Klubtura kao proces razmjene

Piše: Katarina Pavić

Tekst Klubtura kao proces razmjene objavljen je u sklopu zbornika Kultura kao faktor demokratizacije: prakse, suradnje i modeli rada na nezavisnoj kulturnoj sceni. Riječ je o autoreferencijalnoj zbirci tekstova o načinima rada i vrijednostima koje posljednjih 30 godina zagovaraju akteri nezavisne kulturne scene, koji iz različitih rakursa i u različitim formatima analiziraju historijat, razvoj i značaj civilnog društva u području kulture. Publikacija kroz tri analize, intervju, transkript izlaganja i kraći tekst ispisuje svojevrstan historijat razvoja nezavisne kulturne scene kroz teme i probleme na koje se fokusirala u svom radu. Istražuje metode, strategije i taktike koje je koristila, analizira procese koje je vodila, i pokušava kontekstualizirati njezinu poziciju i ulogu od kulturnih politika do pomicanja granica poimanja što kultura jest. 

Dva desetljeća neprekidnog djelovanja nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj pruža nam povod za osvrt na minulo razdoblje. Ovaj tekst pokušaj je kontekstualizacije djelovanja nezavisne kulturne scene kroz vrijednosti kojima se vodi i metode koje razvija kao svoj specifični “know how“. Posebno ćemo u tom aspektu razmotriti koncepciju i metodologiju programske razmjene i suradnje koje već dva desetljeća razvija Savez udruga Klubtura (dalje u tekstu mreža / platforma Clubture) kao paradigmatski primjer uspješnog djelovanja organizacija nezavisne kulture. 

Nezavisna kulturna scena: investiranje u kontekst

Kako je na jednom mjestu napisao Davor Mišković, gotovo svaki tekst o nezavisnoj kulturnoj sceni započinje određenjem što scena jest. Tako on izdvaja vrijednosti, metodologiju, teme i odnos prema vremenu kao ključne odrednice koje definiraju nezavisnu kulturnu scenu. Uvodne riječi, baš kao i cjelina navedenog teksta predstavljaju dobar okvir za sliku njenog konstituiranja u Hrvatskoj krajem dvadesetog i početkom dvadeset i prvog stoljeća. Ipak, ponekad se čini kao da smo s protokom vremena sve više udaljeni od implicitnog razumijevanja pojmova koje su sami protagonisti – prva generacija nezavisne scene i njihova neposredna publika – smatrali samorazumljivim. Nerijetko imamo potrebu objašnjavanja nezavisne kulturne scene nekome tko nije imao neposredno iskustvo susreta s njome, što zbog generacijskog ili geografskog odmaka, ili kombinacije ovih dvaju faktora. U tom slučaju nalazimo se pred zahtjevnim zadatkom u kojem je istovremeno potrebno zahvatiti široko područje socijalnog, kulturnog i institucionalnog okruženja te specifičan razvojni put djelovanja nezavisne scene. Istovremeno, treba pokušati izbjeći generalizaciju produkcijsko-organizacijskih formi i aktera koji su često različiti u smislu disciplinskih određenja, umjetničkog izražaja i poimanja estetike, medija i formata prezentacije te neminovno pripadnosti različitim lokalnim sredinama, generacijama, itd.. Koja je najbolja točka ulaza u razumijevanje specifičnosti nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj?

