Labin – totalni Amarcord

A što je zapravo ta Labin Art Republika? Kažu na sajtu da je to "projekt kulturne ponude u Starom gradu Labina, mjesto velikih doživljaja… Tridesetak nezaboravnih atrakcija!" I unatoč strateškom planu i renomiranim konzultantskim tvrtkama, čini se da je jedina koncepcija projekta svaštarenje bez kriterija, a da se nezaboravne atrakcije utjelovljuju u nastupima školskih zborova, defileima mažoretkinja praćenih gradskom limenom glazbom ili u nepoznatom nečem što se opisuje kao: "Discoral – glazbeno scenski spektakl". Sve skupa bez ikakve koncepcije, ma bez ikakvog fokusa, potpuno bez programskih kriterija i potpuno nejasno kome se obraća, koje to turiste i čime bi trebalo privući u Labin.

Spust u Podlabin

No zamislimo da se našem nesretnom Kulturnom turistu najednom osmjehnula sreća. U svojim besciljnim lutanjima, Turist odluči spustiti se iz uskog okruženja starih zidina prema onoj čudnoj naseobini zvanoj Podlabin. I odjednom, sišavši starom kaldrmom dolazi u potpuno drugačiji, novi grad. Čini se kao da se između starih Mlečana i Mussolinijeve uprave ništa nije događalo. Najednom potpuno novi grad, drugačije, pomalo sulude arhitekture. I brzo će Turist shvatiti da se sve najzanimljivije i najvrednije krije upravo tamo gdje i uvijek: u rudnicima. Tako je krenuo prema onome tornju na kojem s jedne strane velikim metalnim slovima piše TITO, a s druge akronim LAE, za njega još nepoznatog značenja. A na samom ulazu u rudnik stoji Kulturni centar Lamparna. Možete zamisliti našeg Turista koliko je bio sretan što je konačno došao kraj njegovim lutanjima. A uskoro mu je postao jasan i onaj čudan natpis na gradu: "Kova je naša – 1921."

Kova je naša – 1921. / 1991.

1921. godine, labinski su rudari odlučno iskazali otpor svirepom Mussolinijevom fašističkom režimu, kada su pod krilaticom "Kova je naša" (kova = rudnik) proglasili Labinsku republiku i poveli jednomjesečni štrajk. "Crvene straže" su zauzele rudnike, minirale prilaze i zatim sami organizirali proizvodnju. Talijanska vojska je u krvi ugušila pobunu, a lokalna legenda kaže kako je grupa rudara pobjegla u jedno od okna rudnika i zauvijek nestala. 1991. iz napuštenog rudnika pojavila su se tri čudna blijeda stvorenja, obučeni u crne rudarske uniforme. Bili su to potomci rudara iz ’21., a prozvali su se Metal Guru. Osnovali su organizaciju i umjetničku grupu Labin Art Express te su manifestom od Grada Labina kao sljednici rudara zatražili rudnik nazad, tvrdeći da su upravo njihovi preci zaslužni za postojanje Labina kakav je danas. Nakon nekoliko godina, tamo negdje ’94.-’95., LAE dobiva prostor Lamparne na dugogodišnje korištenje, uspješno prikuplja donacije i uređuje prostor – koji je u doba funkcioniranja rudnika bila posljednja stanica rudara prije nego će sići na svoj uvijek po život opasan dnevni posao. Prostor i danas oduševljava sve one koji se u njemu nađu, nudeći dvoranu koja može primiti 1500 posjetitelja, galerijski i druge prostore. I to u specifičnoj arhitekturi i nevjerojatnoj atmosferi, kako će mnogi reći, čarobnog Labina.

MMKamp – Križevčani i Karlovčani u Labinu

Tako je Lamparna začarala i Krunu Jošta iz udruge Urbana kultura i edukacija (Križevci) te Denisa Mikšića i Vesnu Šikić iz udruge Domaći (Karlovac), koji su najzaslužniji da se u Lamparni od 24. do 30. srpnja 2006. događao Multimedijalni kamp (MMKamp). No oko i unutar tog programa, skupila su se još dva festivala: Trans Art Festival i EEI – Eksperimentalne elektronske intervencije. Pojašnjava Kruno Jošt,  izvršni direktor MMKampa: "MMKamp se bavi novomedijskom umjetnošću, internet radijom i medijskim aktivizmom. EEI s druge strane prezentira eksperimentalnu elektronsku glazbu u svim njenim oblicima. LAE kroz TransArt donosi performans i novomedijsku umjetnost u izvedbenoj formi. A MMKamp upravo povezuje te različite načine izvođenja i različite umjetnike, aktiviste i druge ljude."

