Tema Časopis Udruženja hrvatskih arhitekata s brojem 5-6 iz 1998. godine inaugurirao je jednu novu rubriku: Komisiju za prelijepo. Samoprozvani članovi (Krešimir Galović, Krešimir Rogina, Vinko Penezić, Toni Bešlić, Zvonko Maković, Ivan Mucko – zapravo članovi uredništva časopisa) te komisije odličnog ironičnog naziva u toj su rubrici upirali prstom u ono najlošije što se u prostoru događalo, poput tajkunara u podsljemenskoj zoni ili pomahnitale izgradnje na Vrbiku i Trešnjevci.
Rad komisije, kao neke vrste savjesti u vrijeme kada je u arhitekturi kategorija savjesti bila u stanju mirovanja, nije dugo trajao. Uredništvo je smijenjeno, a takvu je ulogu tadašnjeg Predsjedništva UHA-e vrlo lako protumačiti u cehovskim krugovima čestom politikom nezamjeranja.
Mogli bismo reći da će “misiju” (ali s manje zabave i sa stvarnim ovlastima) te komisije preuzeti nove komisije za lijepo, kako ih se popularno već počelo nazivati. Naime, novim je Zakonom o prostornom uređenju i gradnji propisano da su poglavarstva županija i velikih gradova dužna osnovati “povjerenstva za ocjenu arhitektonske uspješnosti idejnog projekta“.
Ta bi se povjerenstva, prema zakonu, trebala sastojati od “predstavnika stručnih i javnih institucija te drugih osoba afirmiranih u području arhitekture i prostornog uređenja”. Uloga povjerenstava nije zanemariva jer ona daju mišljenje koje je potrebno za izdavanje lokacijske dozvole, osim u slučaju kada je idejno rješenje odabrano natječajem jer je u tom slučaju valorizacija već provedena. Postoji i još jedno ograničenje rada povjerenstava: u gradovima je potrebno mišljenje povjerenstva za sve objekte, a u manjim sredinama će se županijska povjerenstva izjašnjavati o građevinama ugostiteljsko-turističke namjene koje su “planirane u prostornim cjelinama obuhvata s više od pet hektara”. S obzirom da za obiteljske kuće veličine do 400 četvornih metara po novom Zakonu nije potrebna lokacijska dozvola, nego rješenje o uvjetima gradnje, one ne podliježu procjeni povjerenstava.
Dakle, da ne bi bilo zabune: mišljenje je obavezujuće, što znači da ako nije pozitivno, ne može se dobiti lokacijska dozvola.
Ugrađujući tu odredbu u Zakon, Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva očito je zaključilo da bi kvalitetu arhitekture trebalo kontrolirati. Glasnogovornica Ministarstva Kata Gojević ovako objašnjava zašto su odlučili instituciju povjerenstva ugraditi u Zakon: “Upravno tijelo koje izdaje dozvole za gradnju ne odlučuje o uspješnosti projekta. To je zadaća struke i upravo zato se osnivaju povjerenstva. Projektirati ne bi trebali investitori, nego struka.”
A što o tom potezu misle u struci, pitali smo Gorana Raku, predsjednika Udruženja hrvatskih arhitekata: “Jedan, manji broj naših članova misli da bi rad u povjerenstvima za ocjenu arhitektonske uspješnosti trebalo bojkotirati jer smatraju da su arhitekti slobodnomisleće osobe kojima nije potrebna dodatna valorizacija njihova rada. Većina ih, ipak, misli da je to dobra inicijativa i da joj se treba prikloniti. Jer, kada politika nudi struci šansu da spriječi izgradnju takozvanih čudovišta, onda to treba prihvatiti.”
Razgovarajući s Rakom, saznali smo da se u UHA-i povela diskusija o ulozi povjerenstava, a razloga za raspravu ima jer Zakon vrlo šturo definira povjerenstva. Tako, primjerice, nije navedeno što je sve obuhvaćeno pojmom “arhitektonske uspješnosti”, koliko bi članova povjerenstvo trebalo imati (i može li se njihov broj ujednačiti u svim sredinama, bez obzira na to radi li se o gradu od 40 tisuća stanovnika ili 300 tisuća) i koji bi bio omjer stručnih predstavnika lokalnih uprava i “nezavisnih” arhitekata, hoće li se odluke donositi jednoglasno…
Kako bi se sagledali svi aspekti članka Zakona koji se odnosi na povjerenstva, UHA i Razred arhitekata HKAIG formirali su radnu grupu koja priprema materijale za tribinu. Jedan od članova radne grupe je osječki arhitekt Miroslav Pavlinić koji smatra da je zakonska odredba o povjerenstvima dobrodošla jer se “zbog evidentno loše situacije u prostoru nešto moralo poduzeti kada se već u postupku odobravanja projekata u uredima državne uprave ne valorizira arhitektura, oblikovanje i estetika”.
“Bitno je da su formalni uvjeti ispunjeni, a gradi li se nešto nakaradno, nikom nije važno”, kaže Pavlinić, koji sumnja da će rad povjerenstava rezultirati povećanjem vrhunske arhitekture, ali očekuje da će njihova zadaća biti sprječavanje najdrastičnijih (najnekvalitetnijih) rješenja. Dakle, povjerenstva bi trebala biti mehanizam koji neće dopustiti da se dogodi krajnje loša arhitektura.
Pavlinić, kao i Goran Rako, navodi da se neki arhitekti protive ideji da se arhitektima nakon fakultetske diplome i projektantske prakse dodatno provjerava stručnost iako je stalna evaluacija rada uobičajena za mnoge struke. Osim toga, brojni su primjeri arhitektonske “stručnosti” upravo doveli do potrebe osnivanja takozvanih komisija za lijepo.
U tom smislu se povuklo i pitanje je li rad arhitekata u povjerenstvima u sukobu s onim dijelom Kodeksa etike arhitekata i inženjera koji govori da se ne mogu ograničavati stvaralačke slobode arhitektima, ali ocjena nečijeg rada ne bi se mogla nazvati ograničavanje stvaralačkih sloboda.
Pavlinić se nada i da će se arhitekti, kada budu znali da će im projekt procjenjivati povjerenstvo, potruditi da zadovolje kriterije, a i da su investitori stimulirani da raspisuju natječaje s obzirom na to da za rješenja natječaja nije potrebno mišljenje povjerenstva.
U svakom slučaju, mišljenje je radne grupe (u kojoj su arhitekti Pavlinić, Dražen Pejković, Igor Rožić, Vladimir Kasun i Nenad Kocijan) da se podupire osnivanje povjerenstava jer to može doprinijeti podizanju ukupne razine arhitektonske kvalitete, a prije svega smanjiti na najmanju moguću mjeru drastične promašaje. Međutim, zbog nepreciznosti Zakona, radna grupa smatra da bi trebalo donijeti pravilnik kojim bi se utvrdio način rada povjerenstava.
Članak je prvotno objavljen u Vjesniku.
Naslovna fotografija: Stadion u Maksimiru – Možda bi Komisija za lijepo spriječila uništavanje Turininog stadiona u Maksimiru
Objavljeno
