Intervju Piše: Tjaša Pureber
Tekst koji slijedi nipošto nije objektivni pokušaj refleksije o događanjima na završnoj konferenciji projekta RESHAPE. Premda nisam sudjelovala u samom projektu, na konferenciji sam sudjelovala kao govornica na tri odvojena događanja, stoga jedini uvid koji mogu ponuditi dolazi (na neki način) iznutra. RESHAPE, doduše, nikad nije ni pokušavao biti išta drugo. On je insajderski pokušaj promjene svijeta (umjetnosti).
Kada bismo morali prenijeti jednu poruku s konferencije, rekla bih da se izdvaja jednostavna spoznaja: ne postoji spasitelj koji će promijeniti svijet (umjetnosti) umjesto nas. Mi sami smo oni na koje čekamo.
Odstupanje kao otpor
Konferencija, koja se proširila na dva grada (Zagreb i Ljubljanu) i sveukupno je trajala tjedan dana u rujnu 2021. godine, završila je ondje odakle je možda trebala početi, s najradikalnijom od svih gesti u svijetu umjetnosti: umjetničkom ostavkom ili odstupanjem. Kolektiv Beton Ltd. premijerno je izveo završni dio svog njemačkog ciklusa, naziva Hoppla, Wir Leben. Izgubljena gesta odstupanja. Odstupivši od izvođačkih gesti, umjetnici su svedeni na 29-satno čuvanje hladne, masivne instalacije koju su nazvali “per-formacija”, dok su članovi/ce kolektiva u ostavci povremeno vodili kroz postav.
Umjesto izvođača, sama konstrukcija na radikalan način preuzela je stvaranje značenja. Jedini ulaz u nju bio je u blizini krova, što je poslužilo kao simbolički poziv onima na pozicijama moći da prošeću (klaustrofobičnim, nestabilnim i staklenim) krovom i suoče se sa svojim pogreškama. Naravno, oni to nikad neće učiniti – kao publici i ljudima, preostaje nam tek da uzalud čekamo ostavku onih koji su iznad nas, promatrajući ih odozdo. Pa ipak – čak i onda kada bi oni zaista skočili (ili odstupili) – zatekli bi se u zatvorenoj metalnoj kutiji, labirintu bez točke ulaza ili izlaza.
Budući da tumačimo ovaj rad okruženi post-činjeničnom, brutalnom, desničarsko-populističkom i mrzilačkom političkom klimom, ubrzo nam se postavlja pitanje poželjnosti ostavke kao geste dostojanstva. Što je pojedinačna ostavka ako zatvoreni sustav moći ostaje kakav jest? Nije li ostavka ili odstupanje pojedinog člana vladajuće klase u ovakvom kontekstu tek čin samožrtvovanja kojim elita održava svoj kolektivni položaj moći nad narodom? Kakvu vrstu dostojanstva uopće možemo očekivati od onih koji svojom izrabljivačkom politikom svakodnevno slamaju dostojanstvo naroda?
Dakako, Beton Ltd. dovitljivo se poigrava konotacijama riječi odstupanje. Preplavljeni prividnom nemogućnošću sistemske promjene, mnogi ovih dana odustaju, odnosno povlače se u vlastitoj svakodnevici – u bijegu od tereta nužnosti i povlačenja revolucionarnih ideala pred individualizmom, normativnosti i repatrijatrijalhalizacijom društva – u iluziju zajednice koju čini dvoje ljudi. Nije stoga nimalo iznenađujuće što u svijetu gdje većina ljudi odustaje nitko ne odstupa od vlastite pozicije moći.
Dakako, nemoguće je zaobići referencu na Hoppla Wir Leben, dramu Ernsta Tollera. Radi se o vrlo političnom tekstu o posljedicama neuspjelog ustanka, tekstu koji je u vrijeme svog nastanka doživio reduktivnu recepciju koja ga je zaneseno svodila na tehničke aspekte scenografije. Beton Ltd. unaprijed upozorava posjetitelje kako to što vide nije obris buduće scenografije. Oni se pokazuju kao kolektiv u ostavci, stvarajući dramsku napetost kroz osobne interpretacije pojedinih članova/ica. Ako ih nitko ne raspusti, oni sami napustit će svoje pozicije u svijetu umjetnosti.
I u tome se nazire istinski radikalna gesta: ako želiš bilo što promijeniti, moraš moći zamisliti mogućnost kraja onoga što sada postoji, bio to kolektiv, udobnost, sigurnost, predvidljivost, umjetnički jezik, država, rasizam, patrijarhat ili kapitalizam. Dostigli smo točku u kojoj svaki popravak ili poboljšanje postojećeg, svako ljepljenje krhotina u pokušaju da održimo stanje, pomaže samo kapitalu, državi i centrima moći da nastave svoje destruktivne politike. Suštinska promjena zahtijeva odstupanje od privilegija vlastitog položaja – i to svakog pojedinačng položaja koji zauzimamo. Moć ne potječe iz jedne žarišne točke, ona se prelama u svakom odnosu. Zato svatko od nas nosi odgovornost da prepozna i uništi privilegije koje ima nad drugima. Vrijeme kada je bilo moguće ne zauzeti stranu naprosto je prošlo, a izraz “neutralni promatrač” postao je oksimoron. Biti neutralan u doba populizma, procvata novog fašizma, kapitalističke eksploatacije prirode i policijske represije znači stati na stranu statusa quo koji obespravljuje sve veći i veći broj ljudi. U današnjem svijetu, jedini je dakle izbor ili povlačenje ili pobuna (ili u Tollerovoj inačici: objesiti se ili započeti revoluciju). Betonov rad ukazuje kako je prva opcija nužan preduvjet da bi nam druga uopće postala zamisliva.
