Tema Konferencija regionalne platforme Kooperativa
Piše: Leda Sutlović
Regionalna platforma za kulturu – Kooperativa, koja okuplja 21 organizaciju iz regije, u petak, 5. prosinca u MM centru Studentskog Centra u Zagrebu organizirala je konferenciju s ciljem pružanja “općeg pregleda perspektiva za razvoj dugoročnog, održivog modela transnacionalne institucionalne podrške suradnji civilnog društva u regiji”. Suradnja između kulturnih i drugih aktera civilnog društva te izazovi i koraci koje treba poduzeti bile su neke od ključnih tema panela Širenje područja suradnje: jačanje veza između kulturnih aktera i drugih aktera civilnog društva – ključ društvene transformacije na kojem je sudjelovalo pet predstavnika/ca organizacija civilnog društva.
Ocrtavajući okvir u kojem će se izlaganja kretati, moderatorica panela Katarina Pavić naznačila je da platforma Kooperativa ne predstavlja isključivo djelovanje u kulturnom polju već angažiran odnos prema zajednici i želju za utjecajem u širem smislu koji se nastoje postići sinergijom s organizacijama iz različitih područja djelovanja. U tom smislu, uloga kulturnih aktera postaje ulogom mobilizatora širih društvenih skupina, usmjerenih prema očuvanju javnih dobara i društvenoj transformaciji. Različiti aktivistički pristupi predstavljeni su kroz inovativne aktivnosti organizacija iz regije, te su također naznačeni izazovi i prepreke takvom sinergijskom djelovanju.
Prilikom iznošenja iskustava Ploštad Slobode iz Skoplja, inicijative nastale kao odgovor na privatizaciju i nacionalizaciju javnog prostora, Ivana Dragšić navela je kako je borba za javni prostor sama po sebi nametnula nužnost suradnje s akterima iz drugih disciplina i sektora. Iako dosadašnje akcije nisu polučile značajniji uspjeh, dovele su do umrežavanja na široj bazi, što je vidljivo u najnovijoj incijativi “Ne damo gradski trgovinski centar!” kojoj su se također priključili privatnici koji rade u centru, ali i struka. Cilj inicijative je sprečavanje preobrazbe centra u neobarokni stil, što je generalna ideja redizajna grada prema projektu ‘Skopje 2014’. U svojim aktivnostima Ploštad Sloboda koristi različite metode, od analize javnih politika, preporuka zakonskih promjena i pokušaja organiziranja lokalnog referenduma, do art performansa i drugih djelovanja unutar civilnog društva. Pored toga, kao novi tip organizacije Dragšić je navela platformu Jadro, usmjerenu na pružanje šire vidljivosti i društvenog značaja nezavisnom kulturnom sektoru, koja također okuplja ljudskopravaške, LGBT organizacije, organizacije mladih i druge, te u tom smislu stvara sinergiju na civilnoj sceni.
Aktualan slučaj okupiranja jednog od 14 privatiziranih i zatvorenih kina Beograd filma pojasnio je Radomir Lazović iz Ministarstva prostora, ističući medijsku prisutnost i veliko odobravanje javnosti. Intervencije vezane uz kina traju već nekoliko godina, a kao vidljivije ističe reakciju na bulevar slavnih u vidu bulevara groblja bioskopa ili podizanje memorijalnih ploča kojima je označena privatizacijska pljačka. Nakon nekoliko propalih pokušaja okupacije kina, pomnije planiranje te okupljanje ljudi iz struke i civilnog društva dovelo je do tzv. “kino revolucije”. Studenti i diplomanti filmske režije koji inače nemaju gdje prikazati svoje radove time su privremeno došli na svoje, no cjelokupan ishod akcije za sada je neizvjestan. Usprkos generalnoj podršci, ističe kako je u cijelom procesu izostala debata o tome kako kina učiniti predmetom javnog interesa te što bi ona danas trebala sadržavati. Pored toga, osvrnuo se i na projekt Beograd na vodi kojim se predviđa gradnja poslovno-stambene zone (6000 stanova prosječne veličine 135m2 i cijene 400 000 eur), koja potencijalno predstavlja golem urbanistički i prometni problem. Iako pokušaj utjecaja na urbanistički plan grada nije uspio, nagovještaj beogradskog Dubaija potiče na grupiranje i planiranje javne kampanje te širu mobilizaciju građana.