Dnevni program sastojao se od različitih radionica i prezentacija vezanih uz produkciju i obradu zvuka i korištenje slobodnog softvera, a vezan je i uz okupljanje članica mreže slobodnog radija, Stanice MIR, koja je osnovana na prošlogodišnjem EEI-u. Mreža trenutno okuplja 6 organizacija, emitira program svake srijede od 12:00 do 24:00, a u Labinu su se okupili, kako kaže Stjepan Mikec iz udruge Akcija za civilnu transparentnost: "da radimo s medijskim aktivistima, stručnjacima na području slobodnog softvera i multimedijalnim umjetnicima na nekim stvarima koje možemo iskoristiti u našem daljnjem radu". Večer u Lamparni uglavnom su činili nastupi umjetnika koji se bave eksperimentalnom elektronskom glazbom, kao što su Jason Kahn, Marcus Meader ili Steve Buchanan. Program su upotpunili i performansi Trans Art Festivala.

Odličan program – ali bez publike

Iako zanimljiv i vrlo specifičan, program nije uspio okupiti niti lokalnu publiku niti eventualne turiste. Razlozi su mnogi. S jedne strane, ljetna je sezona, a Lamparna i nije najudobnije mjesto usred ljetnih vrućina, pa i program nije baš za najširu publiku (Naim Krasniqi). I nekako se čini preoptimistično očekivati da će se u jednom gradu od 12,5 tisuća stanovnika stvoriti ovako specifična umjetničko aktivistička scena (Stjepan Mikec). A doista se ne može tvrditi da je promocija loše odrađena. Kruno je tako doista očekivao puno posjetitelja: "Baš mi veli Jason Kahn: kad ubacim svoje ime u Google, prvih 7 je u vezi MMKampa. Što znači da je dosta ljudi znalo za to. Dosta ljudi i izvana, a vjerujem da su i ljudi u Labinu znali jer smo bili par puta na lokalnom radiju, koji je ovdje, kažu, najslušaniji. Mislim da Lamparna ima lošu reputaciju i da je to ključni razlog što nema ljudi."

Baba Droga

I to je doista, čini se, tako. Jer osim što "Lamparna nije klasični disco-klub, ima svoj drugačiji pristup" (Denis Mikšić), većina stanovnika Labina vidi Lamparnu kao opasno mjesto koje nastanjuju čudni ljudi, mjesto puno droge i raznih zala, svakako mjesto na koje se ne ide. Nastavnici u školama, treneri učeničkih sportskih ekipa zastrašuju mlade ljude govoreći im da ne idu tamo jer da je dovoljno da uđeš u Lamparnu pa da si drogiran. Kao što smo i navikli, aveti Babe Droge nailaze sa svih strana. Sjetite se npr. nedavnog intervjua s našom ministricom Lovrin, koja se tako, iako po poziciji valjda stručna za pravosuđe, hvali da ne poznaje razliku između ekstazija i trave i tvrdi da je manji zločin otmica nje same nego da se jedan mladi život zauvijek zatruje jednim džointom. Nekako smo svikli na ovo klasično kvazimoralističko, u pravovjerju utemeljeno malograđansko licemjerje u svim sferama i na svim razinama, pa što ne onda u Labinu. I može se lako argumentirati da je taj Baba Droga stav, koji se ponosi nerazumijevanjem i neznanjem kriv što je danas u Labinu vrlo visoka stopa registriranih heroinskih ovisnika.

