Tema Splitski forum
Piše: Petar Stošić
Split je prošlog tjedna, od 16. do 18. svibnja, imao nesvakidašnje bitan kulturni događaj. Naime, udruga Teserakt u suradnji s udrugama queerANarchive i Cenzurom Plus organizirala je Splitski forum, trodnevni program s ciljem propitivanja zabrinjavajuće rastućih trendova fašizacije u društvu, kako na globalnoj – evropskoj, tako i na regionalnoj te lokalnoj razini.
Na dvjema tribinama, predavanju i radionicama pokušali su “mapirati dimenzije problema, diskutirati o uzrocima ovih pojava, preispitati različite reakcije u društvu te postaviti i uz pomoć zainteresiranih građana odgovoriti na pitanja kako se suprotstaviti negativnim trendovima koji prije svega sužavaju polje slobode pojedinaca i ljudskih prava”.
Događa li se Hrvatskoj zaista fašizacija? Samo pitanje već je pomalo izlišno. Naime, svojevrsni odgovor nudi se već u komentaru objavljenom na narod.hr, portalu koji se proslavio huškanjem protiv Renea Bitorajca (uz objavu njegove kućne adrese) kao i peticijom o spolnoj orijentaciji lika iz Disneyevog crtića. Iza portala stoje Željka Markić i njena turbokatolička udruga U ime obitelji, koja upravo vodi kampanju protiv zakonski garantiranog prava na pobačaj. Dakle, u komentaru pod naslovom “Financiraju ih da potiču toleranciju, a oni su program posvetili nepostojećoj fašizaciji društva”, među ostalim, Splitski forum prozivaju kao posljednji u nizu “napada na fašizaciju”. Zlobnici bi rekli – pametnome dosta. Kleronacionalistima, nažalost, nisu dosta ni alarmantna upozorenja zapadnih veleposlanika, centra Simon Wiesenthal, američkog izaslanika za pitanja holokausta, američkih listova Foreign Policy i New York Times, britanskog BBC-a ili njemačko-francuskog ARTE-a. Lista raste iz dana u dan.
No vratimo se na stvar. Prva tribina trodnevnog programa, održana u prilično slabo ispunjenom amfiteatru Doma mladih, bila je na temu: “Fašizacija Splita: U izazovima nove ideologizacije”. U raspravi su sudjelovali filozof i publicist Boris Buden, književnice i publicistkinje Đurđa Knežević i Mira Lorger te novinar Boris Postnikov, a moderirala je Anita Lunić. Lorger je odmah na početku konstatirala da bi bio kompliment reći za ovu Vladu da je fašistička, jer bi time precijenili snagu koalicije koja je jedva osvojila vlast i već se raspada. Desna hegemonija traje još od devedesetih, uključujući “meku desnicu” prošle Vlade, a njeni korijeni stvoreni su još u Jugoslaviji u kojoj je od početka bila prisutna napetost između nacionalne i socijalne države. Postnikov se osvrnuo na desničarski narativ o antifašizmu kao floskuli, prema kojem je fašizam nestao 1945. i danas služi samo kao retoričko sredstvo za obračun s političkim protivnicima. Priznao je da pretjerano korištenje tog termina dovodi do njegove inflacije, ali naglasio da moramo znati prepoznati paralele s rastom fašističkog pokreta u prošlom stoljeću. Vječni fašizam književnika i filozofa Umberta Eca ili Koliko fašizma sociologa Rastka Močnika pritom mogu biti dobar vodič.
Knežević je postavila pitanje postoji li uopće hrvatska ljevica, s obzirom da SDP nema nikakav politički program osim ambicije da zauzme vlast, dok njihovi glasači glasaju prvenstveno protiv HDZ-a. Građansko društvo vidi kao sustav fragmentiranih i zatvorenih “scena” poput one kulturnjačke, iz koje je ipak proizašla inicijativa za smjenu resornog ministra Zlatka Hasanbegovića. Za Crkvu pak drži da zbog svog inherentnog iracionalizma stupa u prirodan savez s fašizmom. Na to se nadovezao Buden opaskom da je religijskom fundamentalizmu sama vjera sporedna, a ključno je preuzimanje političkih funkcija. Crkva je postsekularna institucija koja traži društvenu, ekonomsku i političku moć. Isto tako, iluzija je da su poruke premijera Tima Oreškovića o reformama i okretanju budućnosti iznad ideologije. Kao suveren koji ne zna jezik vlastitih građana (ili podanika), on je simbol završetka jedne nacionalne epohe i konačne integracije u globalni liberalni kapitalizam. Nacija odumire, ali država ostaje jaka jer i dalje ima funkciju – od privatizacije do ukidanja socijalnih prava.