Nastavljajući na iznesene primjere, Teodor Celakoski iz Prava na grad pojasnio je njihov “prirodan put” od bavljenja kulturom do zadržavanja autocesta. Putem nastojanja da se nezavisnoj sceni grada Zagreba osigura vlastiti prostor, postalo je jasno da je postojeća infrastruktura nedostupna pojedincima van klijentelističkih odnosa, ali i da čeka investitore i prenamjenu. Urušavanje urbanističkih standarda kroz takvu preobrazbu javnih prostora u šoping centre i poslovno-stambene komplekse, dovelo je do suradnje kulturnih organizacija i organizacija za mlade, a svaka iduća razina bavljenja problemom “zaglavljenosti” sustava dovela je do stvaranja adekvatnih mehanizama i prelaska na višu razinu bavljenja problemom – od Cvjetog trga do autocesta. Naveo je također kako velike inicijative, poput one protiv monetizacije autocesta, traže barem godinu dana poslagivanja organizacije, stabilno partnerstvo te dobar ‘case’ oko kojeg se bori. U tom smislu mehanizmi djelovanja moraju ići mimo uličnih i direktno demokratskih varijanti koje se brzo ispušu ili zaglavljivanja u NGO tipu djelovanja uvjetovanih uskim policy nišama i pripadajućim logikama financiranja. Pitanje je kako doći do institucionalne stabilnosti pokreta te pomicanja čitave stvari prema uključenju građana, umjesto dosadašnjeg djelovanja prema institucijama. Spajanje institucionalnih formata djelovanja s energijom i spontanošću pokreta, po Celakoskom predstavlja globalno pitanje konfrontacijskih procesa u neoliberalnom kapitalizmu.
Marina Ivandić je navela kako prema logici područja djelovanja, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju – BRID ulazi u područje civilnog društva, ali i sindikata, te je kao takva strukturno pogodna za djelovanje u oba smjera. S obzirom na stanje sindikalnog pokreta čiji se profesionalni kadar danas smanjio za dvije trećine, nestanak službi koje rade na povezivanju i organizaciji znanja (primjerice, arhivistike, izdavaštva, analitike, edukacije), njihove mogućnosti iskoraka prema povezivanju s drugim akterima civilnog društva su znatno umanjene. Nastojeći popuniti navedene praznine, BRID se nalazi u specifičnoj situaciji na civilnoj sceni, što je prepoznato kao propulzivno polje rada. Kao primjer akcije i umrežavanja različitih subjekata navela je štrajk radnica Kamenskog kojima su pristupili kao studenti te uključili različite organizacije civilnog društva s ljudskopravaškim predznakom. Po logici prostora (tvornica se nalazi u širem centru Zagreba) priključilo se Pravo na grad, a zbog ekološkog momenta (jer tekstilna industrija nije zagađivač) i Zelena akcija. Time je slučaj radnica Kamenskog dobio podršku pravnih službi organizacija, te medijsku i organizacijsku podršku nužnu prilikom prosvjeda. Osvrnula se na suradnju sa sindikatima kroz incijativu ‘Ne damo naše autoceste!’ (sačinjenu od dva cestarska sindikata, pet sindikalnih središnjica i sedam organizacija civilnog društva). Istaknula je kako se radi o prvom primjeru tako obimnog procesa, ali i ukazala na različite poluge djelovanja sindikata i civilnog društva, poput prava na štrajk. Korak dalje predstavlja promjena pristupa upravljanja javnim poduzećima, jer zaustavljanje privatizacije samo po sebi nije dovoljno.
Koalicija za obranu javnog zdravstva, borba protiv privatizacije visokog školstva i očuvanje luke Koper, neki su od novijih primjera akcije koje je izdvojio Samo Selimović iz Inicijative za demokratski socijalizem iz Ljubljane, ističući zajedničko djelovanje studenata, penzionera, sindikata, ljudskopravaških i drugih organizacija. Kako kaže, veza s kulturnim radnicima je došla “prirodno”, kroz Institut za radničke studije te Delavsko-punkerske univerze, aktivne u aternativno-kulturnoj zoni Metelkova. Najveća i najpoznatija kolektivna akcija krenula je iz Maribora 2012, a naknadno je doživjela transformaciju u Profestival koji je pored protesta, uključivao muziku i druženje, a što je uz proces estetizacije protesta doprinijelo njegovoj neutralizaciji. Ipak, protesti održani u Mariboru i Ljubljani podsjetili su na to da ljudi mogu imati moć te doveli do različitih povezivanja unutar civilnog društva i osnivanja stranaka. Tako je Inicijativa za demokratski socijalizem unutar Udružene ljevice sa 6% glasova ušla u slovenski Parlament. Društvena transformacija prevladavanja kapitalizma demokratskim sredstvima unutar ekonomskog polja mora se događati transnacionalno, takvo što ne može se odviti unutar granica nacionalnih država, istaknuo je.
Daljnja rasprava uključila je razlaganje smislenosti preobrazbe pokreta u političku opciju i uz nju vezanog legitimiteta. U tom smislu Celakoski je istaknuo kako nema smisla mijenjati, primjerice, 85% podrške građana inicijativi ‘Ne damo naše autoceste!’ za 5% saborskog minimuma, čime sam pokret postaje diskvalificiran kao partikularni akter. Od toga je svakako značajnija proizvodnja utjecaja, ustrajanje na promjeni sustava i konfrontacija, što dovodi do ključne točke – financiranja takvih transverzalnih pothvata. No prije svega, nužno je izaći iz uloge “malih popravljača sustava” u koje su stavljene organizacije civilnog društva i, kao što su pokazali slučajevi iz regije, povezati se na široj bazi pokretanjem novog, drugačijeg tipa društvenog djelovanja.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