Možda je najsretnije rješenje krenuti od same sintagme “nezavisna kulturna scena”. Njome se često skupno i naizmjenično obuhvaćaju akteri kao organizacije i kolektivi, ali i njihove metode djelovanja i prakse, posebice one koje potiču i osnažuju dinamiku suradnje. Odrednicu nezavisna kulturna scena potrebno je razumjeti u smislu širokog nazivnika, nikako formalne definicije ili naslova. Također ju je potrebno razmotriti u svjetlu u kojem su sami akteri započeli s njezinim korištenjem na prijelazu iz devedesetih u dvijetisućite godine, inzistirajući na samostalnosti u određivanju načela i pozicioniranju svoje prakse, uključujući i određivanje formata u kojima se ona odvija, a naspram sustava visoko centraliziranih institucija u kulturi koje čine matricu kulturno-političkog sustava u Hrvatskoj. Nezavisnost pritom ne postoji kao unaprijed zadana vrijednost u okviru tog sustava, u kojem bi postojala, u doslovnom smislu, “zavisna kulturna scena” te nezavisna kulturna scena kao njezina negativna refleksija. Prema tome, ne postoji zadana formalno-pravna logika iz koje bi bilo moguće odrediti organizacije nezavisne kulturne scene po ključu funkcioniranja u oblicima neprofitnih organizacija, odnosno umjetničkih organizacija, udruga ili zadruga. Finalno, pozicija nezavisne kulturne scene nije apriori utvrđena logikom normiranja okvira kulturne politike, niti administrativnom racionalnošću koja se ogleda kroz klasifikaciju organizacijskih oblika u širem institucionalnom okviru. U razvoju i djelovanju scene ključnu ulogu ima samoodređenje aktera kao subjekata koji samostalno definiraju i u vlastito ime zastupaju sadržaj svoga rada i oblike u kojima se on prezentira. 

Iako je utvrđivanje pozicije scene u kulturno-političkom okruženju naspram prevladavajuće monokulture visoko centraliziranih institucija na neki način samorazumljivo, od samih početaka djelovanja scena je jednako tako orijentirana naspram komodifikacije i komercijalizacije kulturne proizvodnje. U ovom pogledu pozicija nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj ponajviše se razlikuje od generaliziranih pozicija nezavisnih kulturnjaka u europskom i općenito globaliziranom okruženju, gdje kontrast između institucija i izvaninstitucionalne kulturne proizvodnje snažno reflektira klasičnu dihotomiju država-tržište, a nezavisnost aktera utvrđuje se primarno formalno-institucionalnim kriterijima kojima se određuje profesionalna pozicija u okviru kulturnog sustava. 

Utoliko možemo reći da je pokretačka energija nezavisne kulturne scene samo-određujuća i samo-upravljačka, a druga važna karakteristika njene srži odnosi se na zajedništvo i suradnju. Značaj kolektiva pokušat ćemo objasniti razmišljajući detaljnije o određenju pojma “scena” u sintagmi nezavisna kulturna scena. Na intrigantan nas način imenica scena upućuje na nekoliko linija razmišljanja istovremeno: u najširem smislu oslikava fizički i metaforički prostor kulturne proizvodnje, u užem prostor u kojem se nešto događa, u smislu performativne akcije. Naposljetku, pojam scena možemo interpretirati i u smislu specifičnog miljea, grupe aktera koje vežu zajedničke karakteristike. Za razliku od višeznačnog pojma nezavisnosti za čije je preciznije smještanje potrebno uložiti dodatne napore u interpretaciju značenja, pojam scene sretno balansira između sugestivnosti i fluidnosti. Tako nezavisna kulturna scena istovremeno upućuje na povezanost aktera angažiranih u području kulture i umjetnosti, ali ne pretpostavlja zadanu strukturu u pogledu organizacijskog formaliziranja (kao što to pretpostavlja primjerice pojam sektor).^[1]

Scenu čine međusobno povezane organizacije i oko njih okupljeni pojedinci, kolektivi i inicijative, mreže i platforme koje međusobno nisu u hijerarhijskom tipu odnosa. Međutim, postavlja se pitanje na koji način je korisno razmišljati o zajedništvu kao o karakteristici scene, a da ne pribjegnemo krajnostima profesionalnog pragmatizma ili prijateljske sentimentalnosti? Korisno svjedočanstvo o zajedništvu nalazimo u intervjuu s Tomislavom Medakom^[2] koji razlaže principe i kronologiju djelovanja nezavisne kulturne scene u kontekstu političkog aktiviranja u gradu Zagrebu. Tako u jednom trenutku ističe kako je investicija u kontekst u kojem djeluju svi, umjesto isključivog fokusa na vlastiti rad, ključan pomak u razumijevanju činjenice kako su scena i njezina povezanost više od zbroja njezinih konstitutivnih dijelova. 