Dean Zahtila, voditelj (ili guru Lamparne, kako ga naziva Naim) Lamparne, objašnjava: "Ja nemam želju da se s tim borim, jer to mi je apsurdno: da je svatko tko izgleda čudno narkoman. To je njihov stav. Od samog početka imamo problem s imidžem. A ovdje ima droge onoliko koliko je ima u Labinu – kao i svugdje drugdje: na cesti, u kinu, svugdje. Po mojim informacijama ima barem 300 ovisnika o heroinu na 8.000 ljudi. I to su sve mladi ljudi od 16 do 30 godina. A što je najtragičnije njihov prvi kontakt s bilo kojom drogom je heroin. Tako npr. marihuanu ne možeš naći uopće, a heroina imaš na svakom uglu."

Izlaz iz kruga

Čini se doista velikim izazovom (da ne kažem baš problemom) u takvim uvjetima, s takvim imidžem, u takvoj sredini voditi jedan nezavisni kulturni centar, a i moguća rješenja uvode u nove krugove: "Kulturni centar je prve tri godine radio svakodnevno, no kapacitet, potencijal i mogućnosti ovoga centra nadilaze i Labin i širu okolicu. Mi svakodnevni rad Centra nismo niti financijski mogli podnijeti, niti tu ima dovoljno publike za programe kakve smo mi htjeli, što su isključivo alternativni programi – ono što ne možeš vidjeti u uobičajenim muzejima, galerijama itd. A za to treba graditi ukus ljudi, a to je jedan proces koji je mukotrpan i treba ga u početku financirati. Financijska podrška Centru je i dan danas vrlo mala. Jedini način da opstanemo je da ovo bude centar kojem će gravitirati puno šire područje. No onda opet imamo problem jer tada moraš imati takve programe koji će privući ljude iz Rijeke, Trsta, itd. A takvi programi zahtjevaju ogroman novac. I to je jedan zatvoreni krug koji se djelomično može riješiti tako, što mi i pokušavamo, da djelujemo i na nekim komercijalnim temeljima." (Dean Zahtila)  No, pitanje je hoće li se doista moći održati ravnoteža između komercijalnih interesa s jedne strane i težnje da se proizvodi uvijek novo i alternativno što gotovo nikad nije namijenjeno širokoj publici i stoga ne može zadovoljiti kriterije financijskog interesa.

Saće u stijeni ispod zemlje

Čini se da je jedino rješenje širenje Lamparne, njezino okruživanje nečim većim i doista zanimljivim u internacionalnim razmjerima. Zahtila ima ideju: "Rudnik je imao šest okna. Zadnje je zatvoreno 1999. Ideja je stvoriti pravi grad pod zemljom. Pod time mislim na ono što svaki grad ima: ulice, gradsku upravu, gradonačelnika, crkvu… Ono što grad po definiciji jest. Cilj je gotovo 300 godina staru tradiciju rudarenju u ovim krajevima sačuvati kroz izgradnju jednog futurističkog grada pod zemljom. Povijest tog rudnika je nevjerojatna. Osnovali su ga Austrijanci, onda su vlasnici bili Talijani, gradili su ga Nijemci – kompletna oprema u rudniku je Siemens, da bi onda bio jugoslavenski te da bi završio i zatvorio se u Hrvatskoj.

Lamparna bi bila ulaz u Podzemni grad, neka vrsta čekaonice za lift. Kad se spustiš liftom 150 m, dođeš u centar Podzemnog grada što je jedna hala od 2000 m2, visine jedno 9 m, kompletno isklesana u stijeni i ona je ustvari raskršće tunela. Imaš jedan tunel koji vodi prema Vinežu (on nije u planu da ga u početku koristimo), tunel koji ide prema Raši (2000m), tunel prema Rapcu (2000m) i tunel do Plominskog zaljeva (6000m). U prvoj fazi uopće ne razmišljamo o nekim sadržajima. Oni bi se kasnije postepeno uvodili. Prvenstveno želimo formirati podzemne prostore koji će u prvom trenutku služiti isključivo kao komunikacija između tri mjesta. Tu ćeš moći ići pješice, s rolšuhama, ili s biciklom… I to je već samo po sebi dovoljno da bude atrakcija.

