Tema Početkom 2020. godine u javno savjetovanje pušten je nacrt Nacionalnog programa za mlade 2020 – 2024. Ambiciozan, opsežan dokument do danas, gotovo godinu dana kasnije, još uvijek nije usvojen, a dugotrajan proces izrade u kojem su sudjelovale i brojne organizacije mladih na kraju se nije pokazao uspješnim. Tijekom javnog savjetovanja nacrt je dobio velik broj komentara koji su kritizirali brojne sadržajne nelogičnosti, ali i metodološke pogreške. Problematičnom se pokazala i komunikacija Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku koje je objavilo dokument, s radnim skupinama i predstavnicima mladih koji su na njemu radili. Organizacije mladih zato su još u veljači izrazile sumnju da će izneseni prijedlozi biti prihvaćeni ili uopće uzeti u obzir, kao i da će buduće vlade prihvatiti financiranje programa iz proračuna kako je određeno NPM-om.
Proces izrade nacrta u početku je izgledao obećavajuće, kaže nam predsjednik Mreže mladih Hrvatske, Josip Miličević. U izradi su sudjelovali predstavnici brojnih organizacija mladih koji su u malim, tematskim grupama radili na prijedlozima nacrta, no iako je proces naizgled postavljen inkluzivno, na kraju, čini se, nitko nije bio zadovoljan tom suradnjom. Miličević objašnjava kako su problemi nastali početkom 2019. godine nakon što su koordinatori radnih skupina poslali svoje prijedloge Ministarstvu, na koje zatim mjesecima nisu dobili odgovore. Na opetovane upite članova radne skupine Ministarstvo je napokon javilo da je nacrt sastavljen, no bez objašnjenja zašto su pojedini prijedlozi prihvaćeni ili odbijeni. Novi sastanak široke radne skupine, iako je bio planiran u početku, sazvan je samo zbog inzistiranja nekoliko njenih članova. Na sastanku je ukazano na brojne propuste u predloženim mjerama – od sadržajnih do metodoloških, a izvještaj što je od toga ispravljeno članovi radne skupine nikad nisu dobili. Od sastanka koji je održan u travnju 2019. pa do objave dokumenta na e-savjetovanju u veljači 2020. radna skupina nije od Ministarstva dobila nikakvu informaciju o tome što se događa s NPM-om i u kojoj je fazi, kaže Miličević.
Velik problem dokumenta je i njegov opseg. Postavljen je preširoko i nejasno, a zbog uključivanja drugih ministarstava i državnih ureda u nadležnost provedbe neizbježna je difuzija odgovornosti. Miličević kaže kako se već dugo u sektoru mladih vode rasprave o tome kakav bi nacionalni program trebao biti. Jedan dio organizacija mladih smatra da je opsežan dokument nužan jer se na njemu često temelje lokalni i regionalni programi kao i natječajni prioriteti. Zato postoji strah da će institucijama biti puno lakše ignorirati problem koji nije dotaknut u dokumentu i značajno su manje šanse da će ga se adresirati na lokalnoj razini ili da će se raspisati natječaji koji su usmjereni na njegovo rješavanje. Iako je taj strah donekle opravdan, pogotovo kada se govori o utjecaju na natječaje, Miličević smatra kako dosadašnje iskustvo velikih nacionalnih programa pokazuje da je takav model nedostatan.
“Stotine i stotine mjera od kojih se možda jedna trećina ispuni ne ulijevaju povjerenje da je ovako širok dokument pravi odabir. Idealan dokument bi trebao biti onaj koji se nimalo ne bavi onim što bi institucije ionako morale raditi, već ima inovativne ideje i adresira probleme za koje još nemamo odgovor”, objašnjava Miličević. Mreža mladih hrvatske zalaže se za kraći i precizniji dokument koji bi fokusirao rad institucija na nekoliko problema. Smatraju da bi se tim pristupom kroz nekoliko godina napravili veći pomaci u nekim područjima, a precizni dokument spriječio bi i difuziju odgovornosti. “Često su u prošlosti ishodi aktivnosti i odgovornost za njih bili nejasni i neprecizni, što nije samo otežavalo provedbu nego je i u evaluaciji dovodilo do situacija gdje se zna da nešto nije napravljeno, ali ne i tko je kriv za taj propust”, podsjeća Miličević. Naravno, da bi takav model funkcionirao, dodaje, potrebno je da se i druga tijela osim onog izravno nadležnog za mlade kroz svoj rad fokusiraju na jednu od najranjivijih društvenih grupa. Ostala ministarstva ne bi trebala čekati Nacionalni program da u svom području prepoznaju mlade kao jednu od ciljanih skupina.
Uz sve već nabrojane probleme objavljenog nacrta NPM-a, u središtu je njegova upitna relevantnost. Prije same izrade dokumenta Ministarstvo nije provelo nikakvo istraživanje o stvarnim potrebama mladih kako bi se na temelju rezultata formirale politike. Umjesto toga, pojedine organizacije kroz vlastite projekte provele su svoja manja, specifična istraživanja. “To se može vidjeti kroz uvodne tekstove za pojedina područja nacrta koja su kao koordinatori radnih grupa pisali istraživači ili osobe iz udruga mladih”, naglašava Miličević. Unatoč tome, kroz predviđene aktivnosti nacrt nije uzeo u obzir ni jedno istraživanje napravljeno nakon 2017. godine, zbog čega ga u najmanju ruku možemo smatrati zastarjelim. Primjerice, kroz istraživanje 7 godina u EU – Što mladi imaju od toga koje je provela MMH detektirano je nekoliko ključnih problema mladih danas među koje prvenstveno spadaju socijalni uvjeti. Prekarni radni uvjeti, nizak životni standard, kasno osamostaljivanje zbog loših uvjeta stanovanja kao najveći problemi provlače se ne samo kroz ovo, nego i druga slična istraživanja, no NPM slabo ih ili uopće ne adresira u spomenutom nacrtu.
