Kritika Pro(iz)vedi mladost u kulturi višemjesečni je projekt o važnosti likovne umjetnosti i vizualne kulture u srednjoškolskom obrazovanju, proveden na inicijativu kustoskog kolektiva BLOK. Usmjeren je na učenike gimnazijskih i strukovnih škola u proizvodnji participativne umjetnosti u čemu su uz učenike i učenice sudjelovali i umjetnici. Kroz projekt se u tri srednje škole privremeno implementirala praktična nastava iz područja filma, grafike i ulične umjetnosti. Umjetnici i dizajneri su kroz dvomjesečne radionice prenosili znanja o proizvodnji umjetničkih djela te razvijali kritičko razmišljanje i kreativnost učenika, inzistirajući na njezinoj važnosti, ali i neodvojivoj vezi sa širim društvenim procesima. U sklopu projekta, Dora Levačić vodila je istraživanje o položaju umjetničkog obrazovanja u srednjim školama te pristupu mladih kulturno-umjetničkoj proizvodnji.
Istraživanje je pokazalo kako Hrvatska vrlo očito zaostaje za drugim europskim zemljama prema broju sati likovne kulture u školama, čak i za susjednom Slovenijom. “Satnica likovne kulture određena je 1996. godine kada je Republika Hrvatska sklopila Ugovor o suradnji na području odgoja i kulture s Vatikanom, čime je vjeronauk dobio status povlaštenog izbornog predmeta koji sve škole moraju ponuditi i uklopiti ga u redovni raspored s dva sata tjedno. Tadašnje Ministarstvo prosvjete iste je godine odlučilo smanjiti nastavu likovnog, glazbenog i tehničkog odgoja s dva sata na jedan sat tjedno, i tako se Hrvatska našla i ostala pri europskom dnu što se tiče satnice likovne kulture”, kaže Levačić.
U Belgiji, Norveškoj, Estoniji, Grčkoj i Finskoj arhitektura je dio obavezne nastave likovne kulture, u švedskom, norveškom i finskom obrazovnom sustavu vizualna se umjetnost kombinira s vizualnim komunikacijama, obrtom, primijenjenim umjetnostima i dizajnom. Učenici u Irskoj na nastavi skladaju glazbu koristeći digitalne tehnologije, a uz obavezni dio nastave likovnog, biraju dodatne sate iz područja animacije, izrade filma, stripa itd, dok je u Češkoj dio kurikuluma umjetničkog obrazovanja upotreba digitalnih medija, kompjuterske grafike, fotografije, video i kompjuterske animacije. Po broju sati likovne kulture tijekom prvih osam godina obaveznog obrazovanja Hrvatska je pri dnu europske ljestvice. U srednjoj školi vrijednost umjetničkog obrazovanja u Hrvatskoj još je manja. U općim, jezičnim i klasičnim gimnazijama satnica likovne kulture iznosi po jedan školski sat tjedno tijekom sva četiri razreda, u prirodoslovno-matematičkim gimnazijama likovna kultura izvodi se jednom tjednom samo u prva dva razreda, dok u neumjetničkim strukovnim školama likovno obrazovanje uopće ne postoji. Za usporedbu, u Njemačkoj srednje škole (Realschule) imaju umjetnost četiri školska sata tjedno, a u gimnazijama (Gymnasium) pet do šest sati.
“Puno europskih zemalja umjesto zasebnih umjetničkih predmeta kakve mi imamo (likovni, glazbeni, …) ima integriranu nastavu umjetnosti u kojoj su vizualna, glazbena i druge umjetnosti isprepletene u jednom predmetu. Zato je bolje usporediti satnicu svih umjetničkih predmeta u različitim zemljama. U toj se usporedbi Hrvatska, sa zbrojenom satnicom likovne i glazbene kulture, nalazi u skupini europskih zemalja s najnižom ukupnom satnicom umjetničkih predmeta. Neke se umjetnosti pojavljuju u okviru ostalih predmeta, i to najčešće književnost unutar nastave jezika ili ples u okviru tjelesne kulture. To je slučaj u većini europskih zemalja, neovisno o tome imaju li integrirane ili odvojene umjetničke predmete, tako da u usporedbi hrvatski rejting ostaje isti”, ističe Levačić.
