Kritika Piše: Matko Vlahović
Početkom prošlog desetljeća u svijetu je bilo manje od 40 milijuna prisilno raseljenih osoba, prema podacima 2021. godine – dakle, prije najnovijeg rata – ta je brojka narasla na gotovo 90 milijuna. Nesigurnost, protjerivanje, pandemija, kršenje ljudskih prava, loša ekonomska situacija, besperspektivnost, samo su neki od faktora zbog kojih mnogi odluče na traženje novog doma, a kako će posljedice klimatskih promjena sve više uzimati maha tako će i navedeni uzroci biti dodatno potencirati. Problem migracija prema tome ne samo da neće nestati, već će s velikom vjerojatnošću postati jedan od ključnih mjesta političke borbe. Budući da se dosadašnji sustav upravljanja migracijama u takozvanim zapadnim zemljama svakodnevno pokazuje neadekvatnim – ili, bolje rečeno, sadističkim i šovinističkim – izgradnja sveobuhvatnog i humanog sustava upravljanja migracijama je stvar prijeke nužde.
Unatoč tome, u posljednjim desetljećima, a posebno nakon velikog migrantskog vala iz 2015. godine većina europskih država nastoji kriminalizirati iregularne migracije. Osim što se temelje na ksenofobnim pretpostavkama, kriminalizacijske migracijske politike su neefikasne na više razina. Analiza djelotvornosti takvih politika tema je i nedavno objavljene knjige The Criminalisation of Irregular Migration in Europe: Globalisation, Deterrence and Vicious Cycles Matilde Rosine, autorice i znanstvenice koja proučava međunarodne migracije na britanskom sveučilištu London School of Economics, i čije je predstavljanje održano online krajem svibnja. Kako je spomenuto, Rosina kriminalizaciji migracija pristupa iz perspektive njihove stvarne efektivnosti – drugim riječima, pokušala je istražiti u kojoj mjeri su dosadašnje politike uspješne u svojim navodnim ciljevima, odvraćanju migracija. Iako takav metodološki pristup ponekad ostavlja dojam pretjerane apolitičnosti, ipak je vrijedan jer se s politikama odvraćanja migracija razračunava pod njihovim implicitnim pretpostavkama.
Rosina je tijekom predstavljanja knjige napomenula kako se termin kriminalizacije migracija koristi u različitim kontekstima, no uglavnom podrazumijeva uvođenje kaznenih sankcija protiv iregularnih migracija. Trenutno većina članica Europske unije ima na snazi uredbe u sklopu kaznenog zakona koje sankcioniraju iregularan ulazak u zemlju ili ostanak u zemlji – to jest, osobe bez valjanih i važećih dokumenata mogu biti podložne sankcijama poput novčane kazne ili čak zatvora. Kategorijom iregularnih migracija se također pokušava uspostaviti distinkcija između tražitelja azila i takozvanih ekonomskih migranata, što zanemaruje činjenicu da “ne samo da većina ljudi napušta svoje zemlje zbog mješavine ekonomskih i političkih razloga, već da izbjeglice također koriste krijumčare i neregularna sredstva da dođu u Europu, kao što i osobe koji nastoje pobjeći od siromaštva podnose zahtjev za azil, u nedostatku alternativa za reguliranje svog statusa”.
Kriminalizacija je zapravo tek dio šire lepeze takozvanih politika odvraćanja. Prema Rosini, kažnjavanje iregularnih formi migracije vlastima je privlačno zbog više razloga. S jedne strane, kriminalizacija omogućuje izbjegavanje suočavanja s kompleksnošću stvarnog problema – recimo ulaganjem sredstava u sustav integracije ili pak u zajednice iz koji su osobe u pokretu prisiljene emigrirati. S druge strane, implicitna je pretpostavka kriminalizacije da se osobe u pokretu neće odvažiti na put u zemlje s dovoljno restriktivnim zakonskim sankcijama. Rezultat takvog pristupa prema Rosini jest da su njime “iregularne migracije predstavljene kao fenomen kojeg je moguće ne samo kontrolirati, već i spriječiti”.
Kako Rosina navodi u knjizi, posljednjih su godina europski političari naglašavali važnost odvraćanja kao strategije sprječavanja iregularnih migracija. Za razliku od drugih modela upravljanja migracija koje bi vlasti mogle implementirati, “odvraćanje karakterizira usredotočenost na negativne poticaje, a djeluje na temelju očekivane racionalnosti migranata”. Rosina je stoga pokušala odgovoriti na pitanja u kojoj mjeri kriminalizacija iregularnih ulaska ili prebivanja u nekoj zemlji uspješno odvraćaju ljude od migracija, te općenitije koje su posljedice kriminalizacije i tko od njih zapravo ima koristi. Iako se u empirijskoj analizi i istraživanju koncentrirala na kontekst Italije i Francuske – u prvom redu zbog relativno visokih kazni za iregularne migrante – rezultati imaju širu primjenjivost. Što se metodologije istraživanja tiče, Rosina je evaluirala javne politike – njihovu efikasnost, koherentnost, korisnost i održivost – te je također provela više od 50 intervjua s dionicima koji su uključivali predstavnike policije, sudstva i lokalnih organizacija civilnog društva, uz ispitivanje neposrednog iskustva migranata putem upitnika.
