Blic Prema rezultatima istraživanja tržišta knjiga u Republici Hrvatskoj, barem jednu knjigu godišnje pročita oko 45 posto stanovništva. No, o čitalačkim navikama više govori podatak da 20 posto ukupne populacije RH tijekom godine dana pročita – jednu do tri knjige. Istraživanje tržišta knjiga provodi se godinama, a trendovi na koje ukazuju ostaju isti. Vjerojatnost da je osoba s kojom razgovarate pročitala barem jednu knjigu u posljednjih godinu dana povećava se ako razgovarate sa ženskom osobom (52 posto), visokoobrazovanom osobom (73 posto), te osobom čiji su prihodi kućanstva iznad 13 tisuća kuna (59 posto). Ovaj posljednji podatak govori koliko je imovinsko stanje bitno i da knjiga, nažalost, postaje luksuz.
Ministarstvo kulture i medija dosad je godišnje od nakladnika otkupljivalo vrijedne naslove koje određuje Vijeće pri Ministarstvu. Bio je to način da se spriječe loši učinci koje stvaraju zakoni tržišta, odnosno da se potiče izdavanje knjige koje imaju visoku umjetničku i kulturnu vrijednost, a nisu u interesu najšire čitalačke publike. Taj model popunjavanja fundusa knjiga u javnim knjižnicama je funkcionirao godinama, no od ove godine na snagu stupa novi model otkupa. Uvode se A i B lista: A lista je takozvani “obavezni otkup”, a B lista su neobavezne preporuke Ministarstva o tome što bi knjižnice mogle kupiti, ako žele. Do sada je Ministarstvo distribuiralo od 120 do 150 primjeraka odabranih naslova u oko 120 narodnih knjižnica, no prema novom modelu obavezan otkup će vršiti samo 56 knjižnica. Ostale, manje knjižnice, nisu obavezne imati visokovrijedne naslove.
Visoka vrijednost, niska potražnja
Iz razgovor s nakladnicima, ali i iz njihovih dosadašnjih javnih istupa saznajemo da ih najviše zabrinjava što ovakav model otkupa knjiga ide na ruku posrednicima koji su trgovci knjigama i ne stvaraju novi sadržaj. Naime, posrednici, distributeri ili knjižari nakladnicima ponekad uzimaju i do 40 posto provizije na svaku prodanu knjigu, što znači da bi taj dio javnog novca odlazio posredniku, umjesto da se vraća u sustav kreiranja novog sadržaja i tiskanja novih knjiga.
Potencijalni problem koji predstavlja novi model je i manjak kapaciteta knjižnica (pogotovo manjih) koje pate od nedostatka ljudi, što bi moglo dovesti do preopterećenja. Komunikacija s velikim brojem nakladnika dodatno će ih opteretiti. Nakladnici strahuju da će knjižničarima biti lakše komunicirati s jednim dobavljačem nego s primjerice 20 nakladnika. Postoji još jedna bojazan, a to je da će iz knjižnica nestati visokovrijedni naslovi koji se manje čitaju. Krajnje pojednostavljeno, moglo bi se reći da nakladnici strahuju da će domaći pjesnici, stručna literatura ili kvalitetna publicistika biti “izgurani” kriminalističkim i ljubavnim romanima koji su tog trenutka “u modi”.
Knjižnice uobičajeno nabavljaju naslove koje korisnici traže, odnosno ono što većina čitatelja posuđuje. I to je sasvim normalno. No, zato je i postojao otkup, kako bi država na neki način “zaštitila” visokovrijedni, posebice domaći, sadržaj. Mali, srednji i neprofitni nakladnici svojom su produkcijom, omogućenom dijelom i obaveznim otkupom, dosegli određeni standard koji bi se novim modelom mogao naći u opasnosti.
Ivan Sršen iz nakladničke kuće Sandorf kaže da konkretno njegova kuća ostvaruje 12 do 13 posto ukupnih prihoda od otkupa knjiga. Kod drugih malih i srednjih izdavača to predstavlja i puno više.
“Može zvučati da je 12-13 posto malo, ali to je ono od čega živimo. Kad ti netko uzme 10 posto, to je za nas ozbiljan problem”, kaže Sršen i dodaje kako je normalno u maloj zemlji i na malom tržištu da izdavaštvo ne generira neku veliku dobit. Kako napominje, dosadašnja praksa pokazuje da će knjižnice birati izdanja koje korisnici više traže, a to su komercijalnija, čitanija, popularnija izdanja. No, izdanja koja su temelj kvalitetnog fonda svake knjižnice, i zbog čega je otkup i postojao – da se taj minimalni standard kvalitete i taj kulturni standard zadrži u narodnim knjižnicama – mogao bi polako nestajati s polica knjižnica.
