Piše: Lujo Parežanin
Ako jedna stvar obilježava kulturnu politiku za vrijeme mandata Nine Obuljen Koržinek, to je financijsko gušenje nezavisne kulturne scene, kao i zanemarivanje njezine važnosti za širi razvoj kulture kao javnog dobra. Štoviše, moglo bi se uvjerljivo dokazivati da u temelju politike aktualne ministrice leži upravo odbijanje da se kulturu shvati kao javno dobro u čiji autonomni – što će reći, od nužnosti tržišne legitimacije izuzet – razvitak treba ulagati. Posljedice navedenog odražavaju se na svim razinama polja, od sve težih radnih uvjeta u organizacijama, preko sve nesigurnijih i netransparentnijih modela provedbe natječaja, pa do zanemarivanja nezavisne kulturne i umjetničke proizvodnje. Umjesto, dakle, da pruži posebno snažnu podršku sadržajima za koje nema mjesta u institucijama ili u turističko-tržišnoj logici kulturnog poduzetništva, Ministarstvo kulture i medija zdušno svodi nezavisnu kulturu na dugoročno neodrživi rezervat.
Dobar primjer iznevjeravanja vlastite javne funkcije je odnos Ministarstva prema neprofitnom nakladništvu. Prošle smo godine tako na Kulturpunktu pisali o problematičnim rezultatima natječaja za otkup knjiga, na kojem je ignorirano nekoliko iznimno vrijednih izdanja produciranih na nezavisnokulturnoj sceni. Kako sugeriraju nedavno objavljeni rezultati potpora za izdavanje knjiga, krizna 2021. donosi nastavak iste problematične politike. Naime, na popisu odbijenih prijava nalaze se neke od najvažnijih organizacija nezavisne kulture, čiji programi vezani za proizvodnju znanja čine uistinu ključan doprinos ne samo užoj sceni kojoj pripadaju, nego i širem izdavačkom, akademskom i kulturnom prostoru. Tako su primjerice bez potpore ostala izdanja Bijelog vala, kustoskog kolektiva Blok, udruge Domino, Multimedijalnog instituta i Udruženja za razvoj kulture “URK”, dok se na popisu odobrenih prijava ne može praktički naći nijedan nezavisnokulturni akter. Potpore su ogromnom većinom dodijeljene privatnim nakladnicima, što s obzirom na stanje nakladništva nije samo po sebi sporno, no nužno je zapitati se zbog čega drastično povećanje sredstava od 2017. godine (s 4 845 000 na 8 078 000 kn) nije donijelo makar minimalno bolju sliku što se strukture dobitnika tiče.
Zbog toga smo se za komentar obratili Nikoli Devčiću iz udruge Bijeli val, koja je u 2020. dobila potporu za izdavanje knjiga, da bi se u ovoj godini, nakon što je proračun za tu stavku pao za oko pola milijuna kuna, našla među “skrajnutim” prijaviteljima. Devčić je politiku aktualne ministrice stavio u širi kontekst njezinog prethodnika, naglašavajući kontinuitet zanemarivanja nezavisne kulture: “Već je odavno i onima najnaivnijima jasno da je mandat Nine Obuljen Koržinek na čelu Ministarstva kulture nastavak Hasanbegovićeve ‘nacionalne promjene paradigme’ drugim sredstvima i da Kulturna vijeća neće podržati ne samo Subversive Festival, časopis Up&Underground ili sve predložene naslove biblioteke Parezija i Sinestetika, te Novi Gordogan, Centar za ženske studije ili Oris, nego apsolutno nijedan civilnodruštveni projekt.” Devčić posebno kritizira način na koji je ustrojen rad kulturnih vijeća, za koja smatra da “ne odstupaju od birokratskog normativa postupnog dokidanja potpora s ciljem iscrpljivanja malih ili ideološki nepoželjnih korisnika, smanjivanja obima njihovih aktivnosti i u konačnici njihovog gašenja”, a kao štetne faktore navodi i “brutalnu komercijalizaciju i estradizaciju kulturne proizvodnje”. Spornom smatra i transparentnost rada vijeća, budući da je njihovim članovima “zabranjeno očitovati se u javnosti, dok na upite o kriterijima po kojima su neki projekti potvrđeni a neki odbačeni ili uopće ne ponude obrazloženje ili napišu da je program odbijen zbog manjka u budžetu. Ono što nam na kraju ostaje je da sami osmislimo razloge izostanka podrške.”
Petar Milat iz Multimedijalnog instituta kritizira pak Ministarstvo zbog izrazite jednodimenzionalnosti kulturne politike kada je riječ o izdavaštvu i njezine podređenosti servisiranju privatnog sektora: “Nije neka posebna tajna da tzv. tržište knjige u Hrvatskoj ne postoji, osim kao korisna i nepropitana iluzija koja služi da se opravda nužnost periodičnog pumpanja javnog novca u privatne projekte. Ono što u tom prešutnom paktu uvijek iznova zapanjuje je razina arbitrarnosti i potpuni manjak volje da se sa strane državnih i drugih javnih institucija makar potakne uspostavljanje kulturne politike vezane uz knjigu, a koja bi za sobom ostavila dosadašnju zadaću da se privid tržišta i navodno pravične tržišne utakmice održava na životu javnim sredstvima.”
Prema Milatu, na izdavaštvu se još jednom potvrđuje potpuna nezainteresiranost Ministarstva kulture za promišljanje aktualnih potreba sektora: “Baš ništa od važnih razvojnih pitanja – npr. digitalni obrat u izdavaštvu i sve što to donosi za knjišku kulturu; suradnja s ostalim, poludomaćim eksjugoslavenskim sredinama; internacionalizacija – kao da se Ministarstvo kulture ne tiče, već se radi isključivo na ‘poboljšanju’ ili ‘rastezanju” uhodanog superhikovskog modela raspodjele plijena, s točno određenim kvotama/glavarinama. Ako prođe, prođe … ako pak netko i zalaje, nema veze, brzo će se zaboraviti i zataškati.” Zaključno, Milat smatra da je kulturnoj politici potreban temeljni koncepcijski obrat koji će izdavaštvu pristupiti iz perspektive njegove sistemske društvene uloge: “Drukčiji model javnog financiranja knjige nije tek pitanje drukčije raspodjele sredstava, već pitanje nove funkcije i svrhe proizvodnje knjiga u malenoj i centraliziranoj kulturi i društvu. Do odgovara na to pitanje, čini mi se, nećemo više doći unutar postojećih korumpiranih okvira, već samo kolektivnim iskorakom u političku i kulturalnu postmodernu.”
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno