Tema Djeca rođena za vrijeme majčina izvršavanja kazne imaju, prema Zakonu o izvršavanju kazne zatvora, pravo do treće godine života živjeti s majkom u zatvoru. Pritom majka, nakon rođenja djeteta s njim ne smije otići van zatvora, jer se dijete onda s njom ne smije vratiti u zatvor. U Hrvatskoj je 2012. godine 18 tisuća djece, a 2014. godine 15 tisuća, imalo jednog ili oba roditelja u zatvoru. Dakle, jedno od sto djece. Problemi s kojima se majke zatvorenice i njihova djeca susreću je mnogo, a velik broj majki svoju djecu niti ne viđa, jer se ona nalaze predaleko i nemaju novaca za financiranje putovanja do kaznionice. Iako preporuka jest da se kazna zatvora izvršava što bliže mjestu stanovanja, zatvorenice kaznu zatvora dužu od šest mjeseci mogu izvršavati samo u jednoj kaznionici – onoj u Požegi. Zastrašujući su ovo brojevi, no Udruga Roda ovim se pitanjem odlučila pozabaviti kada su dobili pismo od jedne majke koja se trenutačno nalazi na odsluženju kazne, zajedno s njenom osuđenom maloljetnom kćeri i unukom od devet mjeseci. Tri generacije žena se, dakle, nalaze u penalnom sustavu.
Tako je Udruga Roda pokrenula projekt ma#me – Osnaživanje zatvorenica za roditeljsku ulogu i uključivanje na tržište rada, čiji je cilj povećati zapošljivost, socijalnu uključenost i kvalitetu života zatvorenica i njihove djece i unaprijediti zagovaranje i provođenje programa namijenjenih zatvorenicama i posebno njihovo djeci. No, kada su krenuli s projektom nisu dobili podršku javnosti, već su redovito dobivali pisma s upitima zašto se bave i žele pomoći zatvorenicama kada one takvu pomoć ne zaslužuju. Žene su dakle dvostruko kriminalizirane i stigmatizirane, kao zatvorenice i kao žene zatvorenice. Koliko god apsurdno zvučalo, u Hrvatskoj je zatvor još uvijek rezerviran za muškarce, žene u zatvorskoj populaciji čine tek 5%. Upravo je zato ključno u ovaj problem uključiti cijelu zajednicu, što ovim projektom Rode i nastoje.
U petak, 17. srpnja u dvorani Müller Kina Europa, u sklopu projekta kojega provodi Udruga Roda u partnerstvu s Centrom Delfin iz Pakraca i Područnim uredom Požega Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, održano je predstavljanje knjige Roditeljstvo iza rešetaka: priče bivših zatvorenica. Na predstavljanju su sudjelovale zamjenica Pravobraniteljice za djecu Maja Gabelica Šupljika, psihologinja Ljiljana Vukota, fotografkinja Marina Paulenka i novinarka Marina Borovac koja je prikupila kratke priče za knjigu, te koja je za priču iz kaznionice u Požegi 2007. nagrađena za najbolju reportažu u tiskanim medijima.
