Neujednačenost festivalskih odabira

Ivana Slunjski

23. tjedan također se vraća riječkoj publici, premda u osjetno manjem prezentacijskom registru te organiziranju plesnih radionica gostujućih umjetni/ka/ca. Taj su odabir slijedile i neujednačenost kvalitete selektiranih predstava, od izvedbeno izvrsnih i autorski zanimljivih skupina Emanuel Gat Dance, Michelé Murray, Peeping Tom Collective i na sasvim drukčiji način George Piper Dances Compagnie, do sramotno praznih i zamornih predstava kanadsko-grčko-hrvatske koprodukcije Kinesis Dance i talijansko-nizozemske suradnje Francesca Scavette i Wee Company, te izostanak jasnih tematskih okupacija i velikih predstava koje bi nosile Festival.
Selekcija predstava domaćih autor/ic/a našla se u nekoj zlatnoj sredini, sigurno pozicionirana između dvaju opozita. Za solo formom u Heroinama i predstavi Solo: Ciklus 1/ Projekt o radu posegnule su Mila Čuljak i Željka Sančanin, dok su se Zagrebački plesni ansambl, Liberdance i Irma Omerzo okrenuli različitim oblicima surađivačkoga tipa. U produkciji Pasijansa koreografa Iztoka Kovača sudjeluju ZPA, En-knap, ZeKaeM i Cankarjev dom, a plesačka je ekipa kombinacija vrsnih hrvatskih, finskih, izraelskih i slovenskih izvođač/ic/a. Pasijans je predstava za koju bi mnogi rekli da je čisto plesna, što bi otprilike značilo da je naglasak na dramaturški zaokruženoj cjelini plesnih sekvenca bez prevelikoga utjecaja dramske riječi, tehnologije ili ekperimentalnog okušavanja koncepata. Jednostavan, ali sugestivan pokret jasnih prostornih direkcija Pasijans crpi iz motiva usamljenosti i otuđenja.
Rajko Pavlić se u Liberdanceovoj produkciji Domesticus vulgaris ili jednostavno domaće opredijelio za scensku suigru glazbenoga etno sastava Cinkuši i četiriju plesačica suvremenoga plesa odjevenih u stiliziranu varijantu muške narodne nošnje, po detaljima moguće zagorske, ali ipak regionalno neprecizirane. Uz veliku dozu ironije starih navada prilikom uvodnih anegdotalnih iskaza izvođačica, verbalnoga satiranja svega suvremenog i ugođaja pučke veselice, predstava interpolira obrasce folklora u suvremenoplesnu koreografiju.
Irma Omerzo u Kratkom programu br. 1, kojim nastavlja istraživanje Nastavimo s kretanjem, propituje surađivačku domenu triju umjetničkih rodova, plesa, crteža i glazbe, postavljajući improvizaciju kao istraživački protokol. Intervencija izvođač/ic/a u vremenu i prostoru potiče njihovu intereakciju, iz koje nastaje neovisni život jedne posve nove umjetničke tvorbe.
Za razliku od Irme Omerzo koja pristupa sintezi, Željka Sančanin raščlanjujuje koreografski proces, koncentrirajući se na vlastito tijelo i posvećujući se preciznosti izvođenja pokreta, oslobađajući svega suvišnog. Heroine Mile Čuljak kao i Solo Željke Sančanin reprezentiraju prostor vježbe, Heroine pod pritiskom nerazumijevanja financijera, Solo zbog tematiziranja radnoga procesa. Pokret koji je u proizišao nakon pisanih stihova, potom i glazbe Čuljak, dramaturški razlama sitnim radnjama tijekom probe, ispiranjem leća, ponavljanjem sekvence, divljačkim ispucavanjem energije. Heroine su, usporedim li ih sa Solom, emotivno obojene, dok je rad Sančanin analitički hladan. Andrea Božić, hrvatska autorica s nizozemskom adresom, ovaj se put, u usporedbi s gostovanjem prije dvije godine, predstavila s manje mučnim i opravdanijim poigravanjem tehnološkim novitetima. U Načinima multipliciranja same sebe Božić korištenjem snimke, projekcije u realnome vremenu i video jockeya (sukladno disc jockeyu iliti DJ) manipulira vjerodostojnost višestrukih prisutnosti iste osobe na sceni.
