Tema Piše: Marin Lukanović
Kiša je i magla u malom provincijskom jadranskom gradiću. Ove je godine čak i snijeg padao preko svake mjere te dodatno uzburkao duhove. Zlo je vrijeme. Nema se. Siromaštvo se osjeća, iako se svi trude da se ne vidi. Djevojke nose bijele čizme preko traperica, mladići se falsificiranim košuljama i sakoima bore protiv miješanih osjećaja hladnoće i nemoći. Zima je. Nema se para.
Gradski oci se također trude, viču na Vladu, bore se da gradić bude manje siromašan od ostalih gradića. Daju gdje mogu, uzimaju kome baš moraju, ali bitno je da svatko ima, bar malo. Taman dovoljno za preživjeti, za održati ugled i izgled. To je, u krajnjem slučaju, ono najbitnije – kako izgledaš, kako te drugi vide. Pokaži da imaš i kad nemaš. Gostima stavi tri žlice šećera u kavu, neka, nek se vidi. Makar gosti ne voljeli tri žličice šećera, i makar mi pili gorku kavu. Valja pokazat. Valja bit prvi. Valja imati ekskluzivno prvenstvo pred drugim malim gradićima.
Početkom zime gradski oci tog pitoresknog mediteransko-mitteleuropskog gradića odlučili su da nema druge, nego stisnuti remen za još jednu rupicu. Neki su i do postolara otišli da im probuši rupicu, neki su se malo pobunili, neki pak odavno nemaju ni remen ni hlače. Neka samo preživimo ovu zimu, da imamo za jest.
Gradit ćemo kad budemo imali para. Muzeje, knjižnice, koncertne dvorane, bazene, stadione, samo ne sada. Radit ćemo predstave, organizirat izložbe, prikazivat filmove, dovodit goste, putovat i učit, samo ne sada. I stisnuli dakle radnici, seljaci i poštena inteligencija još malo, stisnuli zube, prepolovili kruh da im ostane malo više za kraj zime, zagrnuli kapute i nastavili raditi. Obećali su im gradski oci da, čim bude malo više, da će se dat njima.
Kiša je i magla u malom provincijskom jadranskom srednjeeuropskom gradiću. Zlo je vrijeme. Nema se. Ali stižu dobre vijesti. Mali provincijski gradić može, za smiješne pare, dobiti ekskluzivno pravo prednosti za jednu svjetsku atrakciju, neviđeni spektakl koji će nas očarati i razveseliti, vratiti vjeru i nadu u život i pravdu.
I bi tako.
Grad Rijeka, Odjel za kulturu, u prosincu 2005. usvojio je proračun javnih potreba u kulturi koji drastično reže standarde dostignute prethodnih godina. U godini kada bi bilo logično i smisleno usmjeriti snage u promociju Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, koji će se u dogledno vrijeme preseliti u novu zgradu, za otkup umjetnina osigurano je 310.000 kuna. U godini kada se priprema gradnja nove zgrade Gradske knjižnice, za nabavu knjižne građe predviđeno je 355.000 kuna. Za programe u kulturnom sektoru, po Natječaju za javne potrebe u kulturi, smanjenje iznosi 25% u odnosu na prethodnu godinu, a čak 40% u odnosu na planirano za 2006.
No, odjednom, tri mjeseca kasnije, pronalazi se 150.000 kuna za gostovanje opere "Karmen sa sretnim završetkom" Gorana Bregovića. Opravdanje za iznimno visoke troškove nalazi se u činjenici da organizator (HNK Ivana pl. Zajca) smatra neprimjerenim gostovanje te opere u nekoj sportskoj dvorani koja bi mogla primiti više ljudi i time generirati više novca, već smatraju da je upravo zgrada HNK u Rijeci adekvatna, usprkos većim troškovima.
Ista opera tri dana kasnije gostuje u našem najvećem provincijskom gradiću, Zagrebu, u Ciboninoj dvorani. Do trenutka pisanja ovog teksta, nema potvrde (iz medija i privatnim kontaktima) da je Grad Zagreb sufinancirao to gostovanje.
Cijena prestiža, imanja Bregovićeve "Karmen sa sretnim završetkom" u Rijeci nekoliko dana prije Zagreba i Ljubljane, jest 150.000 kuna. Grad Rijeka tim iznosom, koji do jučer nije postojao u Proračunu, pomaže pokrivanje troškova gostovanja.
Uistinu, tim se novcem sufinanciraju bogataši, jer 180 odnosno 250 kuna za jednu predstavu si ne može priuštiti radnica iz RIO-tekstilne industrije, makar voljela Bregovića od malih nogu.
Kiša je i magla u malom provincijskom jadranskom gradiću. No, nade ima. Novca ima. Samo ga treba znati pitati.
ObjavljenoObjavljeno
