Kultura i anarhizam (prvi dio)

Kultura je, u najširem smislu te riječi, pa onda i u svom užem smislu (kada je vežemo uz rastezljiv pojam umjetnosti), oduvijek na različite načine pod određenim političkim, odnosno, ideološkim utjecajem, bilo da je riječ o naručenim kulturnim projektima ili pak vrlo osobnom stavu onoga tko proizvodi određeni kulturni sadržaj. Naravno, neizbježno je zapitati se što je tu prvo – kulturni ili politički sadržaj.

Izbjegavanje političkog predznaka

Međutim, stavljanje političkog/ideološkog predznaka na nešto što je primarno kulturni sadržaj dovodi u pitanje sam sadržaj, barem ako govorimo o umjetnosti (s druge strane, izdavaštvo kao kulturni sadržaj može imati taj ideološki predznak i ne kompromitirati se time). Kako je ovdje tema odnos kulture i anarhizma, svakako je nemoguće govoriti o anarhističkoj umjetnosti, jer time sama umjetnost prestaje biti kulturni sadržaj zato što postaje ideološki predodređena. To stavlja političko ispred umjetničkog i određuje granice koje ne smiju biti pređene, čime sam rad gubi na svojoj vrijednosti zbog često vrlo očite sputanosti, ali i banalnosti koja je gotovo neizbježna u takvom pristupu. Osim ako i to ne gledamo kao sastavni dio koncepta koji problematizira upravo takav pristup. Što je onda kritika, drugačiji pristup i tema za sebe.

Kako je tema ovog teksta nešto šira, nužno je odmah na početku vrlo jasno definirati ovaj odnos, prvenstveno zbog činjenice da smatram kako su neke od najboljih umjetničkih/kulturnih akcija bile političke upravo zbog svoje neopterečenosti političkim. Ili su jednostavno postale političke zbog aktualnog društvenog konteksta.

Akcije i intervencije

Dakle, svakako postoji snažna veza između anarhizma i anarhista s raznim umjetničkim akcijama i intervencijama, bilo da je riječ o određenim teorijskim utjecajima ili pak o samim akterima pokreta koji se bave nekim vidom kulture/umjetnosti i tako šalju određenu poruku. No i dalje ne možemo govoriti o anarhističkoj umjetnosti (i koliko god to naglašavao, čini se da nikad nije dovoljno).

Kako se moje bavljenje ovom temom ograničava na Zagreb, barem što se tiče sudjelovanja ili praćenja onoga što se odvijalo u gradu, odnosno, primarno na ulicama i trgovima, gdje se odvija direktna komunikacija između izvođača i publike (uvjetno govoreći), ovdje ću se osvrnuti na nekoliko zanimljivih trenutaka koji na dobar način ilustriraju ovu vezu politike i kulture. Vjerujem da je to i mali prilog projektu Bilježenje grada – bilježenje vremena [http://biljezenjagrada.blog.hr].

Devedesete su vrlo zanimljivo razdoblje, kako zbog turbulentne političke situacije, tako i zbog reakcija do kojih je dolazilo zbog takvog stanja u društvu. Ponekad se čini da što je lošija opća situacija, to je otpor kreativniji. Tako su mnoge umjetničke akcije i intervencije tijekom devedesetih bile inspirirane ili direktno potaknute političkim zbivanjima.

Od kordona do tenisa s predsjednikom

U vrijeme kada je nastajao Attack (Autonomna tvornica kulture), gotovo da nije bilo organiziranog oživljavanja ulica, a sama inicijativa se pojavila u vrijeme kada je konkretna potreba natjerala same aktere nezavisne scene da pokrenu nešto. Doslovno nešto, jer nije postojala jasna, već sasvim fluidna ideja potrebe za prostorom, događanjima, infrastrukturom, akcijom… Tako je poput neke refleksne reakcije nastao Attack koji je tada okupljao najšareniju moguću ekipu, što je osiguralo stalnu kreativnu prisutnost na ulici. Neću duljiti o povijesti i nastanku Attacka, no važno je objasniti kontekst.

Izostanak prostora u kojem bi se sve te aktivnosti udomile dovele su do logičnog seljenja na ulicu – bilo je važno biti prisutan, a ta prisutnost je stalno plutala između umjetničkog i političkog, gdje su ulični performansi (pod nazivom Intervencije) bili osnovni model komunikacije i slanja poruke. Poruka je bila jednostavna – tu smo, imamo što za reći, a treba nam i prostor.

Zapravo je najčešće bila riječ o performansima koji su služili kao politički protest, često su se referirali na aktualnu situaciju i ponekad su reciklirali već napravljeno. Uostalom, zašto ne? Osnovna ideja je bila talasati, samo neka se događa, pa će iz te mase akcija doći ono nešto.