Performans Vilovanje Damira Bartola Indoša, izvođen u off programu Tjedna svake festivalske večeri, problemski se osvrnuvši na nesanicu, reciklira poznati Indošev gestualni i izvedbeni dijapazon zasluženih tema.
Posvećenje proljeća izraelskoga koreografa Emanuela Gata sa salsom kao osnovnim plesnim obrascem uspijeva izbjeći klišeje unatoč često interpretiranom predlošku i opetovanju primitivne predaje o zlogukome ritualnom žrtvovanju djevica. Vrući društveni ples salse na mjestu umjetničkoga, uzvišenog plesa, konceptom je opravdan. Neparan broj izvođačica od kojih jedna uvijek čeka na red za ples s partnerom odražava neizvjesnot simbolizirajući rizik u koji se plesačice upuštaju, jer nesudjelovanje u plesu/ritualu uvijek predstavlja opasnost od pogibelji. Gat efektnim trikom izvrće čin žrtvovanja i vrijednosti žrtve – vertikalan položaj tijela žrtvovane mladice i horizontalno pokošeni krvnic/i/e relativizirani su u smrti/životu.
Muški duet Zimsko putovanje istoga autora na Schubertovu romantičnu glazbu koristi dinamiku intimnoga odnosa. Virtuozno otplesana koreografija, gotovo bez kontakta tijela, ali osjetne konstantne intenzivne bliskosti dvaju bića posebni uzlet duha dobiva u tišini. Duet Torsion Russella Maliphanta u izvođenju George Piper Dances iako ne otkriva ništa novo koreografski je besprijekoran, u strukturi solidan i tehnički superioran, ostavlja sasvim drukčiji dojam bliskosti od Gatova dueta. Kontakt tijelima je dopušten, oba plesača prolaze kroz pozicije baletnih podrški partneru na sceni, ali i kroz podržane pozicije, borbeni maskulini ples slavi muški savez i suptilno ga propituje suprotstavljajući fizičku snagu izvođača i njihovu kontrolu nad tijelom. Ostatak večeri George Piper Dances posvetili su koreografijama Michaela Clarka Satie Stud, Liv Torent Areoplane i Willa Tucketta On classicism, s čvrstim osloncem u klasičnom i modernom baletu. Šetnja izvođač/ic/a u životinjskoj koži u Vladivostoku Michelé Murray, kao i noćni život karaktera iz filma u Vrtu Peeping Tom Colectivea, prepoznavanjem animalnoga u ljudskome, bilo na razini nagona ili na razini zadovoljenja sebičnih prohtjeva, razrađuju negativnu utopiju. Tek voajerska prismotra mračne i destruktivne ljudske strane u Vrtu (niz pohotnih napasnika, seksualnih devijacija, tijelo nestandardnih proporcija, nerealizirane ambicije) u Vladivostoku je izravna, neskrivena, logična i opravdana (transvestiti, ekshibicionizam, otimanje za hranom).
Antony Rizzi dvjema koreografijama 123 U and me i What tink eye neizostavno podsjećaju na Shirtology Jéromea Bella, s time da Rizzi
pretjerivanjem u dužini i inventivnosti koncepta opasno kaska za Bellom. Rob List i nizozemska skupina OZU u Follie Series usmjereni su propitivanju značenja jezika tijela u odnosu na vremenski tijek izvedbenoga materijala i prostorne koordinate. Jorma Uotinen kabaretskim je nastupom, ne osobito dobro otpjevanim francuskim šansonama i evergreenima te patetičnim vapajima očitih iz velikih gesta mahanja rukama i njihanja tijela s reminiscencijama na neka bolja vremena, unatoč zavidnoj umjetničkoj biografiji malo koga uspio zadiviti.
Robert Hylton Urban Classicism i predstava Verse & Verses nastavak su upoznavanja s hip hopom u suvremenome plesu. 23. tjedan suvremenog plesa zatvorila je Inbal Pinto predstavom Kamenica, spojem cirkuserije i marinetskoga kazališta u nizu sladunjavih i nepovezanih slika, što je bitno drukčijega profila od Pinto kakvu smo imali prilike vidjeti na jednom od prijašnjih izdanja festivala.