To investiranje u kontekst osnova je bez koje izgradnja povjerenja i dugotrajnih partnerskih odnosa nije moguća, a uključuje zajedničke napore vezane uz dijeljenje prostora i drugih resursa te zajednički radi na proizvodnji i prezentaciji kulturno-umjetničkih sadržaja. Taj početni impuls omogućio je da se među organizacijama i akterima na sceni razvije ozračje solidarnosti u kojem je u narednom periodu bilo moguće razvijati složeniji tip suradničke dinamike. Primjer takvog djelovanja je platforma Clubture čija je osnovna misija osiguravanje programske razmjene i suradnje između organizacija na području čitave Republike Hrvatske. Clubture je suradnička platforma osnovana s ciljem osiguravanja dugoročnih rješenja za ključne probleme organizacija nezavisne kulture, poput adekvatnih prostora za djelovanje te upravljanje prostornim resursima na razini jedinica lokalne samouprave. 

Tako je Clubture kao mreža koja djeluje na nacionalnoj razini od svojih početaka usmjerena osnaživanju izravne suradnje među organizacijama kroz razmjenu kulturno-umjetničkih sadržaja i povezivanje različitih lokalnih sredina, distribuciju produkcije u sve dijelove zemlje, posebno u sredine koje su udaljene od centra te s posebnim fokusom na kolektive s manje iskustva i mlade. Posebno mjesto u djelovanju platforme zauzima specifičan način (model) zajedničkog donošenja odluka o tome koji se sadržaji realiziraju kroz redovne godišnje cikluse provedbe programa, ustanovljen na načelima direktno-demokratskog odlučivanja. Brojčani pokazatelji koji govore o preko 250 uključenih kolektiva i realiziranih suradničkih projekata te o tisućama pojedinačnih događanja u svim krajevima zemlje svjedoče o tome kako je Clubture jedna od najdugovječnijih i najuspješnijih suradničkih platformi, realno i u najširim europskim okvirima. Međutim, dugoročni učinci djelovanja još su važniji: potičući suradnju između pojedinih lokalnih scena platforma omogućava praktičnu razmjenu znanja i prijenos vrijednosti između različitih kolektiva, osnažuje dinamiku nezavisne kulturne produkcije kao i njezinu ravnomjernu distribuciju, posebnu pažnju usmjeravajući na manje i od centara udaljene sredine.

Primarno programski orijentirana platforma

Model razmjene i suradnje mreže Clubture paradigmatski je primjer djelovanja nezavisne kulturne scene i igra jednu od ključnih uloga u kreiranju njezine dinamike i održivosti. U nastavku teksta detaljnije ćemo se pozabaviti pregledom funkcioniranja tog modela, njegovim rezultatima i dugoročnim učincima kako na razvoj nezavisne kulture, tako i u širem kontekstu kulturne politike u Hrvatskoj.

Kraj devedesetih godina i početak novog milenija vrijeme je u kojem su se snažno osjetile promjene društvene klime i kulturnog života u Hrvatskoj. Nakon teškog desetljeća obilježenog ratom, devastacijom svih privrednih grana kroz privatizacijsku otimačinu, međunarodnom izolacijom i kulturnom deprivacijom, to je moment u kojem nastupa nova generacija kulturnih stvaralaca, aktivista i entuzijasta.^[3] Ovi akteri pokreću brojne nove inicijative u fluidno određenom polju između eksperimentalne multidisciplinarne i intermedijalne umjetnosti, pop-kulturne alternative i subkultura mladih te kritički angažirane, aktivistički orijentirane kulturne i medijske proizvodnje. Izmjenama Zakona o udrugama iz 2001. godine pojednostavljeno je slobodno udruživanje građana što je brojnim kulturno-umjetničkim kolektivima omogućilo formalizaciju djelovanja u tom obliku, iako je dio aktera nastavio djelovati neformalno ili u obliku umjetničkih organizacija. To je ujedno i period važnih pomaka u institucionalnom okviru.^[4] Iako je značajan broj kolektiva i organizacija smješten u Zagrebu, inicijative se pokreću u svim krajevima zemlje. Iz tog vremena datiraju i prve potrebe za međusobnim upoznavanjem aktera kao i povezivanjem različitih krajeva zemlje kroz susrete i provedbu zajedničkih aktivnosti. 