Istraživanje je također pokazalo da umjetničke fakultete dominantno upisuju učenici iz strukovnih škola, te da je za umjetničko područje najčešće pauziranje učenika prije upisa fakulteta. U razgovoru sa studentima umjetničkih fakulteta (dizajn, arhitektura i likovna akademija) i s nekoliko profesora Levačić je saznala kako je gotovo nemoguće upisati većinu umjetničkih fakulteta bez priprema, a cijene tih priprema sežu i do 12 000 kuna. Vještine koje se traže na prijemnim ispitima za te fakultete ne stječu se kroz školovanje pa učenici koji si to mogu priuštiti odlaze na pripreme. “Koliko je meni poznato, ne postoji istraživanje o vezi između pohađanja privatnih priprema i upisa fakulteta, no kad bi postojali podaci iz kojih bismo pouzdano znali da većina studenata nekih umjetničkih fakulteta plaća tako visoku cijenu priprema, onda ne bi bilo sumnje da to automatski eliminira velik dio potencijalnih studenata koji dolaze iz obitelji koje to ne mogu priuštiti. Cijena priprema bi u tom slučaju bila najopipljivija prepreka za učenika lošijeg klasnog statusa koji želi upisati primjerice dizajn. Kada bi se radilo sociološko istraživanje na tu temu, bilo bi zanimljivo ispitati druge materijalne i nematerijalne prepreke koje takav učenik može doživljavati pri pokušaju ulaska u umjetničko polje koje oduvijek nosi elitni prizvuk”, kaže Levačić.
Možda najindikativniji dio istraživanja onaj je o participaciji mladih u kulturi koje je pokazalo nezavidne rezultate. Čak 27.8 posto mladih osoba od 16 do 24 godine u Hrvatskoj u posljednjih dvanaest mjeseci nisu posjetile nijednu kulturnu instituciju (kino, kazalište, koncert, opera, balet, muzej, umjetničke galerije, povijesne i arheološke znamenitosti). Za usporedbu, u Rumunjskoj taj postotak iznosi 40.5, a na Islandu, najbolje rangiranom, 0 posto. Od kulturnih sadržaja mladi u Hrvatskoj najčešće posjećuju kino (više od 26 posto ih u kino odlazi barem četiri puta godišnje), dok čak 64.40 posto ispitanika nijednom godišnje nije posjetilo muzeje i kulturne znamenitosti. “Taj podatak ne može se tumačiti sam za sebe – da bi se usporedilo naših 30 s islandskih 0 posto mladih koji u zadnjih godinu dana nisu posjetili nijednu kulturnu instituciju, treba s druge strane imati podatke o dostupnosti i cijenama kulturnih sadržaja u Hrvatskoj i na Islandu”, naglašava Levačić. O tome najbolje govori podatak da je samo 12 posto ispitanika koji nisu posjetili nijednu kulturnu instituciju ili događaj kao razlog navelo nedostatak interesa. Svi ostali naveli su kako “takvi događaji ne postoje u njihovom mjestu” ili “financijske razloge”. “Razina participacije u kulturnim događanjima prije svega je odraz kulturne politike, razine izdvajanja za kulturu i postojanja programa poticanja kulturne participacije. Niska kulturna participacija (misli se na odlaske u kino, kazalište, koncerte, umjetničke galerije, operu, balet, muzeje i povijesne znamenitosti) u Hrvatskoj i drugim postsocijalističkim zemljama samo je logičan odraz loših kulturnih politika, niskih izdvajanja i nedostatka infrastrukture. Ukratko, teško će se razviti kulturna participacija bez kulture” zaključuje Levačić.
Takozvana kriza publike jedan je od razloga pokretanja projekta Pro(iz)vedi mladost u kulturi. Njime su dizajnerice Roberta Bratović i Nina Bačun iz studija Oaza održale radionicu Hasanaginica 2.0 s učenicima zagrebačke Islamske gimnazije dr. Ahmed Smajlović, snimatelji Srđan Kovačević i Bojan Mrđenović s učenicima zagrebačke srednje Tehničke škole, nekad strukovne željezničarske škole iz koje izlazi stručan kadar za rad na Hrvatskim željeznicama, održali su filmsku radionicu Vlak u snijegu 2.0, a kroz radionicu Podravski motivi 2.0 pod vodstvom Maria Miličića i Antonije Bačić učenici gimnazije dr. Ivana Kranjčeva u Đurđevcu izradili su dva velika murala u javnom prostoru Đurđevca.
Projekt je nastao na temelju dugogodišnjeg iskustva i rada u kulturnom polju članica BLOK-a koje kažu kako su svjesne zatvorenosti umjetničke publike i prešutnog pakta o umjetnosti kao preokupaciji intelektualnih elita i onih koji to žele postati. “Pitanje je i koliko je demokratizacija umjetnosti (bez da se publici ne podilazi i umjetnost se ne svodi na statusni simbol, lifestyle i proizvod na tržištu zabave) uopće moguća ako se mlade sustavno uči da je umjetnost rezervirana samo za one rijetke koji samoinicijativno pokažu talent, za djecu iz umjetničkih obitelji, za više slojeve koji si mogu priuštiti pregršt slobodnih aktivnosti. U Hrvatskoj djeca nakon osnovne škole, osim malog broja učenika umjetničkih strukovnih škola, gube doticaj s kreativnim izražavanjem u obaveznim školskim programima, pa nije neobično da jednom kad odrastu ne hrle u umjetničke institucije”, kaže Ana Kutleša iz BLOK-a.