Prva takva intervencija je doslovno bila protestna povorka (vrijeme događanja: kasna jesen 1997. godine), međutim, bez bilo kakvih slogana, parola ili zastava. Šarene krpe, šareni transparenti, urlanje i zviždaljke, te stotinjak ljudi u suludoj povorci koja prolazi kroz centar grada, a oko nje trči par policajaca i javlja:
– Šefe, ovi su napravili prosvjed!
– Pa, šta viču, šta piše na transparentima?!
– Ma, ništa, viču i nose neke šarene krpe!
– Pa onda nije prosvjed…
I bio je i nije bio. I zakonski i na sve druge načine. (Sub)kulturna scena je odlučila uzeti bezopasnu masku umjetničke akcije i napraviti političku, jer to je bilo jednostavnije, lakše, a i dalje je služilo talasanju.

Ovdje moram ubaciti jednu zanimljivost koju sam slučajno saznao par godina nakon tog "šarenog prosvjeda". Naime, početkom osamdesetih je u Poljskoj (negdje u vrijeme Solidarnosti) organizirana potpuno identična akcija, jer prosvjedi su bili zabranjeni, ali ne i javne umjetničke manifestacije. Stoga je umjetnost dobro upakirala politički prosvjed. Naravno, opet bez jasno vidljivog sadržaja, ali s vrlo jasnom porukom. Iako je tu riječ o dva različita konteksta, mogu se povući neke paralele.

Uglavnom, nakon prve akcije, svaki tjedan se nastavljaju događati slične intervencije. Ispred Charlija se postavlja teniska mreža i Janko (obučen u predsjednika) igra tenis. Naravno, publika negoduje kad protivnik osvoji bod, preglasno daje podršku predsjedniku kad on osvoji bod. Nakon toga se organizira "Šum u komunikaciji", vrlo jednostavan performans gdje tri osobe sjede na stolicama i imaju pokrivene uši, oči i usta, a sve to uz šum iz radija koji povremeno prekine himna, na što ustaju i stavljaju ruku na srce. Zgodna i jednostavna ideja, koja možda i ne bi bila toliko zanimljiva da u jednom trenutku jedan stariji gospodin nije prišao dok se iz radija čuo šum, da bi u sljedećem trenutku (na zvuk himne) stao u red s performerima i stavio ruku na srce! Nakon što je himna završila, nastavio je svojim putem. Posve nevjerojatan trenutak, koji je svakako upotpunio performans, ali i dobro opisao aktualno stanje u društvu.

Osim ovakvih, prilično općih tema, reagiralo se i na druga ulična zbivanja, a kako su u to vrijeme bili česti sindikalni prosvjedi, pa su se tako dogodili i oni oko glavnog zagrebačkog trga tijekom kojih su probijani policijski kordoni, jedna od akcija je bila označavanje kordona. Ideja je bila nacrtati plave crte na mjestima gdje su se kordoni nalazili, kako bi se obilježila granica koju je tada država postavila. No, odmah nakon druge crte pojavila se policija i tom prilikom privela sudionike i fotoreportera Novog lista. Cijela stvar je dobila jaču medijsku pažnju zbog takvog razvoja situacije, a policija se na kraju ispričala. Time su dali svoj doprinos cijeloj akciji, koja bi u suprotnom imala ograničen učinak.

Osim spomenutih, dogodio se cijeli niz drugih akcija, no bilo bi previše spomenuti i opisati baš svaku.

Upakiravanje u umjetnost/kulturu

Već sam spomenuo da su mnoge političke akcije upakirane i predstavljene kao umjetničke kako bi prošle, točnije zato što Moć umjetnost doživljava bezopasnom. To ima svoje razloge, neke manje, neke više opravdane, no kada gledamo iz anarhističke perspektive, takav pristup često znači skrivanje i odmicanje od stvarne političke akcije. Umjetnost se ne sukobljava direktno i ne stvara nove mogućnosti, već reagira i ukazuje na neke probleme. To nije nešto loše, samo je pitanje je li dovoljno. Za većinu anarhista i anarhistkinja nije dovoljno, zbog ograničenog učinka takvih akcija, koje možemo koristiti, no ne i oslanjati se samo na njih. Razina autonomije, subverzivnosti i stalnog sukoba u kojem se pokret nalazi u odnosu na pozicije moći postoji zbog širine polja djelovanja, a ono mora obuhvaćati sve i na sve načine, kako bi imalo barem minimalan učinak unutar društva. To svakako znači da su različiti pristupi dobrodošli, a umjetnost (ili u širem smislu kultura) obogaćuje taj svakodnevni otpor.

Ovime sam zapravo samo dotaknuo anarhističko bavljenje kulturom, a koliko je široko polje djelovanja uopće, toliko je široko i u specifičnom području kulture, gdje ću pokušati prikazati neke od osnovnih pristupa, barem u našoj regiji…