Clubtureov model, iako tada još u povojima, sadrži i danas aktualne ciljeve koji se odnose na decentralizaciju kulturne proizvodnje i stvaranje distribucijske mreže programa nezavisne kulture u različitim dijelovima zemlje, afirmiranje umjetnika, kolektiva i organizacija koji dolaze iz sredina udaljenih od nekoliko većih centara u Hrvatskoj, podrška mladim i nadolazećim autorima, prijenos znanja i iskustava među jednakima te afirmacija eksperimentalnih i manje eksponiranih oblika kulturno-umjetničkog izražaja. U izdanju pripremljenom uoči petogodišnje obljetnice djelovanja mreže pod nazivom Clubture: Kultura kao proces razmjene zabilježeni su ključni momenti razvoja temeljnog programa razmjene i suradnje kao i drugi važni elementi u kontekstu razvoja platforme. Zbog toga na ovom mjestu nema potrebe ulaziti u detalje tog razvojnog puta. Međutim, valja istaknuti nekoliko momenata koji su ključni za razvoj ideje o platformi za razmjenu sadržaja nezavisne kulture.

Jedan od njih odnosi se na činjenicu kako je programsko povezivanje organizacija nezavisne kulture započelo s idejom o razmjeni programa klubova, kao fizičkih prostora okupljanja kreatora i publike nezavisne kulturne produkcije, a Clubture toj inicijalnog ideji duguje svoje ime. Među osnivačima i akterima koji su izgradnji platforme dali početni obol valja istaknuti ulogu Multimedijalnog instituta iz Zagreba i fizičkog prostora net.kulturnog kluba MaMa u kojem je koncepcijski osmišljena ideja platforme. Pored MaMe, inicijalna “klupska priča” obuhvaćala je i druge zagrebačke kultne klubove, Attack, Močvaru i KSET. Formalnom osnivanju saveza udruga 2002. godine pristupilo je 15 organizacija iz svih krajeva zemlje.^[5] Međutim, između ta dva koraka, inicijalne ideje o razmjeni klupskih programa i formalnog osnivanja saveza udruga započela je realizacija programa Clubture – Hr: Programska razmjena i suradnja provedbom eksperimentalnog, tzv. nultog, ciklusa. Značajnu ulogu u pokretanju programa u tom trenutku imala je potpora Instituta Otvoreno društvo Hrvatska koji je prvi prepoznao njegovu važnost u razvoju nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj.