Njegov najveći potencijal jest što ga se može širit. To su tuneli u vapnencu. Ideja je da se novi prostori grade na isti način kao što su rudari kopali ugljen iz stijene. Mi bismo koristili istu tehnologiju – ako čovjek želi otvoriti bar a nema dovoljno prostora, mi ćemo izdubiti prostor za bar. To će izgledati kao saće u stijeni ispod zemlje. "

Vrijeme ide – Grad šuti

Za takav projekt, naravno, potrebna je suradnja ili barem odobrenje Grada Labina koji je vlasnik prostora. Iako je LAE gotovu projektnu dokumentaciju prije nekoliko godina predao kao prijedlog Gradu, nikakvo očitovanje nije stiglo. O prijedlogu se još uopće nije raspravljalo, mada se od Grada ne traži nikakvo financijsko ulaganje, već da se prostor da u koncesiju putem natječaja kako bi se u projekt mogli uključiti svi oni profitni i neprofitni subjekti koji u njemu mogu naći interesa. "Jer to je toliko veliki projekt da tu svatko može naći svoj interes. Nemoguće i je da bismo mi sami mogli upravljati s tolikim prostorom. Međutim, oni iz Grada ne znaju uopće što bi. Ti ih pitaš, a oni ne mogu uopće otvoriti usta. Jedino ih zanima da se osobno uhljebe. Projekt ih uopće ne interesira." (Dean Zahtila)

A dotle rudnik stoji i polako propada. Labin s Lamparnom i daljnjim mogućnostima iskorištavanja resursa bivšeg rudnika ima nevjerojatne potencijale da floskulu da je Labin grad kulture i umjetnosti, floskulu koja se povlači još od Tita, pretvori u stvarnost. Zahtila već nekoliko godina Gradu nudi ovaj projekt koji može od Labina napraviti jedinstveno kulturno, ali i turističko mjesto šire regije – prvenstveno kao kulturni centar Istre, ali s vrlo važnim prstenom sa strane Italije i Slovenije. I to upravo temeljeći se na svojoj izvanrednoj specifičnosti – tradiciji rudarstva – koja se sada, čini se, više skriva nego pokazuje.

Naći ću drugi rudnik!

LAE više ne može čekati. Pitanje Lamparne i Podzemnog grada morat će se riješiti do kraja ove godine. Dean Zahtila je spreman i na radikalne poteze, ne bi li natjerao Grad Labin da se konačno odluči – što želi napraviti sa svojim rudnicima i bogatom tradicijom rudarstva. Što nam Dean sprema, sigurno će biti zanimljivo i široj, ne samo labinskoj javnosti. A na pitanje što će ako sve propadne, kroz smijeh odgovara: "Ništa. Gotovo. Otići ću. Naći ću drugi rudnik!"

Totalni Amarcord

No, dok se to ne riješi, čini se da će uvijek biti ljudi koji će se oduševiti Labinom, kovom i Lamparnom, koje će nešto začarati pa će doći tamo raditi, i to ne samo na mjesec dva, već i na duže. Svi moji sugovornici spremni su na to, a hoće li grad (i Grad) Labin uskoro biti spreman, to tek treba vidjeti. Dotle se možemo samo smijati praznim brendovima poput Labin Art Republike u gradu u kojem se mladi uglavnom (ako nisu u Lamparni) skupljaju s bambusom po parkovima, gradu bez najobičnije diskoteke, gradu u kojem biste, da nije Lamparne, mogli samo povremeno gledati holivudske ostatke na drvenim stolicama u kinu bez grijanja i maštati o tome kako ćete i vi skoro na studij ili barem na rad u tako blisku Italiju.

No ipak je to grad u kojem se čovjek osjeća posve posebno. Kao da igra neku čudnu ulogu u Fellinijevom filmu: "Ujutro kroz poluzatvorene oči vidim toranj gore sa čekićima i natpisom Tito. U glavi mi se vrti cijela ta priča: Raša, Mussolini, partizani, itd. Taman opet uhvatim prvi san, kad me probudi s razglasa: “Attenzione! Attenzione!”. Totalni Amarcord!" (Denis Mikšić)

Doznajte više kako je živjeti i raditi u Labinu (Dean Zahtila, Naim Krasniqi), tko su ti Karlovčani i Križevčani (Kruno Jošt, Denis Mikšić, Vesnu Šikić i zašto su odabrali baš ovaj grad te što o svemu tome misle sudionici, gosti i volonteri (Stjepan Mikec, Steve Buchanan, Josefin Lunven.)