Postnikov je primijetio da se klerikalizacija idealno nadopunjuje s neoliberalizmom – žrtvama reformi nude se tradicionalne i obiteljske vrijednosti, dok je ljevica temeljito poražena od strane kapitala. Nasuprot tranzicijskom narativu koji je sve karte položio na pridruživanje Europi, referendum “u ime obitelji” nije proveden usprkos, nego zahvaljujući ulasku u EU i promjeni zakona o referendumu. Na komentar iz publike kako mi nemamo društvo, nego pseudoplemensku zajednicu koja civilizacijski ne pripada Europi, Buden je odgovorio da je društvo uništeno i u Hrvatskoj i u Europi zahvaljujući neoliberalnoj revoluciji vođenoj geslom Margaret Thatcher: “There is no such thing as a society”. Ideju o zaostalosti perifernih zemalja ocijenio je kao iluziju koja omogućuje kolonijalni odnos zapadnih “tutora” prema “mladim demokracijama”. Samo se narod može izboriti za vlastitu slobodu.
Budenovo predavanje sljedećeg dana, naslovljeno “Ustaška kultura danas”, bilo je nešto bolje posjećeno, a uvodnu riječ dala je organizatorica Diana Magdić. Buden je bez okolišanja ocijenio da Hasanbegović nije postao ministar kulture zbog svojih kompetencija, već zbog svog ustaštva. Upozorio je na “historiokraciju” – tendenciju očajnih povjesničara poput Franje Tuđmana ili Hasanbegovića da nacionalni historicistički narativ nasilno ugrađuju u povijest “od stoljeća sedmog”. Naša elita tretira proglašenje neovisnosti kao lokalnu verzija “kraja povijesti” Francisa Fukuyame. Pa ipak, Tuđman je držao najviše funkcije u jugoslavenskom režimu, što svjedoči o određenom kontinuitetu između bivše i sadašnje države. Rat devedesetih bio je za Budena ogledni primjer “doktrine šoka” Naomi Klein.
Na polju kulture, jugoslavenska produkcija ipak je bila sumjerljiva i “držala tempo” sa svjetskom. Građanska kultura, koja je preživjela jugoslavenski režim, uništena je ustašizacijom kao autodestruktivnom kulminacijom nacionalizma. Kao primjere, Buden navodi nakaradni jezični puritanizam devedesetih i zamjenu Trga republike Trgom bana Jelačića – po principu povijesno i provincijalno umjesto modernog i univerzalnog. Ustaška kultura kakvu Hasanbegović zagovara u suštini je mrtva kultura koja bježi od globalnih procesa i modernosti u konzervaciju baštine, a jedino u prošlosti vidi izvor nacionalnog identiteta. Međutim, isti trend opsesije sjećanjem javlja se i globalno, što povjesničar David Lowenthal opisuje sintagmom: “Past is a foreign country”. U skladu s teorijom “postmodernog obrata” Fredrica Jamesona, prošlost postaje objekt kulturne proizvodnje. Stoga Buden postavlja škakljivo pitanje: što ako je Hasanbegović zapravo kvalificiran za kulturni resor? Odgovor leži u preispitivanju samog pojma kulture.
S jedne strane, Buden ne krije svoj pesimizam – kampanju kulturnjaka protiv ministra vidi kao labuđi pjev našeg građanstva koje nema budućnosti. S druge strane, ne skriva ni prezir prema “kompradorskoj eliti” koja nije u stanju ni misliti za nas, već za nju misli netko drugi, i kao takva je potpuno nepotrebna. Izlaganje je zaključio porukom da antifašizam mora biti artikuliran univerzalno i ponuditi radikalnu emancipacijsku alternativu.
