiji od uobičajenog. “Iako je taj poseban rakurs neizbježan, ne želim graditi estetiku na njemu”, tvrdi Valentino koji stavom prema vlastitim fizičkim ograničenjima ne dozvoljava izjednačenje čitave svoje osobnosti s problemom invalidnosti: “Ljudi imaju vlastite blokade s kojima se trebaju suočiti i pokušati ih prijeći, a kada to uspiju, i ove na koje svakodnevno nailaze će postati manji problem”.
Koliko god je pristup vlastitim ograničenjima bitan, neovisno o zdravstvenom stanju pojedinca, on ne može zamijeniti institucionalnu (ne)brigu prema najosjetljivijim skupinama građana. Kultura u Splitu, koju na životu održava trud pojedinaca, i sama je postala invalid vlastitog nemara i kao takva se neće moći kretati po europskoj sceni kojoj teži. Šteta što izgovorene riječi nemaju obavezujuću narav, pogotovo kada je participacija u pitanju, jer je iznimno dobra prilika za njenu upotrebu bila izrada Kulturne strategije grada Splita, u kojoj se ni za jedan od navedenih problema vezanih uz osobe s invaliditetom ne nudi rješenje. Na državnoj razini pokušalo se odgovoriti tim nedostacima Nacionalnom strategijom izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine, u kojoj se navode ciljevi i mjere kojima bi se ova skupina ljudi integrirala u sve segmente društva, što uključuje i kulturu. Zatečeno stanje u kojem, na primjer, čitav objekt splitskog Doma mladih nema ni jedan prilagođen pristup za invalidska kolica ili činjenica da ni jedno kazalište u gradu ne posjeduje barem priručnu rampu, daje nam za pravo postaviti pitanje je li bilo barem pokušaja provedbe tih državnih mjera. Osobe odgovorne za neispunjenje ovih obveza na taj način ograničavaju pravo jednakih mogućnosti 510 274 građana koji po izvješću Zavoda za javno zdravstvo iz 2014. godine spadaju u skupinu osoba s invaliditetom.
Poticajno je stoga gledati mjuzikl u kojem mladi ljudi iz invalidskih kolica uspiju nasmijati publiku i pokazati svoj nevjerojatan stvaralački talent, no što je s drugim mladim ljudima čiji životi stagniraju u nekoj zatvorenoj zajednici gdje je invaliditet nešto o čemu se nerado priča. Što je s osobama čije obitelj nemaju dovoljne financijske, kulturne ili socijalne resurse, a sudbina ih je prostorno odvojila od pojedinaca koji bi stali iza njih. Zar oni ne zaslužuju biti jednak dio društva, jer eto imaju još manje sreće nego oni koje mi “zdravi” smatramo nesretnima? Čitavo vrijeme pokušavam izbjeći izraz “osobe s posebnim potrebama” zato što stvarno vjerujem kako zbilja nema ništa posebno u potrebi za sudjelovanjem u kulturnom životu zajednice. Pomoć u ostvarenju te potrebe morala bi biti dostupna svima jer je osobama s invaliditetom ona iznimno potrebna.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