Diktatura inovacije
Zamišljanje drugačijega svijeta, kako umjetnosti tako i šire, bilo je u središtu čitavog projekta RESHAPE. RESHAPE je okupio umjetnice/ke, istraživače/ice i profesionalce/ke u kulturi koji su nekoliko godina posvetili analizi postojeće koncentracije moći u svijetu umjetnosti, promišljajući kako se zajednički mogu nadjačati njegove nejednakosti. Velik dio konferencije bio je zato posvećen interaktivnim predstavljanjima prototipova bolje budućnosti koji su nastali u okviru projekta.
Kao sudionici konferencije mogli smo, primjerice, iskušati kartašku igru namijenjenu boljem upoznavanju i poštivanju razlika u umjetničkoj suradnji. Predstavljen je tarot-špil koji propituje postojeće i teži pravednijim oblicima upravljanja. Jedna je skupina stvorila platformu pomoću koje kulturni centri i rezidencije mogu započeti nove tokove financiranja kako bi podržali umjetnike/ce koji dolaze iz ranjivih skupina. Čak se i Odjel za građansku imaginaciju ukazao u pop-up uredu. Ukratko – “reshaperi/ce” svoje zajedničko vrijeme i trud uložili su ne samo u to da analiziraju svijet, već i da uistinu stvore nove prototipske mogućnosti kakve su nam nužne ako se želimo odmaknuti od ovoga što već postoji.
Za sve koji rade u umjetnosti inovacija predstavlja stalni zahtjev koji postavlja svaka projektna prijava i svaka kulturna politika. Ona obično podrazumijeva nekritičku hiperprodukciju i predstavlja istrošeni pojam koji prikriva kapitalističku (samo)eksploataciju. RESHAPE si je za cilj postavio transformirati taj svijet eksploatacije – bilo stvaranjem samoorganiziranih oblika brižnosti, bilo otporom kroz umjetnost i u umjetnosti, bilo dekolonizacijom diskursa i praksi unutar svijeta umjetnosti. Odlukom da se taj cilj ostvari uz pomoć ideje prototipova, obično isprepletenih sa silnicama eksploatacije, stvorilo se plodno proturječje i pružio zanimljiv uvid u temeljno pitanje – možemo li izvući alatku iz neoliberalnog arsenala i iskoristiti je za postizanje promjene?
Predstavljenim prototipovima moglo bi se prigovoriti kako naspram velikih tema kao što je mijenjanje svijeta predstavljaju malene, čak naivne pokušaje rješenja. Ustvrdila bih kako već sama činjenica da je projekt ponudio prostor u kojemu se mogućnostima drukčijeg sustava umjetnosti – u čijim su temeljima nehijerahijski odnosi međudobne pomoći i poštovanja, zaista može posvetiti puna pažnja – sve samo ne malena ili naivna. Poručuje nam kako bismo, da promijenimo išta, trebali promijeniti sve. I da nije važno odakle ćemo početi.
Ako će se prototipovi koristiti u budućem suradničkom umjetničkom radu, njihova uporaba neće sama po sebi donijeti promjenu. Nije moguće tek tako proglasiti neki prostor sigurnim, slobodnim od predrasuda i hijerarhijskih odnosa moći i očekivati da će ta gesta isporučiti željene rezultate. Riječ je o nečemu što zahtijeva neprestani rad, posvećenost i inovativne alatke koje uključuju sve u svijetu umjetnosti – od donositelja odluka, umjetnika/ca i kulturnih radnica/ka do publike – u zajedničkom pokušaju drukčijeg rada i života. RESHAPE prototipovi nude pametan uvid u to kako započeti taj razgovor.
U tom smislu ne smijemo previdjeti još jednu alatku na koju je RESHAPE konferencija skrenula pažnju – zajednicu. Nekoliko događanja (okrugli stolovi, vodstva, večere s umjetnicima itd.) bila su posvećena nečemu krajnje jednostavnom: stvaranju zajedničkog prostora za razgovor. Ako smo išta naučili u vremenu COVID-a, to je krkhost zajedništva kojeg smo nekoć shvaćali zdravo za gotovo, a koje je nužno za stvaranje drugačijeg svijeta. Možda nije naodmet podsjetiti kako su prototipovi za promjenu već ovdje – pitanje je jesmo li ih spremni učiniti stvarnima.
ObjavljenoObjavljeno