Na ovom mjestu valja nam zaustaviti na čas postavljenu matricu genealoškog preleta te se zapitati: zašto programska razmjena i suradnja? Često platforme i mreže (posebice one koje djeluju u širim geografskim okvirima, odnosno, nacionalno ili nadnacionalno) okupljaju svoje članstvo u strukture temeljene na sektorskom statusu ili na sličnim pravno-formalnim elementima, djelujući u smislu profesionalnih udruženja ili organizacija specijaliziranih za zagovaranje prema institucionalnom okviru. Premda je Clubture u dvadeset godina kontinuiranog djelovanja provodio i razvijao brojne aktivnosti fokusirane na “razvoj kapaciteta”^[6] organizacija nezavisne kulture i položaj organizacija nezavisne kulture u kontekstu kulturne politike, on je primarno ostao programski orijentirana platforma. Kako se to odrazilo na život i razvoj ove kompleksne organizacije? Radi se o pitanju u koje se smjestio etos Clubturea, a to je rad organizacija na zajedničkom osmišljavanju i provedbi konkretnih programskih aktivnosti, koji ima višestruke koristi – izgradnju povjerenja i solidarnosti, osjećaj za vlastite snage i slabosti, kao i snage i slabosti naših suradnika te otvaranje prostora za mentorstvo i učenje koje se oslanja na praktičan rad i već spomenut odnos jednakosti između partnera. U tom smislu i genealoški možemo govoriti o tome kako zajednički napori i suradnja u realizaciji sadržaja stvaraju temelj za kasnije složenije akcije u koje će se upustiti akteri okupljeni oko platforme. To se odnosi na transfer modela razmjene i suradnje prema organizacijama nezavisne kulture na geografskom prostoru bivše Jugoslavije, kao i na promjene okvira kulturne politike na nacionalnoj razini i lokalnim razinama te politika usmjerenih razvoju civilnog društva, ali i komplementarne aktivnosti usmjerene profesionalnom razvoju i prijenosu znanja i vještina između aktera nezavisne kulture.

Model donošenja odluka

Pored činjenice kako programska suradnja čini okosnicu stvaranja platforme, drugi element razlikovanja Clubturea od (naizgled) sličnih mreža i platformi u kulturi čini sâmo funkcioniranje programa – model po kojem je oblikovana programska razmjena i suradnja između organizacija nezavisne kulture te način donošenja odluka o tome koji će se sadržaji realizirati kroz Clubture u pojedinom ciklusu provođenja programa. Radi se o izuzetnom primjeru kolektivnog eksperimenta u izravnom donošenju odluka o konkretnim sadržajima, ali i o resursima koje platforma ulaže u njihovu realizaciju iz godine u godinu.

 

Pravo sudjelovanja u procesu donošenja odluka imaju članice mreže Clubture u redovnom članstvu Skupštine, a obvezu sudjelovanja sve organizacije koje su predložile sadržaje za realizaciju kroz program.^[7] Proces donošenja odluka sastoji se od niza tehničkih koraka (dvije godišnje objave poziva za predlaganje suradničkih projekata za realizaciju kroz platformu, sastanci Radne grupe za praćenje realizacije programa koja pomaže prijaviteljima i koordinaciji u usklađivanju prijedloga s pravilima po kojima se provode suradnički projekti, objava prijedloga suradničkih projekata na internetskim stranicama platforme Clubture), ali i sadržajnih elemenata deliberacije koji se odvijaju na skupštinskim susretima. Ti elementi obuhvaćaju prezentacije suradničkih projekata i rasprave o njima koje se odvijaju u formatu moderiranih panel rasprava, te ocjenjivanje prijedloga suradničkih projekata po kriterijima kvalitete predloženog programa, kvalitete partnerstva te procjene odnosa sadržaja naspram budžeta predloženog za njegovu realizaciju. Po završetku procesa ocjenjivanja kreira se bodovna rang lista po kategorijama suradničkih projekata (projekti do 20.000 kuna i 40.000 kuna te turneje do 20.000 kuna i 40.000 kuna). Temeljem broja bodova proizašlih iz ocjenjivanja, Radna grupa za praćenje realizacije programa izrađuje dva prijedloga budžeta za distribuciju sredstava^[8] u godišnjem ciklusu. Po održanoj raspravi, Skupština glasanjem odabire jedan prijedlog budžeta kojim se svakom suradničkom projektu odobrava potrošnja konkretnog iznosa sredstava za realizaciju događanja. Od trenutka usvajanja godišnjega budžeta pojedinog ciklusa započinje period realizacije suradničkih projekata koji traje do konca kalendarske godine. 

 

Program koji su osmislili i njime upravljaju akteri nezavisne kulturne scene

 

Dosadašnjim smo pregledom samo naznačili dio procedura po kojima se odvija programska razmjena i suradnja. Premda skup ovih pravila ponekad (opravdano) djeluje zamršeno i kompleksno, važno je napomenuti da su se procesi postupnog usložnjavanja (ali i paralelnog pojednostavljivanja) pojedinih procedura razvijali organski – one su rezultat rada tijela mreže Clubture te iskustava partnerskih organizacija u provođenju sadržaja. 

