Obrambena utvrda kratkog metra

Možda se baš zato festival u Velikom Taboru potrudio ponuditi iznimno kvalitetne programe kratkometražnih filmova, kako u natjecateljskim, tako i u pratećim programima. Jer, za razliku od stranih gostiju koji su se mahom čudili kvaliteti smještaja i hrane, prijaznosti svih uključenih u organizaciju te svim gore spomenutim "posebnostima", razmažena domaća publika i mediji nisu osobito impresionirani. Uz relativnu nedostupnost dvorca i zabrinjavajuću nezainteresiranost lokalnog stanovništva, ta prezasićenost festivalima vjerojatno je glavni razlog što se još uvijek ne čini da su vrlo ograničeni kapaciteti projekcija na otvorenom u Velikom Taboru ozbiljni problem.

Međutim, barem nama koji volimo film, upravo činjenica da Tabor film festival nema problema s "viškom" publike čini se otužnom.

Kratki film, koji se nekad gledao čak i u redovnoj kino distribuciji, danas je prognan i iz videoteka i s televizija. Igrane kratkometražne forme tako nastaju gotovo isključivo na filmskim akademijama ili u krajnje niskobudžetnim produkcijama beskompromisnih autora. A sve zato što je film kraći od pola sata teško isprekidati propagandnim programom, pa ga rijetko koja televizija želi otkupiti.

Kratki dokumentarni filmovi proizvode se nešto češće i nisu toliko "nepoželjni" na televizijama jer često predstavljaju jeftini program za popunjavanje neatraktivnih termina, a umjetnički animirani i eksperimentalni filmovi po svojoj su prirodi nekomercijalni i u dugometražnoj formi dolaze kao izuzetak prije nego pravilo. Međutim, dojam je da čak i suvremena produkcija animiranih i eksperimentalnih filmova najviše umjetničke vrijednosti zadnjih dvadesetak godina gubi veliki broj autora jer se njihove kreativne vještine financijski puno više isplate kad se upregnu u proizvodnju glazbenih spotova i namjenskih filmova (što u praksi znači: reklama), nego u realizaciju vlastitih autorskih vizija.

Sve u svemu – ako publika naprosto ne hrli u Veliki Tabor koji je jedna od posljednjih utvrda kratkog metra (doslovno i metaforički), teško je ne primijetiti krizu u koju je ta forma upala.

Dobra strana činjenice da se danas kratkim filmom bave mahom mlađi autori je uvid koji dobivamo u probleme i preokupacije tih umjetnika. Gledajući međunarodnu konkurenciju podijeljenu u sedam tematski labavo povezanih programa, možemo pokušati pogoditi o čemu će se snimati dugometražni filmovi kad ova generacija počne diktirati trendove.

U urbanim sredinama, čini se, jedan od prevladavajućih strahova je ulično nasilje. Tako smo u nedjelju jedan za drugim gledali dva filma skoro istog zapleta: u Mekušcu (Soft, Simon Ellis) oca i sina terorizira ulična banda, a u Pop Foul (Moon Molson) ih terorizira lokalni kriminalac. U oba slučaja otac se boji fizičke konfrontacije, dok je sin spremniji riskirati vlastitu sigurnost kako bi očuvao samopoštovanje. Međutim, ono što supostavljanje ovih filmova čini posebno zanimljivim potpuno su različiti raspleti. Ellis naivno vjeruje u herojstvo, pa se sve sretno rasplete kad se sin odluči "hrabro" (čitaj: nasilno) suočiti s problemom. Molson pak zna da nasilje samo rađa novo nasilje, tako da u njegovom (i inače kompaktnijem i uvjerljivijem) filmu agresivnost koja nastaje u sinu kulminira okrutnošću prema vlastitom kućnom ljubimcu – jedinom slabijem od njega, jedinom koji to ničim nije zaslužio.

O svojim strahovima od napada nasilničkih skupina govorile su nam i dvije ruske lezbijke u dokumentarnom filmu Unutar teme (V teme, Olga Popova). Jedna od njih već je bila prinuđena koristiti svoje poznavanje borilačkih vještina kako bi sačuvala goli život, ali svjesna je da pripada supkulturnoj skupini koja je posebno izložena opasnosti i da će sljedeći put možda broj napadača biti veći i tada se neće moći obraniti.

Još uspjeliji film na temu uličnog nasilja švicarski je studentski film Reta Caffija Na liniji (Auf der Strecke). Ovdje je priča kompleksnija, likovi življi i čini se da bi ga nešto dorađeniji kraj promaknuo u jednog od favorita festivala. Glavna razlika u odnosu na gorespomenute filmove je u fokusu priče. Ovdje glavni lik nije žrtva, nego promatrač koji zbog unutarnjeg konflikta odluči zatvoriti oči pred nasiljem koje završi tragično.