Radionica Hasanaginica 2.0 uključivala je prevođenje istoimene balade u ilustriranu knjigu, a temeljena je na ideji dva dobro poznata sastojka učenicima Islamske gimnazije: Hasanaginica, ali i knjiga kao izrazito važan element islamske civilizacije, kombiniran sa suvremenim dizajnom kao nečim potpuno novim. Po sličnom su principu osmišljene i druge radionice. Primjerice, u nekadašnjoj Željezničkoj školi u kojoj uopće nema umjetničkog obrazovanja izvodila se filmska radionica jer je pretpostavljeno kako će film kao mediji biti zanimljiviji učenicima tehničkih afiniteta. “Osim toga, filmovi prate vlakove od svojih početaka, a riječ je o mediju za kojeg je danas tehnologija široko dostupna, ali je samo znanje vrlo komodificirano”, dodaje Kutleša. Đurđevačka gimnazija odabrana je kako bi se adresirao problem centralizacije. “Znamo dobro da je Zagreb svojevrsni balon u kojem je koncentriran sadržaj (i novac, uostalom), a da je ostatak Hrvatske, izuzev par većih gradova, potpuno zapostavljen i osiromašen. U Đurđevcu postoji Kulturni dom, očuvana infrastruktura iz 1970-ih, koji nema stalni program, knjižnica i gradski muzej smješten u starome gradu, nedavno obnovljenom. Okosnica kulturno-umjetničke ponude je Picokijada, manifestacija tradicionalnog i turističkog predznaka. Baš zato smo u Đurđevcu odlučili organizirati radionicu grafita, tipično urbane umjetnosti i distancirati se od folklornog momenta” objašnjava Kutleša i dodaje kako su upravo grafiti nastali kao dio kulture mladih sistemski isključenih iz mogućnosti sudjelovanja u konvencionalnim kulturnim praksama. Naslov radionice, Podravski motivi 2.0, referenca je na umjetnički rad Krste Hegedušića koji je bez romantizacije progovarao o podravskom selu te s umjetničkim udruženjem Zemlja educirao siromašne seljake i radnike i davao im u ruke kist i olovku.
Iako su svi sudionici – od umjetnika do učenika i učitelja – izrazili zadovoljstvo s odrađenim radionicama, Kutleša kaže kako su svjesne i niza nedostatka ovog tipa obrazovnih aktivnosti koje funkcioniraju kao neka vrsta privremenog “privjeska” na školskom programu. Ako nisu integrirani u školski program, ovakvi sadržaji samo su još jedna stavka u već natrpanim učeničkim rasporedima, dok je s druge strane u startu, iz logističkih razloga potrebno napraviti grupu od maksimalno 20 osoba. “Problem je naravno i trajanje: projektna logika nije nam omogućila više od 8 školskih sati po školi. To je zaista premalo, a pogotovo je obeshrabrujuće što na pitanje ‘hoće li biti opet iduće godine?’ koje stalno slušamo, ne možemo dati konkretan odgovor jer je projektna logika posvađana s pojmovima kontinuiranog djelovanja i dugoročnog planiranja”, ističe Kutleša te dodaje kako su zadovoljni s realizacijom u okvirima realnih mogućnosti i hrvatske stvarnosti, ali i svjesni da ovaj tip projekta u jednu ruku ostaje na razini simboličke geste dok je za stvarnu promjenu potrebna sustavna intervencija u školstvo. “Možemo biti sretni da još imamo široko dostupno javno obrazovanje, bez kojeg bi sudbina mnogih mladih bila određena klasnom pozicijom u kojoj su rođeni, zato u taj sustav treba smisleno ulagati, razvijati kontinuirane kvalitetne programe kojima će cilj biti izgradnja cjelovite ličnosti, a ne uspješno popunjavanje formulara i excel tablica”, zaključuje Kutleša.
Završna prezentacija projekta održana je početkom svibnja u Đurđevcu obilaskom grafita Podravski motivi 2.0 na vanjskom zidu škole, promocijom knjige Hasanaginica 2.0 i projekcijom filma Vlak u snijegu 2.0. Svi radovi, kao i dokumentacija izvedbe radionica, te vizualna prezentacija najzanimljivijih podataka o poziciji i potencijalu umjetničkog obrazovanja u srednjim školama u narednim će se mjesecima izložiti u zagrebačkom sjedištu BLOK-a.
ObjavljenoObjavljeno