“Bojim se da, prema dosadašnjoj praksi, knjižnice neće voditi računa o zadovoljenje minimalnog kulturnog standarda, već o zadovoljenju potreba svojih korisnika. Ja to sasvim razumijem. Sredstava za nabavu je uvijek bilo kronično malo, sada će se taj novac povećati i knjižničari će gledati kako da pokrpaju te ‘rupe’ zbog kojih su ih korisnici kritizirali da nemaju dovoljno knjiga koje se više traže”, objašnjava Sršen.
Na malom tržištu kakvo je hrvatsko, potražnja za kvalitetnom beletristikom, publicistikom ili stručnom znanstvenom literaturom ne može generirati održivost. Uz davanje primata komercijalno isplativijim naslovima, manji nakladnici brinu da će se na njih odraziti i nedostatak kapaciteta knjižnica. “Nama je i do sada bilo teško doći do većeg broja knjižničara. Nisu se javljali na telefon, nisu htjeli nabavljati knjige izravno od nas, već raditi samo s distributerom. A zamislite sada kada sav taj novac od otkupa dolazi njima i moraju naručivati svaku knjigu koja je do sada dolazila direktno preko Ministarstva”, objašnjava Sršen.
Nakladnici su odlukom Ministarstva dovedeni pred svršen čin i ucijenjeni: ako neće raditi s distributerom, možda nitko neće knjige ni kupiti. Nedvojbeno, izdavači kojima je znatan dio prihoda dolazio od otkupa knjiga, morat će prilagoditi svoje poslovanje. Više vremen će trošiti na prodaju i organizaciju nego na odabir i produkciju naslova.
Najveća odgovornost sad je na knjižnicama
Ivan Sršen predviđa da će se to odraziti i na stvaralaštvo jer će cijenu platiti mladi domaći autori. Kako kaže, knjižnice rijetko i malo kupuju domaće nepoznate autore i to nije nova stvar. “To je čista matematika. Ne mislim da slijedi propast, ali slijedi smanjivanje sektora”, ističe no dodaje i kako ne bi odmah i unaprijed osudio novi model.
“Htio bih mu dati šansu i vjerovati, prije svega u knjižničare. Htio bih vjerovati da nas knjižničari neće doživjeti kao servis, već kao partnere. Da shvate da kupnjom naših knjiga, pogotovo domaćih autora, pomažu da se razina našeg izdavaštva i naše kulture održi na razini koja je postignuta zahvaljujući trudu svih”, kaže Sršen.
No, ono što ga najviše zabrinjava u cijeloj priči oko prelaska na novi model nabavke knjiga za knjižnice je svojevrsni “vakuum” koji bi se mogao dogoditi u prelasku sa starog na novi model. Zbog novog sistema otkupa, novac ne može ući u sustav prije jeseni. Ranije je prvi otkup bio tijekom svibnja ili lipnja, izdavači bi tad dobili sredstva koja su odmah mogli reinvestirati u proizvodnju i na taj način se proizvodni krug u tijeku jedne godine mogao zatvoriti. Sada je tok novca preusmjeren prema knjižnicama, a tih nekoliko novih koraka je usporilo čitav sustav.
“Ministarstvo objavljuje natječaj, onda se izdavači javljaju na natječaj, potom Ministarstvo objavljuje liste, nakon toga slijedi iskaz interesa knjižnicama za knjige s lista, nakon toga Ministarstvo doznačuje sredstva knjižnicama, zatim knjižnica naručuje od izdavača knjige. Tek potom slijedi plaćanje koje je u mnogim knjižnicama vezano za neke cikluse, gradske riznice, državne riznice”, objašnjava Sršen dinamiku poslovanja zbog koje se boji da će se dogoditi “rupa” u likvidnosti kod izdavača koji će, ako sve ne bude išlo mnogo brže, prvi novac od otkupa knjiga vidjeti tek na jesen.
“Doći će do zastoja. Ministarstvo nas je uvjeravalo da je svaki početak težak i vjerujem da će se to s vremenom dinamizirati. Međutim, u ovoj godini, čak i uz najbolju volju svih, zastoji će se sigurno dogoditi”, napominje Sršen i dodaje da će se tek u rujnu doista ustanoviti koliki će on biti. U cijelu priču će se svakako ubaciti i distributeri, a iako to nije ništa nelegitimno, njihova provizija će u konačnici značiti manje novca za refinanciranje izdavanja novih knjiga.
U tom smislu Sršen najveću odgovornost vidi u knjižnicama. “Knjižnice su prva linija obrane kvalitetne literature i knjižničari komuniciraju s čitateljima na živi način, putem razgovora, programa, događanja. Apeliram na knjižničare, sada kada im je dana moć, da je iskoriste i da nabavkom knjiga podupru kvalitetnu proizvodnju u Hrvatskoj”, zaključuje.