U izvrsnom animiranom filmu HEZURBELTZAK, una fosa común, koji je i ovogodišnji žiri Animafesta posebno istaknuo, Izibene Oñederra dojmljivom grafikom izražava onaj isti strah za sigurnost manje prihvaćenih društvenih grupa koji su nam povjerile djevojke iz filma Unutar teme. Niz grubih monokromatskih crteža povezan je uvjerljivom animacijom i zvučnom kulisom koja stvara nelagodu.

Sve u svemu, dojam je da autori doživljavaju druge ljude kao prijetnju, a velike gradove kao ratne zone u kojima svaki tren može doći do tragedije. Naravno, ne svi autori.

Podjednako su česta tema (kao što je i za očekivati, pošto smo već zaključili da se radi o većinom mlađim umjetnicima) i ljubav i seks, ali dojam je da su se tom temom mladi filmaši bavili nešto manje uspješno. Tony Zoreil (Valentin Potier) primjerice duhovito promatra ljubavne probleme protagonista koji se rodio s groteskno velikim ušima, ali se malo zapetlja u pretjeranoj želji da dokaže kako su romantične komedije u krivu i kako je vanjska ljepota ipak najvažnija u igri zavođenja.

I Špela Čadež u svojem animiranom filmu Ljubavna bol (Liebeskrank) gubi nit priče u želji da prenese poruku iako s druge strane demonstrira zavidnu vještinu pripovijedanja pokretom i općenito animiranja lutaka.

Možda je romantična ljubav tema kojom bi se trebali baviti iskusniji autori? Oni čije su emocije nešto staloženije pa mogu objektivnije promišljati pravu prirodu ljubavničkih odnosa?

U svakom slučaju, vjerojatno najuspjeliji film slične tematike je Sat gitare (Leçon de guitare, Martin Rit). Sredovječni samac odluči nešto slobodnog vremena utrošiti učeći svirati gitaru pa upiše privatne satove kod nekog mladića koji živi u stanu s tajanstvenom djevojkom u koju se (ovo je prilično očigledno, zar ne?) zaljubi. Neobični odnos mladića i djevojke dodatno ga zaintrigira, ali na kraju ne uspijeva shvatiti ni svoje osjećaje prema njoj niti išta o njih dvoje. Jedino što uspije shvatiti je ono zbog čega je i došao: glazbu. Naime, upravo nemogućnost komunikacije, nemogućnost dijeljenja osjećaja među ljudima tema je pjesme koju na kraju filma nauči svirati.

Daniel Mulloy, sin kultnog animatora Philla Mulloya, još manje razumije ljude i njihove odnose. U filmu koji mi se osobno učinio najkompletnijim i najdojmljivijim na cijelom festivalu, Sin (Son), demonstrira nam jedino duboko razumijevanje procesa stvaranja filma i kazališne predstave. Nižući zbunjujuće kadrove iz kojih je teško formirati neku narativnu liniju, glavna je konstanta da svi koji se pojavljuju pred kamerom na neki način znaju da se nalaze u prijevari, iluziji i naprosto na to pristaju. Upravo kao što i mi pristajemo povjerovati da se ono što gledamo uokvireno na filmskom platnu ili na kazališnim daskama zaista događa, makar za onih nekoliko minuta ili sati, koliko predstava traje.

Slična je atmosfera prisutna i u još jednom vrlo zanimljivom filmu, Pronađene stvari (Found Objects, David Birnbaum), koji se također događa u neobičnom kazalištu, u nekom neodređenom vremenu, u nekom nepostojećem ratu. Očigledno je teatar mjesto koje fascinira filmaše. Ono posebno mjesto na kojem je sve moguće i kojem se kompulzivno vraćaju kad god počnu razmišljati o pozivu koji su odabrali.

Kao pas u crkvi (Comme Un Chien Dans Une Église, Fabien Gorgeart) ne spada komotno ni u jednu tematsku cjelinu, a odlično je napisan i vrlo uredno snimljen. Priča je to o susretu oca sa sinovima koje je napustio dok su bili djeca, baš u trenutku kad se jedan od njih dvojice ženi. Plejada zanimljivih likova upotpunjena elementima situacijske komedije uspješno spašava tešku temu od i najmanje doze patetike.

Posebno vrijedi istaknuti veći broj vrlo uspjelih animiranih filmova u ovogodišnjoj selekciji. Neki su urnebesno duhoviti (KJGF br. 5), neki sofisticirani i promišljeni (Bernijeva lutka), neki vizualno impresivni (Pojas za spašavanje), ali pogledani u cjelini (uključujući domaće favorite, Moranu i Onu koja mjeri) predstavili su svjetsku produkciju animiranog filma kao vrlo raznoliku i vrlo kvalitetnu.

I na kraju, ne smijemo zaboraviti napomenuti kako organizatori festivala, udruga Gokul iz Zaboka, u sklopu Clubturea prikazuju dio festivalskog programa u čitavom nizu hrvatskih gradova. Pokušavajući doskočiti spomenutom problemu kratkog metra, na taj način već treću godinu predstavljaju barem dio ovih filmskih dragulja iz Velikog Tabora široj publici.

Nagrade Tabor Film Festivala