Tema Piše: Lujo Parežanin
Briga oko često ponižavajuće niskih potpora u načelu je svakodnevica nezavisne izvedbene scene, a posebno se to odnosi na suvremeni ples koji se, produktivnosti i umjetničkoj kvaliteti unatoč, godinama degradira, infrastrukturno i financijski. S obzirom na kontinuirane krize u kazalištu i plesu, produbljene zabrinjavajućim udarima na autonomiju njihovih institucija, javne su potpore kao najosjetljiviji dio kulturne politike postale temom koju bi valjalo nadzirati s posebnom pažnjom. Kao najsvježiji slučaj ističu se rezultati Programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba za kazališnu i plesnu djelatnost, objavljeni u jeku naglašene političke polarizacije umjetničkog i kulturnog polja, kao i otvorenih zlouporaba poluga političkoga odlučivanja u kulturi.
Iz nerazjašnjenih razloga, s objavom rezultata za kazalište i ples Grad je čekao čak dva tjedna više od onih za ostale djelatnosti. Uzme li se pritom u obzir da su potonji objavljeni sredinom veljače – dakle, nakon što smo već ozbiljno “zagazili” u godinu za koju Grad dodjeljuje sredstva – te da su ionako hiperprekarizirani plesni umjetnici, dakle, trebali čekati sve do početka ožujka da doznaju rezultate financiranja, može se reći da i samo tempiranje objave doprinosi nesigurnosti polja i govori o stanovitoj bezobzirnosti nadležnih prema uvjetima u kojima se u njemu radi.
No kasne objave rezultata, ionako uobičajene za Grad kada je riječ o potrebama u kulturi, ne bi predstavljale toliki problem da se u proceduri odlučivanja i sâmoj njihovoj strukturi nije održao niz spornih kontinuiteta te da među njima nije moguće naići na neke uistinu teško objašnjive izbore.
Prije svega, ovogodišnja struktura odlučivanja donosi važan novitet u obliku Radne skupine za ples, očito osnovane kako bi se dijelom odgovorilo na kritike da Grad sustavno degradira plesnu umjetnost i dokida njenu autonomiju. Međutim, problem je što o njezinu osnivanju ne postoji nikakav službeni trag osim objave u kojoj su navedeni novi članovi kulturnih vijeća za vrednovanje programa javnih potreba u kulturi, iz koje je moguće razabrati tek da je Radna skupina osnovana u okviru kazališne djelatnosti. No dok je u online verziji gradskog Službenog glasnika moguće pronaći odluke o imenovanju članova kulturnih vijeća, odluka o članovima Radne skupine za ples ne postoji pa nije moguće precizno utvrditi koji je njen status i uloga.
Ipak, pravi problem leži u njezinu sastavu, odnosno izboru predsjednika. Jer dok se izbor Rajka Pavlića, Sandre Banić Naumovski, Katarine Đurđević i neizbježne Almire Osmanović čini razumljivim u postojećim okvirima, uistinu se bizarnim čini postavljanje glumca Roberta Kurbaše na njeno čelo.
Kurbaša se ovih dana “proslavio” režiranjem i tumačenjem glavne uloge u predstavi Tko je ubio Zvonka Bušića?, a nešto ranije i snažnim otporom Gavellinog ansambla prema mogućnosti njegovog izbora za ravnatelja toga kazališta. Njegov glumački rad pretežito je obilježen sapunicama pa je posebno nejasno koje su njegove kvalifikacije da predsjeda radnom skupinom koja treba odlučivati (i) o nezavisnim suvremenoplesnim produkcijama – odnosno, posve je jasno da Kurbaša to znanje i kvalifikacije nema.
Ovakvo formiranje tijela koje je navodno trebalo biti iskorak u odnosu između gradske uprave i plesne scene budi sumnju da se način odlučivanja o financiranju plesa nimalo nije promijenio u odnosu na prethodna razdoblja, a sugeriraju to i rezultati koji ne odaju dojam da se financiranju plesne scene od strane Grada pristupa promišljenije. Da promjena nije mišljena kao supstancijalna, nego kao površinsko udovoljavanje pritisku koji dolazi iz smjera plesne scene još od situacije sa Zagrebačkim plesnim centrom, govori i činjenica da formiranje Radne skupine za ples nije pratilo i donošenje novih izmjena i dopuna kriterija za utvrđivanje javnih potreba koji bi posebno definirali odlučivanje o financiranju plesa.
Uvid u ovogodišnje rezultate ponajprije potvrđuje probleme koji su postojali još u prošlogodišnjima – da gotovo pola financijskih sredstava u kategoriji “plesni ansambli, plesni projekti” otpada na Zagrebački plesni ansambl (430 000 kn, od čega 410 000 za redovnu djelatnost i predstavu Psychopomp) i Zagrebački plesni centar (450 000 kn). Pridoda li se tomu 350 000 kuna namijenjenih Studiju za suvremeni ples, to znači da na redovnu djelatnost dvaju ansambla i rad ZPC-a ide daleko najveći dio sredstava od čijih bi ostataka potom trebao preživljavati preostali dio plesne scene.
Pritom nije sporno zaslužuju li, primjerice, ZPA ili ZPC dobiti navedene iznose sâme po sebi, a sasvim je druga razina pitanja okolnost da baš ZPA, najuže povezan sa ZKM-Bandićevom Snježanom Abramović Milković, redovito dobiva neke od najvećih potpora. Ovdje je ponajprije riječ o smislu odluke da se u istoj kategoriji sredstva dodjeljuju za redovne djelatnosti velikih ansambla i za nezavisne produkcije, zbog čega su potonje često svedene na financijske mrvice. Kao nužnost iole suvislog podupiranja plesa tako se nadaje povećanje ukupnih sredstava i odvajanje financiranja plesnih ansambla od financiranja pojedinačnih plesnih projekata, analogno podjeli u kazališnoj djelatnosti.
