Tema Željko Blaće
S nekoliko desetaka aktivista i otprilike jednako toliko simpatizera na Zrinjevcu se održao prvi takav javni skup u Hrvatskoj (2001. Ljubljana je već imala uspješan PRIDE, dok je prvi i jedini Beogradski pokušaj PRIDE-a završio ekstremnim nasiljem, te je "primjereno" bio okružen kordonom do zuba opremljene policije i zaštitara. Potporu je iskazao veliki broj veleposlanstava i ljudsko pravaških organizacija, te nekolicine lokalnih građanski-lijevo-liberalno orijentiranih političara (angažmanom se posebno istaknuo tadašnji ministar unutarnjih poslova Šime Lučin). Pojavili su se, očekivano, i ekstremni katolički, te pro-fašistički i nacionalistički prosvjednici protiv Zagreb PRIDE-a, pao prvi suzavac, registrirane prve žrtve nasilja. Mediji su temu držali kao malo vode na dlanu tjednima prije i poslje, a organizatori su bili odlučni u tom da nastave sa Zagreb PRIDE-om. Tako je započela povijest Zagreb PRIDE-a…
Zagreb PRIDE je tako danas, nakon nekoliko turbulentnih godina, postao osmišljena i bitno zrelija neformalna inicijativa koja u koordiniranoj grupi volontera producira program, odrađuje PR i fundraising da bi se Zagreb PRIDE mogao održati. Kao takav, postao je relevantan političko-kulturno-medijski događaj i jedan od najvećih redovitih javnih prosvjeda u Hrvatskoj. Ono što se nažalost još nije promijenilo tijekom proteklih godina, je da kritična masa sudionika nije prešla 300 ljudi te da je socijalni efekt u zajednici LGBTIQ osoba relativno mali tako ga većina još smatra odveć političkim, nedovoljno zabavnim i preuranjenim za ovu sredinu…
Sagledavajući povijest i situaciju iz osobne perspektive, Zagreb PRIDE je za mene bio jedna od ključnih točaka u životu. Do njega sam bio prvenstveno medijski entuzijast, što za umjetničke, što za taktičke medije, ali relativno malo socijalno angažiran i informiran.
Nepunih sat vremena nakon Zagreb PRIDE-a, net.kulturni klub MaMa je kao jedina fizička lokacija bio jedna od meta napada, a ja sam kao jedan od napadnutih uposlenika tom prilikom bio hospitaliziran (uz još 2-3 ljudi na drugim lokacijama), te iste večeri bio pomenut u središnjem dnevniku – na iznenađenje moje familije… Kratko sam dvojio kako se postaviti u situaciji (post)napada i legalistička opcija je prevagnula, a nakon tjedana bavljenja slučajem napada, izostankom podrške od ”pravnog tima", višestrukim ponavljanjem prepoznavanja u MUP-u, neugodnih razgovora s državnom pravobraniteljicom ("Djeco šta vam to treba?" još jasno čujem) mogao sam samo čekati rezultate istrage i poziv za svjedočenje na prvom ročištu… Poziv je stigao 4,5 godine kasnije kada ja više nisam bio zainteresiran za pravno gonjenje svog napadača, kada sam izgubio vjeru u pravni sustav RH, ali i RH mene kao legalnog građanina. Otkazao sam naime prebivalište u korist rodne BiH zbog studiranja u Sarajevu i ukidanja vojne obveze.
U proteklih šest godina prolazio sam razne faze razmišljanja po pitanju LGBTIQ aktivizma, političkih i socijalnih implikacija PRIDE-a, pitanju "outanja" i medijsko-kulturnog-simboličkog angažmana…Ni danas nemam fiksne stavove o većini tih pitanja, no stvari su se neminovno promijenile. Od 2002. do 2008. prošlo je dosta vremena i LGBTIQ aktivistička scena postala je neznatno veća, a lica LGBTIQ osoba poznatija…TV redovito prikazuje serije prepune, uglavnom stereotipnih, gay likova, mediji prate što se događa vani po pitanju priznanja raznih LGBTIQ prava, a od političara se traže jasni stavovi prema ovom dijelu biračkog tijela.
PRIDE događaji po cijelom svijetu imaju bitno divergirajuće smjerove razvoja, od hiperkomercijalizacije starih PRIDE-ova gdje omasovljena i emanciirana, te uz to izvrsno potrošačka LGBTIQ populacija slavi svoj položaj u društvu liberalnih sloboda, pa sve do relativno novih i često nelegalnih PRIDE pokreta koji imaju gotovo isključivu političko-socijalnu svrhu. Zagreb PRIDE je, čini se, sada 2008., malo STUCK IN THE MIDDLE!
Minimum prava i vidljivosti je izboreno, ali još je daleko od komercijalizacije i bezbrižnog festivalskog raspoloženja…Ako vam se čini da Zagreb PRIDE nije reprezentativan za populaciju u Hrvatskoj, onda svojim sudjelovanjem korigirajte tu situaciju. Potaknite druge i pomak će biti veći i vidljiviji… Razmislite o Stonewall prosvjedima 1969, koji su se dogodili u vrijeme kada je LGBTIQ scena u New Yorku bila poprilično velika i ohrabrena seksualnom revolucijom i prosvjedima protiv vijetnamskog rata. Ono što je garantiralo njihov uspjeh bila je masovnost, a to je jedina stvar koja još nedostaje zagrebačkom PRIDE-u. Danas sam friendici poslao video koji je urađen kao promo spot za Zagreb PRIDE i rekla je da se skoro rasplakala i da će doći. Drugi friend je rekao da dolazi iako ga je frka…
Iako PRIDE poziva na PONOS koji možda u ovom trenutku ne osjećate ili ga ne mislite manifestirati javno, ovaj Zagrebački 2008 – "Imaš hrabrosti!"
poziva i na vaš osjećaj hrabrosti kojeg je teško imati i u svakodnevici, a kamoli u ovoj situaciji. Ono što mi se ipak čini relevantnije, je osjećaj pojedinačne odgovornosti prema procesu promjena.
Pogledajte video najavu ovogodišnjeg Zagreb PRIDE-a.
Galerija fotografija
Objavljeno
Objavljeno
