Kritika Umjetničko-akademska struka nedavno je ponovno adresirala strategije postavljanja umjetničkih djela u javni prostor Zagreba. Tribina u organizaciji Centra za kulturu Trešnjevka (Cekate) i Tehničkog Muzeja Nikola Tesla pod nazivom Umjetnost u javnom prostoru – Medijacija umjetničkog djela održana je 15. siječnja u kino dvorani Tehničkog muzeja.
Na tribini su sudjelovale Saša Martinović Kunović, umjetnica i voditeljica Galerije Modulor, Marta Kiš, voditeljica likovnog i novomedijskog programa Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu te članica gradskog Odbora za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo, Maša Štrbac, povjesničarka umjetnosti i jedna od pokretačica udruge Otvoreni likovni pogon / Novi naručitelji HR te Božica Dea Matasić, vizualna umjetnica i profesorica kiparstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Razgovor je moderirala kustosica Odjela za programsko-izložbenu djelatnost Tehničkog muzeja, Kosjenka Laszlo Klemar.
Rasprava je bila usmjerena na postojeće i potencijalne modele financiranja i naručivanja umjetničkih djela za javni prostor, specifično u četvrti Trešnjevka i Zagrebu općenito. No Martinović Kunović je odmah na početku pojasnila da tribina “želi ukazati na nepostojanje modela i hodograma načina otkupa umjetnosti [za javni prostor] i sistemskog rada na tome”. Iako kulturni centri poput CeKaTe-a doprinose svojoj lokalnoj zajednici, i to često uz zaista aktivno sudjelovanje lokalnih umjetnika_ca, manjak šire sustavne podrške rezultira manjim i sporadičnim projektima.
Pilot projekt Medijacija umjetničkog djela, podijelila je Martinović Kunović, počeo je prije desetak godina kada je CeKaTe u suradnji s građanima i kiparicom Anom Elizabet postavio svjetlosnu instalaciju Sveta dokolica u svoj prostor. Glavni cilj projekta bio je oformiti stručnu komisiju koja bi svake godine birala umjetnika_cu čiji bi rad bio izložen u javnom prostoru Trešnjevke, tj. kreirati opći model koji bi postavio kulturne centre u Zagrebu u položaj medijatora između građana_ki i umjetnika_ca. Zbog spomenutog manjka podrške, projekt nije zaživio.
Rezultat je to tržišno-kulturno-političke logike koja već dugo nije stabilna. Kako je podijelila Matasić, struktura financiranja i natječaja u posljednjih se 30 godina stalno mijenjala te se danas javni natječaji za skulpture i instalacije rijetko raspisuju. Ni prihvaćeni prijedlozi nekad ne zažive ili se na njihovu realizaciju čeka godinama, kao u slučaju njezinog koautorskog rada Posljednji kadar – spomen-obilježja u čast snimatelju Žarku Kaiću koji je poginuo u Domovinskom ratu, postavljeno u Osijeku. Prema Matasić, za njegovu realizaciju zaslužni su koautori Bernarda i Davor Silov, koji su kroz godine kontinuirano podsjećali nadležne urede na taj projekt.
Takva prisilna samostalnost također je simptom šireg manjka podrške: “Umjetnička djelatnost je izuzetno samotna i vrlo psihički i financijski zahtjevna. Po samoj prirodi posla, umjetnici su prepušteni sami sebi te ni veća udruženja ne uspijevaju biti mjesto okupljanja, povezivanja i informiranja.” Ipak, istaknula je, postoje i pozitivni primjeri poput trenutne revitalizacije Dravske park šume u Varaždinu, koja se izvodi uz podršku New European Bauhausa.
Klemar je istaknula da je Varaždin jedini grad u RH koji je donio smjernice za postavljanje spomen-obilježja u javnom prostoru. Kiš, koja djeluje i kao članica zagrebačkog Povjerenstva za ploče za označavanje imena ulica i trgova, spomenike, skulpture, spomen-ploče, sakralna obilježja i umjetničke instalacije, navela je da su takve smjernice u izradi i u Zagrebu te bi trebale adresirati gdje i kako se mogu postavljati umjetnička djela, ali i odrediti standarde održavanja postojeće javne baštine poput Aleje skulptura, koja je prošle godine oštećena u izgradnji biciklističke staze Greenway.
Prema Kiš, javna umjetnost u Zagrebu dugo se postavljala “stihijski” te iako današnja uprava prostoru pristupa sustavnije i teži participaciji, problem su spori birokratski procesi i ponekad nejasni kriteriji. Kako je poentirala, potreban je “proaktivni moment koji bi trebao doći i odozdo i odozgora, okupiti razne sudionike koji bi mogli to osmisliti participativno”. U spektru institucija, ti sudionici trebali bi uključivati gradske ustanove, centre za kulturu i strukovna udruženja.
Maša Štrbac predstavila je upravo jedan takav alternativni model višeslojne suradnje. Projekt Novi naručitelji u centar procesa intervencija u javni prostor postavlja građane. U suradnji s kustosom_icom, oni sami predlažu ideju, on_a im pomaže definirati je i predlaže umjetnika_cu, a o finalnom rješenju moraju se složiti sve tri strane: “Ne dižemo te spomenike za nas, kolege iz struke niti za političare; dižemo te spomenike za ljude koji žive uz njih.”
Klemar je istaknula da istovjetnu medijatorsku ulogu mogu preuzeti i centri za kulturu, čiji djelatnici prepoznaju potrebe četvrti. Martinović Kunović je zatim dodala i da su djelatnici tih centara često stručni u relevantnim područjima te mogu biti savjetnici u stvaranju takvih modela. No kako bi se takva sinergija ostvarila, upozorila je, potrebno je konzistentno financiranje: “Morao bi postojati neki fond na razini grada i neka komisija koja bi to vrlo ozbiljno promišljala.” Identificirala je taj nedostatak kao dio šireg problema manjka ulaganja u kulturu, kako kroz državni proračun, tako i kroz nedostatak kulturnog obrazovanja i poticanja djece i učenika_ca na posjete kulturnim ustanovama.
Sve su se sudionice složile u potonjem i urgirale za međusobnu suradnju svih dionika javnog prostora. Mnogi od okupljenih zatim su s njima raspravljali o mogućnostima stručne, sustavne medijacije između građana_ki i umjetnika_ca koja bi osim individualnog_e kustosa_ice kao u Novim naručiteljima, mogla uključivati i širu stručnu komisiju. Sudionice su pozvale okupljene da se sa svojim prijedlozima obrate CeKaTe-u i Tehničkom muzeju te ih potaknule da nastave promišljati i graditi nove modele zajedno sa strukom, gradom i ostalim građanima.
Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.
ObjavljenoObjavljeno