Izdvojen problem predstavlja ZPC koji se od 2017. godine na natječaj prijavljuje kao zasebni subjekt pod ZKM-om. Na stranu to što nije jasno koja je ZPC-ova pravna osobnost temeljem koje bi sudjelovao na natječaju, ono što se čini kao nepravilnost je da ZPC nije ansambl niti se na natječaj prijavio plesnim projektima – u dvije godine koliko sudjeluje na natječaju, oba puta je sredstva dobio za “programsku i tehničku podršku plesnim projektima koji su financirani Programom javnih potreba u kulturi”. Zanimljivo, iako ga u toj kategoriji obilato financira, čini se da ni sâm Grad Zagreb ZPC ne smatra plesnim ansamblom – na službenoj stranici Grada na popisu profesionalnih plesnih ansambla ZPC nije naveden. S obzirom na pripajanje ZKM-u, logičnijim se stoga čini da sredstva za ZPC budu osigurana u okviru financiranja te kazališne kuće, čime bi se mogli osloboditi novci za iznimno podfinancirane, a vrijedne nezavisne produkcije.
A i među njima nailazimo na neke momente vrijedne propitivanja. Primjerice, ne čini se da se uvijek poštivalo iskustvo i kontinuirana kvaliteta rada nekih od prijaviteljica i prijavitelja. Tako je koreografkinja Ana Kreitmeyer – jedna od naših najvažnijih suvremenoplesnih umjetnica, koja je samo u prošloj godini autorski i izvođački sudjelovala u izvrsnim projektima poput Tamo vani i ovdje unutra (u suradnji sa Sonjom Pregrad) ili BADco.-ove predstave Ispravci ritma – za svoj projekt Na rubu dodira i kaosa dobila uistinu mizernih 15 000 kn. Iako je, uz iskustvo, jedan od temeljnih kriterija za dodjelu sredstava “iskazana financijska potpora iz drugih izvora”, Kreitmeyer nije pomogla ni činjenica da je za isti projekt na natječaju Ministarstva kulture prethodno već bila osigurala nešto korektnijih 35 000 kn.
Je li joj, s druge strane, odmoglo to da je kao predsjednica Udruge plesnih umjetnika Hrvatske i članica Plenuma Zagrebačkog plesnog centra jedna od najaktivnijih kritičarki pripajanja ZPC-a ZKM-u, nije moguće procijeniti. No ono što jest nedvojbeno je da je Grad veća sredstva na istom natječaju dodijelio autoricama sa znatno manjim iskustvom, za projekte koje je Ministarstvo prethodno odbilo poduprijeti. Da Kreitmeyer nije izolirani slučaj pokazuje i primjer koreografkinje Zrinke Šimičić Mihanović koja je na gradskom natječaju prošla s istom potporom, iako je Ministarstvo također prepoznalo važnost njenog projekta pOGLED: somatski pristup izvedbenoj praksi.
Nelogičnim se čini i smanjenje potpore Umjetničkoj organizaciji Bezimeno autorsko društvo pod kojom djeluje BADco., bez sumnje naš najrelevantniji suvremenoplesni kolektiv. BADco. se na ovaj natječaj prijavio nakon godine obilježene izuzetno vrijednom suradnjom sa zagrebačkim HNK-om koja je rezultirala spomenutim Ispravcima ritma, kao i serijom zasebnih događanja. Nakon takvog iskoraka, koji je u sjedište institucionalne kulture sa sjajnim umjetničkim rezultatima donio inovativne izvedbene poetike, uistinu se ne čini logičnim da BADco. već drugu godinu zaredom od Grada dobiva manja sredstva, pa je tako sa 120 000 kn iz 2016. ove godine spao na 90 000 kn. Još jednom, loše svjetlo na proceduru baca činjenica da smanjenje sredstava koincidira s opozicijskim angažmanom BADco.-ovog Gorana Sergeja Pristaša po pitanju gradske kulturne politike, kao i u ZKM-ovom Kazališnom vijeću pri predlaganju Danijela Ljuboje umjesto Snježane Abramović Milković, zbog čega je i javno prozivan.
Nekolicina ovih primjera, uparena s općim dojmom nepromišljene koncipiranosti natječaja i nedefiniranih kriterija odlučivanja, proširuje raniju tezu da u odnosu između grada i plesne zajednice, usprkos osnivanju Radne skupine, nije došlo ni do do kakvog bitnog pomaka: u jeku uvredljivih komentara koje smo u Gradskoj skupštini mogli čuti na temu protivnika pripajanja ZPC-a ZKM-u, prije bi se moglo reći da je taj odnos ovakvim pristupom financiranju plesa dodatno unazađen.
Ionako zabrinjavajuća perspektiva plesne scene po svemu sudeći ubrzo će biti dodatno testirana izvjesnim ostankom Snježane Abramović Milković na čelu ZKM-a. Prilika je to da plesne umjetnice i umjetnici nadiđu podjele po pitanju korištenja ZPC-a i, potaknuti novim ugrožavanjem njihovog vrijednog rada, artikuliraju zajedničke zahtjeve prema Gradu. Ako to ne uspiju, moglo bi se lako dogoditi da i ove mrvice što Grad baca u njihovom smjeru postanu sve manje, a prostori za autonomni i inovativni rad budu prepušteni nekim drugim, “isplativijim” djelatnostima.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