 

 

Očekivano, prijava suradničkog projekta najjednostavniji je prvi korak prema realizaciji, a obuhvaća potrebu da najmanje dvije organizacije ili neformalne inicijative zajednički osmisle niz od najmanje tri različita javnosti dostupna događanja u tri različita grada ili mjesta u Hrvatskoj. U slučaju prijave turneje, radi se o jednom javnom događaju koji se realizira u najmanje tri različita grada ili mjesta, a za organizaciju je potrebno okupiti najmanje tri suradničke organizacije. U prvim godinama realizacije suradničkih projekata pravila prijave bila su nešto složenija te su obuhvaćala različite modalitete: nove sadržaje koji nastaju kao produkt suradnje dvije ili više partnerskih organizacija, razmjenu postojećeg sadržaja odnosno njegovo turiranje u različitim krajevima zemlje, te turneje segmenata festivala u različitim gradovima, što se u većem broju slučajeva odnosilo na gostovanja inozemnih umjetnika i izvođača.

Clubture kao putokaz

Clubture je u europskim okvirima iznimno uspješan i dugovječan primjer suradničke platforme organizacija nezavisne kulturne scene. Model programske razmjene i suradnje kakav je razvijen kroz ovu mrežu izraženo je demokratičan i participativan, a njegov je utjecaj na dinamiku proizvodnje nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj dugoročan. Na području Republike Hrvatske gotovo ne postoje naseljeni gradovi i mjesta u kojima nisu realizirani sadržaji kroz platformu, iz ciklusa u ciklus više od 80% svih sadržaja realizira se izvan Zagreba te više od 60% sadržaja izvan četiri velika hrvatska grada. Radi se o izuzetnom postignuću, ne samo iz aspekta decentralizacije kulturne proizvodnje, već i angažmana u dovođenju kvalitetnih, inovativnih te za mnoge manje sredine neuobičajenih sadržaja čija je odlika eksperimentalnost, kritičnost, otvorenost novom i drugačijem. 

Pored toga, Clubture je izuzetno orijentiran osnaživanju scene kroz rad s organizacijama s manje iskustva, u čijem su članstvu nerijetko mladi. Potičući izravnu suradnju takvih organizacija s onima koje već imaju značajno iskustvo omogućava se generiranje nove dinamike na sceni, reprodukcija njezinih vrijednost i metoda te osnaživanje osjećaja pripadnosti i solidarnosti. Otvorenost mladima, novom i neprepoznatom ogleda se i u elementu razvoja produkcije nezavisne kulture u Hrvatskoj. Primjerice, mnogi etablirani programi imali su svoje začetke kroz platformu, bilo kao mjesto susreta i prepoznavanja protagonista, bilo da su izravno inkubirani kroz program razmjene i suradnje. Svakako treba istaknuti i činjenicu kako su kroz platformu debitirali mnogi umjetnici i izvođači, a mnogima su u okvirima ovog programa otvorene prve prilike za prezentaciju rada u sredinama izvan matičnog mjesta stanovanja / djelovanja.

Kako je program okosnica dugogodišnjeg djelovanja Clubturea, iz njega i oko njega izgrađene su brojne aktivnosti mreže, odnosno programi osnaživanja i vidljivosti organizacija nezavisne kulture. Neki od njih s vremenom će se razgranati i razviti u samostojeće projekte i/ili organizacije. Primjerice, ideju o geografskom širenju programske razmjene i suradnje na organizacije nezavisne kulturne scene s prostora nekadašnjih jugoslavenskih republika, mreža je razvijala od 2004. godine u okviru Regionalnog programa. Od 2012. program djeluje kao samostalna organizacija Kooperativa – Regionalna platforma za kulturu, u čijem funkcioniranju mreža Clubture aktivno sudjeluje, a model programske razmjene i suradnje mreže poslužio je kao osnova za razvoj sličnog modela razmjene i suradnje u regiji. Radi osnaživanja nezavisne kulturne scene Clubture je 2005. inicirao stvaranje portala kulturpunkt.hr koji postaje trajno i prepoznatljivo mjesto medijskog praćenja nezavisne kulturne produkcije, ali i šire kontekstualizacije okolnosti u kojima ona nastaje. Portal danas djeluje u okviru samostalne organizacije Kurziv – platforma za pitanja kulture, medija i društva. 