Područje zapošljavanja većinom se fokusira na razvoju osobnih vještina, pogotovo poduzetničkih, dok se uopće ne adresira porast prekarnog rada, kao ni negativni efekti agencijskog i platformskog rada, objašnjava Miličević. Slično se odnosi i na problem stanovanja koji također nigdje nije adresiran u dokumentu, što je donekle bilo očekivano s obzirom na to da sve mjere koje bi se eventualno fokusirale na javno stanovanje više ovise o lokalnoj vlasti nego o stvarnim ovlastima pojedinih ministarstava. Izuzetak je Ministarstvo državne imovine, no oni nisu bili uključeni u radnu skupinu. Miličević tu također dodaje kako “NPM kroz svoju povijest nikad nije bio dokument koji će otići par koraka dalje, koji će adresirati i pokušati riješiti neki veći sistemski problem ili dati inovativno rješenje koje izlazi izvan okvira dotadašnjeg rada institucija”.
Mladi u istraživanjima također često ističu nužnost rješavanja korupcije i izjednačavanja mogućnosti bez obzira na socijalnu umreženost, no to u nacrtu NPM-a nije prepoznato kao nešto što pogađa ovu društvenu skupinu i kao pojam nijednom nije spomenuto u dokumentu. Kao svojevrsnu potrebu mladi su također isticali veću političku participaciju i mogućnost da ih se “čuje”. Miličević kaže kako “dokument adresira političku participaciju kroz formalne oblike poput savjeta mladih ili razvoja lokalnih (i regionalnih) programa za mlade, ali provedba u praksi ovisi u potpunosti o lokalnoj ili regionalnoj vlasti, jer ne postoje europski ni nacionalni mehanizmi koji bi ‘natjerali’ neki grad ili općinu da osnuje savjet mladih ili da napravi lokalni program za mlade”.
Sporno poglavlje NPM-a je postalo je i Zdravlje i sport. MMH smatra kako bi u trenutnoj situaciji ekonomske i socijalne krize briga za mentalno zdravlje mladih treba biti prioritet, no nacrt NPM-a na ovaj sve veći problem referira se samo kroz zastarjele metode borbe protiv ovisnosti. Također, u sklopu poglavlja o zdravlju velika pažnja posvećena je prevenciji HIV-a, što je neobično s obzirom na to da je danas među mladima u Hrvatskoj ovo vrlo rijetka pojava.
U uvodnom tekstu kulturnog programa navodi se kako je njegov cilj jačanje razvoja i građanskog angažmana mladih u području kulture. Program prepoznaje važnost decentralizacije i dostupnosti kulture, kulturnih medija i medijske pismenosti, ali i činjenicu da formalno umjetničko i kulturno obrazovanje rapidno propada. Smanjuju se sati umjetničkog obrazovanja, sve je manji broj izvannastavnih aktivnosti u području kulture i umjetnosti, a neformalno obrazovanje trebalo bi popuniti nastalu prazninu. Ipak, mjere i aktivnosti kojima bi se trebao postići glavni cilj programa uglavnom nisu usklađeni. Jedan od komentara javnog savjetovanja tako navodi da “pokazatelji provedbe ne prate predviđene aktivnosti te nije osigurano financiranje provedbe predviđenih aktivnosti od strane nositelja mjere”. Druge primjedbe također se odnose na različite nedosljednosti unutar programa ili nejasno definirane aktivnosti, a naveden je i nedostatak razvoja nezavisne kulture koja se nigdje u dokumentu ne spominje, a sukladna je cilju jačanja razvoja i građanskog angažmana, pogotovo kad je riječ o mladima.
Javno savjetovanje o nacrtu Programa već je davno završeno, no još uvijek nema službenih informacija hoće li, i kada, dokument biti donesen. Od njegove objave promijenila se vlada, Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku koje ga je objavilo pripojeno je Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, a za politike mladih osnovan je novi Središnji državni ured za demografiju i mlade na čelu s državnom tajnicom dr. Željkom Josić. Miličević kaže kako su novoj državnoj tajnici izložili prijedlog o usvajanju drugog, kraćeg operativnog dokumenta koji bi vrijedio najduže dvije godine i koji bi se bavio ključnim izazovima u trenutnim okolnostima.
Naime, stav je Mreže da je trenutni dokument bolje i ne usvajati s obzirom na epidemiološku, ali i društveno-ekonomsku situaciju. Nacrt je pisan kroz 2018. i 2019. godinu, što znači da ni približno dovoljno ne adresira trenutne probleme, a s obzirom na to da njegovo donošenje ionako kasni, MMH smatra da je bolje od njega odustati. Sažeti dokument bio bi bolji odgovor na trenutnu situaciju, objašnjava Miličević, a osim toga, ostavio bi dovoljno vremena da se u narednom razdoblju napravi detaljno istraživanje te prema potrebi, krene u izradu većeg, obuhvatnijeg dokumenta. “Kakva god odluka novog Ureda bila”, kaže Miličević, “nadamo se da će je donijeti relativno brzo. Prošlo je više od pet mjeseci od njegovog osnivanja, a najvažniji dokument u području mladih bi trebao biti policy prioritet”.
ObjavljenoObjavljeno