Završna tribina programa, pod nazivom “Fašizacija Splita: Uloga medija”, privukla je ipak najveću publiku, vjerojatno zbog gostovanja Viktora Ivančića. Osim njega, na tribini su sudjelovali novinari i urednici Saša Kosanović, Ana Brakus i Goran Borković, a moderirala je Mašenjka Bačić. Ivančić je trenutne političku tendencije u Hrvatskoj opisao kao “stvaranje antifašističkog ugođaja za konzumiranje fašizma”. Prema njegovom mišljenju, sadašnja vlast ima za ideal NDH, ali je ograničavaju međunarodne konvencije i pritisci.
Kosanović je objasnio kako je odstranjen s HRT-a u sklopu aktualnih čistki na javnoj televiziji. Kao razlog mu je naveden “aktivizam”, što je ironično nazvao “najvećom kletvom koja može zadesiti novinara”. Povod je bio njegov prilog o grotesknom prosvjedu protiv ravnateljice Vijeća za elektroničke medije Mirjane Rakić, u organizaciji proustaškog voditelja Z1 televizije Velimira Bujanca, praćenom ustaškim pozdravima i četničkim kapama. Kosanović je i prethodno uklonjen iz emisije Hrvatska uživo zbog priloga o skandiranju “za dom spremni” na stadionima, što je na HRT-u redovito prešućivano. Brakus, inače urednica portala Libela, istakla je da su aktivizam i proklamirane vrijednosti obilježje svih medija, samo što se kod neprofitnih medija radi o izboru novinara i urednika, a kod mainstream medija o izboru vlasnika ili vladajućih.
Ivančić je ustvrdio da neutralno novinarstvo služi samo reprodukciji postojećeg poretka te da je oglašavanje u direktnom sukobu interesa s novinarstvom. Dodao je kako više nikad ne bi pisao u mainstream medijima, a da neprofitne medije treba spasiti pod svaku cijenu. Borković, glavni urednik Foruma, dobacio je da od Hasanbegovića ne bi uzeli novce ni da im ih nudi, ali i napomenuo da je ovaj stopirao i program za povlačenje sredstava iz EU fondova, kao i da je spomenuta Z1 televizija prošle godine dobila veći iznos od svih neprofitnih medija skupa. U razgovoru o njihovoj budućnosti, sudionici su se složili da će, ostanu li bez sredstava, nastaviti funkcionirati volonterski ili na račun dobrovoljnih donacija. Ivančić je Novosti za koje piše opisao kao grešku u sistemu, novine koje su odbile biti samo getoizirano manjinsko glasilo i uspjele se emancipirati. Kroz većinu ostalih medija promiče se “parareligijski kult nacije”, a jedina istina o domovinskom ratu je da se o njemu ne može govoriti istina. Kao primjer naveo je podizanje spomenika 72. bojni vojne policije u Lori koju je nazvao “našim malim mediteranskim logorom”. Ta odluka po njemu pokazuje da se ne radi o poricanju zločina koji su tamo počinjeni, nego o njihovom otvorenom veličanju.
Brakus je zaključila da je ova situacija produkt 20 godina držanja jezika za zubima, u čemu prednjači Split kao grad šutnje, ali i poručila publici: “Puno lakše ćete pasti ako ste već na koljenima nego ako stojite i borite se”. Za kraj, na pitanje jednog zdvojnog gledatelja, “Što nam je činiti?”, Kosanović je duhovito odvratio: “Čekajte komandu!” U istom je tonu nastavljeno i nakon tribine, kad je na platou ispred Doma mladih održan dramski performans u kojem stanoviti ministar šalje predstavnike stanovitih udruga u radne logore otvorenog tipa. Posebna je ironija da je Hasanbegović u to vrijeme također bio u Splitu, ali na tribini se nije pojavio, unatoč svojem poslovičnom pozivanju na dijalog. Imao je druge prioritete, primjerice najavu podizanja spomenika u Lori ili polaganje vijenca na već podignuti spomenik 9. bojni HOS-a “Rafael vitez Boban”. S njegovom “novom nacionalnom paradigmom” koja kulturu vidi kao reviziju povijesti, ušutkavanje nepoćudnih i neprestano polaganje vijenaca na beskonačni niz spomenika, uz folklorni dodatak ustaških pozdrava i “vitezova”, ova zemlja zaista nema budućnost. Stoga nam nema druge nego dizati glas. Vidimo dokle nas je jezik za zubima doveo.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