Svojim je programima mreža osnaživala lokalne aktere nezavisne kulture za zagovaranje, kroz edukacijske aktivnosti i treninge, ali i kroz inspiraciju i izravno poticanje izgradnji lokalnih platformi koje se angažiraju oko upravljanja prostorima nezavisne kulture i šireg spektra pitanja održivosti lokalnih kulturnih scena. Na taj način Clubture je izravno sudjelovao u razvoju načela i metodologije sudioničkog upravljanja, odnosno, civilno-javnog partnerstva u kulturi. Također, među brojnim instancama u kojima se prepoznaju dugoročni učinci djelovanja mreže ističe se rad Zaklade Kultura nova, institucije koja potiče razvoj nezavisne kulture kroz sustav potpora, a koja je osnovana odlukom Hrvatskog sabora 2011. godine. Potreba za snažnijom potporom organizacijama nezavisne kulture bila je jasna već u prvim godinama djelovanja mreže Clubture, a program Clubture-Hr: programska razmjena i suradnja djelovao je poput putokaza prema osnivanju i djelovanju Zaklade, u smislu različitih načina na koje organizacije nezavisne kulture u Hrvatskoj funkcioniraju i surađuju, ali i u smislu razvojnih mogućnosti scene. 

Zaključak 

Sve prije opisano ukazuje kako programska razmjena i suradnja kroz mrežu Clubture nije samo primjer dugovječnosti i kompleksnog razvoja relativno jednostavnog suradničkog modela, već i kako se realizacijom programa otvorio prostor multiplikacije učinaka za nezavisnu kulturnu scenu. To se podjednako odnosi na jačanje njezinog položaja u okviru kulturnog sustava te jačanje podrške za razvoj komplementarnih aktivnosti organizacija nezavisne kulture. Iako su se mreža i njezin temeljni program pokazali otpornima na dosadašnje krize, ostaju otvorena temeljna pitanja njihove održivosti i razvoja. Ta pitanja podjednako su važna za razvoj drugih organizacija nezavisne kulture i nezavisne kulturne scene u cjelini. 

Primjerice, integracijom u cikluse financiranja kroz europske strukturne i investicijske fondove, financiranje programa javnih potreba u kulturi bilježi stagnaciju i pad, posebice na lokalnim razinama, ali i nacionalno. Premda su sredstva Unije investirana u društvenu koheziju i kulturnu infrastrukturu nezaobilazno važna, ona su vezana uz ciljeve kojima u fokusu nije razvoj kulturno-umjetničke produkcije, posebice onog tipa koji ne pretendira zadovoljiti najširu publiku, odnosno, koji prelazi granice disciplina, medija i uobičajenih tropa u kulturnoj proizvodnji. Isto tako, povećanje administrativnih opterećenja u okvirima dodjele javnih sredstava dovodi organizacije nezavisne kulture u nezavidnu poziciju u kojoj konceptualizacija i realizacija sadržaja prelazi u drugi plan naspram rastućih zahtjeva beskrajnog servisiranja projektne administracije. Protagonistima nezavisne kulturne scene je u idućem razdoblju potrebno značajno administrativno rasterećenje te osnaživanje pozicija u okvirima kulturne politike lokalnih sredina – gdje su anomalije u smislu monokulture javnih institucija i neravnomjerno distribuiranih resursa za kulturnu proizvodnju koncentrirane na najvišoj razini.  