Sve je na izdavačima
Srđan Lukačević, voditelj nabave u Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici Osijek, kaže da novi sustav nabave ne mora nužno biti lošiji od starog.
“Prije se događalo da nabavimo neke naslove a onda ih ponovno dobijemo od Ministarstva, pa smo imali prekobrojne primjerke. Po novom principu Ministarstvo nam je dozvolilo da ako nabavimo knjige ranije, možemo prenamijeniti sredstva za neke druge knjige. Samim tim smanjit ćemo prekobrojne primjerke i to će nam omogućiti kupovinu većeg broja primjeraka koji čitatelji traže”, navodi Lukačević neke od prednosti, ali i napominje da ne vjeruje da će se strahovi izdavača o padu standarda obistiniti.
“Mi smo velika knjižnica i svakako ćemo nabavljati i nabavljali smo i manje komercijalne knjige. Naš je zadatak i cilj poticati čitanje i stvarati kritičko razmišljanje kod korisnika. Što se nas tiče, a uvjeren sam i kod drugih kolega i kolegica, mislim da u tom pogledu neće biti problema”, kaže Lukačević.
Na pitanje hoće li nabavljati knjige direktno od nakladnika ili od posrednika, Lukačević kaže da će se truditi da to bude kao i do sada, odnosno da nabavlja knjige direktno od nakladnika, ali napominje da nisu svi nakladnici isti. “Ako se oni koji se nisu do sada javljali i ne budu se i u budućnosti javljali, morat ćemo doći do nekih naslova preko dobavljača, jer nećemo imati drugog izbora”, kaže i napominje da sve zapravo ovisi o izdavaču.
Predloženi model u osnovi smatra dobrim, ali i napominje kako ima prostora za poboljšanje. “Na sastanku s ministricom, stekao sam dojam da ništa nije uklesano u kamen. Ovo je prva godina i sve se može popraviti i riješiti ako nešto ne bude dobro, s ciljem poboljšanja cijelog sustava”, optimističan je Lukačević.
Prebaci ‘muku’ na drugoga
Miljenka Buljević, osnivačica i voditeljica zagrebačke Bookse i suosnivačica Kulturtregera koji već skoro dva desetljeća uspješno “pliva” u neprofitnom sektoru, kaže da su knjižnice i do sada pokazivale interes za njihovim izdanjima. “Nabavljale su ih onda kad ih Ministarstvo kulture nije otkupljivalo, poput knjige Luke Ostojića Upomoć, pročitali smo knjigu! ili neka izdanja naše antologije Revije malih književnosti. Teško je reći u ovom trenutku hoće li biti većeg interesa za naše knjige, ali sudeći po tome da su se do sad knjižnice žalile da nemaju dovoljno sredstava za nabavku naših knjiga jer je otkup definiran, sad to ne bi trebala biti prepreka“, kaže Buljević čiji Kulturtreger objavljuje i biblioteku Prijatelji u suizdavaštvu s Multimedijalnim institutom od 2015. godine.
“Dosadašnje iskustvo nam govori da je otkup bio dosta hirovit, a o tome smo dosta pisali i analizirali odluke Ministarstva na portalu booksa.hr. Taj model je zasigurno imao dosta mana i trebalo ga je promijeniti. Deklarirana intencija nove mjere je transparentnost i veća sloboda izbora samim knjižnicama, ali i dinamiziranje tržišta davanjem prilike knjižarima i distributerima da sudjeluju u tom kolaču koji sam po sebi nije veliki – međutim u pozadini je, čini mi se, odluka Ministarstva da prebaci ‘muku’ na drugoga”, kaže Buljević i dodaje kako misli da nova metoda teško da može imati lošiji utjecaj od prethodne s obzirom na to koliko je ukupno njihovih naslova Ministarstvo dosad prepoznalo kao vrijedne.
“Činjenica je da izdajemo važne knjige s izvrsnim prijevodima i odličnom dizajnerskom opremom po vrlo pristupačnim cijenama, pa se nadam da će knjižnice po ovom modelu sad to moći više iskoristiti”, optimistična je u tom smislu Buljević.
Sve u svemu, novi način otkupa knjiga za narodne knjižnice ima još mnogo nepoznanica i trebat će neko vrijeme da se vidi kako će cijeli sustav funkcionirati. Za sada su sve oči uprte u knjižničare, ali se ulažu i velike nade da će Ministarstvo imati energije i mudrosti da što prije ispravi “bugove” u novom sustavu.
ObjavljenoObjavljeno