Teorijski okvir Rosinine studije počiva na sjecištu međunarodne političke ekonomije i kriminologije. Rosina je tako u literaturi koja temi migracija pristupa iz perspektive političke ekonomije identificirala tri stajališta o ulozi države: realizam, liberalni institucionalizam i transnacionalizam. Realisti naglašavaju ključnu funkciju država u kontroli ulaska i izlaska sa svojih teritorija. Institucionalni pristup pak naglašava važnost međunarodnih institucija poput sudova koji ograničavaju manevarski prostor pojedinih država, dok transnacionalna perspektiva ukazuje na to da migracije u doba globalizacije jednostavno nije moguće zaustaviti.
Autorica studije je podcrtala kako je politika odvraćanja migracija sa stajališta međunarodne političke ekonomije “snažno povezano s realističnom pretpostavkom da su države sposobne vršiti kontrolu nad migracijskim tokovima. Također je usko povezana sa sekuritizacijom migracija, odnosno konstrukcijom migracija kao prijetnje, kojoj je potreban sigurnosni odgovor: sama upotreba koncepta, tradicionalno namijenjenog obeshrabrivanju kriminala i ratnih radnji, kao i oslanjanje na policiju i vojne aktere, doprinose stvaranju eksplicitne veze između migracije i sigurnosti”.
Kriminološka perspektiva kojom je intervenirala u teorijske stavove političke ekonomije, Rosini je pružila nekoliko parametara za testiranje u kolikoj mjeri kriminalizacija uopće sprječava migracije: kolika je stvarna vjerojatnost da će netko biti kažnjen, kako osobe s migrantskim podrijetlom percipiraju pojedine sankcije, kolika je društvena cijena kriminalizacije u pogledu stigmatizacije pojedinih skupina i slično. U tom kontekstu, Rosina ističe, nastaju brojne nepodudarnosti između retorike, zadanih ciljeva te zbiljskih efekata kriminalizacijskih politika. Štoviše, u analizi je uočila nepodudarnosti na nekoliko razina – između političke retorike i zakonskih regulativa, zatim između regulativa i implementacije u praksi te konačno između implementacije i stvarnih učinaka.
Kako je ranije natuknuto, ideja iza kriminalizacije iregularnih migracije jest da će dovoljno visoke kazne odvratiti osobe u pokretu od pokušaja ulaska ili ostanka u zemlji. Sama riječ odvraćanje, koja u engleskoj varijanti deterrence etimološke korijene vuče od “latinskog ‘deterrere’, uplašiti ili udaljiti, odnosi se u svom najširem smislu na strategiju da se ‘obeshrabri i odvrati ili obuzda strahom’. Iz kriminološke perspektive, to je jedna od višestrukih tehnika dostupnih zakonodavcima za povećanje individualne usklađenosti sa zakonom. Dok usklađenost može biti generirana instrumentalnim razlozima ili normativnim uvjerenjem u legitimnost i moralnost zakona, odvraćanje ima za cilj samo utjecati na prvo umetanjem ili jačanjem negativnih poticaja. Njegova ključna karakteristika je da se poštivanje zakona ne potakne stvarnim izricanjem kazne, već njezinom prijetnjom”.
Rosinino istraživanje pokazalo je kako kriminalizacija kao posebna mjera odvraćanja ne smanjuje razmjere migracija, nego tek stvara “velike društvene troškove za migrante u prihvatnim zajednicama”. Naime, kada se iregularne migracije u startu stavlja izvan zakonskih okvira, u širem se društvu stvara percepcija kako u zajednice dolaze opasni ljudi ili kriminalci, a samim time se opravdava i državna nebriga po pitanju integracije. Posljedice kriminalizacije ne osjećaju samo iregularni migranti, štoviše “temeljno nepovjerenje u osnovi sustava azila u nekoliko zapadnih zemalja riskira kriminaliziranje tražitelja azila u očima javnosti, čak i prije nego što se procijene njihovi zahtjevi, i, kada se riječ ‘pritvor’ koristi kao sinonim za ‘zatvor’ veza između migranata i prestupnika dodatno je ojačana.”
Konačno, kriminalizacija, kao i strategije odvraćanja, ne predstavljaju smislen okvir za upravljanje migracijama čak ni unutar vlastite ksenofobne logike. Pretpostavka da će uz dovoljno velike kazne migranti temeljem cost-benefit analize racionalno zaključiti kako im se više isplati ostati u vlastitim zemljama, prema Rosini duboko podcjenjuje strukturalne uzroke masovnih migracija, dok istovremeno stvara začarani krug između iregularnih migracija i društvene marginalizacije. Tako umjesto integracije u nova društva migranti postaju žrtve šovinističkih stavova potaknutih kriminalizacijom i sekuritizacijom granice što dovodi do segregacije društva i još lakšeg širenja takvih stavova.
Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.
Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.
Objavljeno