^[1] Ponekad se, posebice u komunikaciji u formalnom kontekstu, može naići i na pojam “nezavisnog kulturnog sektora” koji češće koriste institucije u okviru kulturno-političkog sustava, a rjeđe sami akteri scene. Imperativ određenja i klasifikacija kulturnih aktera u svojevrsne silose, u prirodi je djelovanja institucija. Kada govor o sektoru dolazi od samih aktera moguće ga je interpretirati kao tendenciju da se sektorskim određenjem jasnije označi profesionalna pozicija u okviru kulturnog polja, a naspram hobističkog i amaterskog djelovanja u kulturi.

^[2] Tomislav Medak, “From Independent Cultural Work to Political Subjectivity”, intervjuirao Philipp Dietachmair, u The Art of Civil Action – Political Space and Cultural Dissent, ur. Philipp Dietachmair and Pascal Gielen (Amsterdam: Valiz, 2017.), 207–227.

^[3] Naravno, ne radi se isključivo o novoj generaciji, a mnoge od inicijativa nastalih u to vrijeme iznikle su direktno ili pod utjecajem antiratnog aktivizma i djelovanja kulturnih i umjetničkih kolektiva i aktera iz prethodnih razdoblja.

^[4] Prva polovina 2000-ih donosi važne inovacije institucionalnog okvira koje dugoročno utječu na razvoj nezavisne kulturne scene. Ministarstvo kulture 2001. uvodi ulogu kulturnih vijeća kao ključnih instrumenata definiranja kulturne politike kojima se odlučuje o sredstvima za provedbu programa i projekata javnih potreba u kulturi, među njima i tadašnjeg Vijeća za medijske kulture. U znatnoj mjeri kroz zalaganje aktera nezavisne scene, 2004. se uvodi Vijeće za nove medijske kulture (aktualno poznato kao Vijeće za inovativne kulturne i umjetničke prakse), a promjene Zakona donose i osnivanje lokalnih kulturnih vijeća u Gradu Zagrebu, županijama te gradovima većim od 20.000 tisuća stanovnika. Važnu ulogu u razvoju scene ima i osnivanje Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva 2003. godine.

^[5] Art radionica Lazareti iz Dubrovnika, Autonomni kulturni centar Attack iz Zagreba, Blok – Lokalna baza za osvježenje kulture iz Zagreba, Udruga studenata arhitekture EASA iz Zagreba, Eksperimentalna slobodna scena – EKS scena iz Zagreba, GRADDONJI iz Osijeka, Metamedij iz Pule, Monteparadiso iz Pule, Multimedijalni institut iz Zagreba, Multimedija iz Osijeka, Pokret urbanog življenja iz Slavonskog broda, KUU Romb iz Splita, Spirit iz Rijeke, Što, kako i za koga (WHW) iz Zagreba, Udruženje za razvoj kulture URK te Udruženje zdravo društvo iz Zagreba.

^[6] Često korištena fraza kojom se u žargonu organizacija civilnog društva obuhvaća obrazovanje, stručno osposobljavanje i ulaganje u profesionalizaciju organizacijskog kadra.

^[7] Ovom se odlukom osigurava participacija novih organizacija u procesu donošenja odluka, naspram natječajne logike u kojoj je Clubture isključivo jedan od izvora sredstava za realizaciju programa nezavisne kulture.

^[8] Sredstva za realizaciju programa Clubture osigurava putem prijava na javne natječaje. Realizaciju programskih sadržaja, koordinaciju provedbe te komplementarne aktivnosti kroz godine su poduprli Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Zaklada Kultura Nova, Grad Zagreb – Gradski ured za obrazovanje kulturu i sport, Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, Institut otvoreno društvo Hrvatska / Open Society Foundations, European Cultural Foundation (ECF), Europska unija kroz Europski socijalni fond, Operativni program Učinkoviti ljudski potencijali.

^[9] Naravno, organizacije s prethodnim iskustvom mogu biti partneri u tom slučaju.