Prije samoga predstavljanja knjige prikazan je kratki film o djeci zatvorenika koji su napravila sama djeca. Predstavljanje je otvorila Maja Gabelica Šupljika, zamjenica pravobraniteljice za djecu, koja je i napisala jedan od dva predgovora za knjigu. Ona se usredotočila na prava djeteta i na napredak koji je u posljednjih desetak godina postignut na tom području. Prije desetak godina nisu postojali nikakvi podaci o broju djece čiji su roditelji u zatvoru, o prostorima za djecu u zatvorima i slično, no došlo je do napredaka, te se sada radi na produktivnom partnerstvu između nevladinog sektora, javnih institucija, novinara i drugih zainteresiranih strana. Psihologinja Ljiljana Vukota je stavila naglasak na dijete i prava djeteta, te je rekla da je izrazito važno da se djetetu kaže istina o tome gdje se majka nalazi, makar ona može biti “prilagođena” njegovim godinama. Također je naglasila ulogu koju zajednica mora imati u ovakvim pitanjima i da se mora uključiti u njihovo rješavanje, jer su zatvorenice u Hrvatskoj izuzetno stigmatizirane, budući da živimo u društvu koje činjenicu da je žena u zatvoru još uvijek smatra “bizarnom”. Marinu Borovac su aktivistkinje iz Udruge Rode, zbog njenog dugogodišnjeg rada u zatvorskom sustavu i nagrađene reportaže iz 2007. godine pozvale da prikupi priče. Ona je zatvorenice kontaktirala, razgovarala s njima i potom njihova kazivanja prenijela u deset priča okupljenih u predstavljenu knjigu. Borovac je govorila o tome kako se počela baviti ovom temom. Nakon jednog odlaska u kaznionicu u Požegi gdje je (kao novopečena majka) vidjela malenu bebu jedne od zatvorenica zaintrigirala ju je ova tema te je potom strpljivo čekala par godina da ta zatvorenica izađe iz kaznionice i ispriča joj svoju priču. Predstavljanje je zaključila fotografkinja Marina Paulenka čije su fotografije korištene u knjizi, a koja je za svoju diplomsku izložbu fotografirala zatvorenice u jedinoj ženskoj kaznionici u Požegi u kojoj više od 130 zatvorenica izvršava kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i više. Zapravo, ne možemo reći da je fotografirala zatvorenice, budući da je Zakonom o izvršavanju kazne zatvora određeno da je fotografiranje ili snimanje zatvorenika dozvoljeno pod uvjetom da im se ne otkriva identitet. Tako je Paulenka za svoju izložbu Drugi dom fotografirala “zatečene prizore spavaonica, ćelija, kupaonica, ‘osobnih stvari’ i njihovih nevidljivih tragova”. Govoreći o svom projektu istaknula je kako nije željela da zatvorenice budu eksponati, te da su najbolje fotografije nastale kada je odbacila veliki fotoaparat s kojim je prvotno dolazila na susrete, te kada je zadobila povjerenje zatvorenica. Povjerenje koje je uspostavila sa zatvorenicama naglasila je i Borovac, budući da su zatvorenice stigmatizirane i kvaliteta života im je bitno lošija nego što je bila prije izvršenja zatvorske kazne, tako da se one posebno boje istupiti s vlastitim imenom i ispričati svoju priču. Upravo je zato izrazito važno informirati zajednicu, kako bi zatvorenice bile destigmatizirane, te kako bi se na kraju mogle resocijalizirati. Iz samih priča je vidljivo koliko utjecaj zajednica i obitelj imaju na živote zatvorenica, jer da nema socijalne podrške baka i djedova, partnera (bilo bivših, bilo sadašnjih) i prijatelja, izdržavanje kazne, ali i kasnije resocijalizacija postali bi skoro pa nemogući.
Knjiga, uz predgovore Ivane Zanze, izvršne direktorice Udruge Roda koja je i voditeljica ovoga projekta te Maje Gabelice Šupljike, sadrži i primjere dobre prakse drugih zemalja, te deset priča zatvorenica. Upravo ovdje leži najveća slabost, na tribini je naglasak postavljen na pounutrenje zločina (zločin je počinjen i kazna je zaslužena), a on se u knjizi ne promatra sistemski ili kritički. No, bez obzira na to, jasno je da ovim projektom Udruga zaista konkretno pomaže zatvorenicama. I same priče, davanje glasa i upoznavanje s takvom vrstom problema su izrazito emancipatorni, a polako se i mijenjaju sitne stvari koje zatvorenicama uvelike olakšavaju život, primjerice, u kaznionicama se više ne obavlja bris rodnice kojega su zatvorenice radile same, a organizirano je i prikupljanje novca kako bi se financirao dolazak djece u posjete kaznionici. Ovo je prvi i maleni, no prijeko potreban korak, u razumijevanju problematike. No, nikada ga nećemo uistinu razumjeti bez sistemskog promišljanja zločina i društva, jer ako je istinit onaj citat Nelsona Mandele na koji se pozvala jedna od sudionica tribine kako o društvu puno možemo naučiti iz toga kako se ponaša prema zatvorenicima, također o istom društvu puno možemo naučiti iz toga što jedna od zatvorenica zatvor smatra dobrim mjestom jer tamo može pojesti pet obroka dnevno.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
