Ignoriranje kulture

Najdrastičniji primjer deprivacije o kojoj ogorčeno govore osviješteni kulturnjaci, rubrika je "Kultura" u našem najtiražnijem dnevniku – Večernjem listu. Dok je osamdesetih godina kulturna zbivanja u Večernjaku pratilo petnaestak novinara, danas ih je ondje samo pet. Ironično, i ta je peteročlana grupa, sudeći po uskom rasponu "pokrivenih" kulturnih zbivanja, previše brojna. Stranica je sklepana od tekstova koji kao da su uvršteni po širokogrudnom načelu "daj šta daš" pa se tako ondje nerijetko može vidjeti da izvještaj o promociji knjige poezije lokalnog pjesnika iz nekog mjesta u istočnoj Slavoniji stoji uz vijest o otvorenju izložbe rijetkih knjiga u gradskoj knjižnici, a pored ovećeg oglasa za jeftina kiosk izdanja popularnih stranih autora, zgurana je još i tema o uzbudljivom životnom putu autora čija se knjiga danas prodaje uz novine. Očito, onome tko želi steći uvid u relevantne aktualne teme iz kulture, ne isplati se posezati za Večernjakom.

Nije po tom pitanju mnogo bolji ni Jutarnji list. I ondje je prostor namijenjen kulturi uglavnom ograničen tek na jednu stranicu. Šanse da se rubrika kvantitativno udvostruči, naglo rastu kad se desi kakav skandal. Matematika je jednostavna: što veći skandal, to više prostora za kulturu. Bilo je teško ne primijetiti kako se rubrika proširila na rekordne tri stranice za vrijeme trajanja žučne prepiske Katunarić-Jergović, ili kad je sredinom srpnja prostor u kulturi "Jutarnjeg" ustupljen oštrim reagiranjima bivšeg ministra kulture Antuna Vujića i predsjednika PEN-a Zvonka Makovića na opaske što ih je na njihov račun u jednom intervjuu iznio Božo Biškupić.
I urednici u Slobodnoj Dalmaciji kulturi namjenjuju uglavnom samo jednu stranicu. Nedjeljom pak rubrika sasvim iščezava. Iako skučen, prostor za kulturu je dobro osmišljen i vidi se da tu ipak postoji koncept koji drži na okupu izvještaje, teme i osvrte.

Dnevnoj kulturnoj rubrici u Vjesniku, iznenađujuće, nema se što za prigovoriti. Uhodan i dobro koordiniran novinarski tim, potpomognut kritičarima-suradnicima, daje zaokruženu sliku stanja na svim područjima domaće kulturne scene. Kad bismo cjepidlačili, mogli bismo reći da su članci o kulturi u Vjesniku katkad zbilja suhoparni, no ne valja zaboraviti da, s obzirom na čitateljsku publiku tih novina, suhoparnost može biti prednost.

Konačno, Novi list. Kao novinarki koja u Novom listu piše upravo o kulturi (ponajviše o književnosti i filmu), lako bi mi se zbog kritiziranja matične rubrike mogla pripisati nelojalnost ili čak sukob interesa. Pristajući na taj rizik, reći ću kako najstarija postojeća dnevna novina u Hrvatskoj zbilja ima sluha za kulturu – budući da za nju svakodnevno ostavlja dvije, a nerijetko i tri stranice – ali da kvantiteta u ovom slučaju nažalost ne znači i kvalitetu. Rubrika je zagušena malim tekstovima o događajima koji često nisu ni važni ni zanimljivi, i prevladava dojam nabacanosti bez jasnog uredničkog koncepta. U prelomu najbolje prolaze članci o događajima u Rijeci i oko nje, čime novina (nepotrebno, mislim) snaži i podupire svoj regionalni karakter.

Iz ovog kratkog pregleda, nemoguće je ne složiti se kako je marginalizacija najblaži eufemizam kojim se može opisati tretman kulture u dnevnim novinama. Svjestan posljedica do kojih marginalizacija kulture može dovesti društvo, predsjednik PEN-a Zvonko Maković u lipnju je u Hrvatskom novinarskom društvu organizirao tribinu znakovita naziva "Kome smeta kultura". Nad problemom koji ovdje razmatramo lamentirao je tada popriličan broj kulturnih i medijskih djelatnika, a da nitko nije dospio dalje od pobrojavanja suhih činjenica i kritiziranja medija. Kritizirala se nacionalna televizija, čiji je program – financiran novcem poreznih obveznika – prema riječima Velimira Viskovića "usmjeren prema poluobrazovanom kretenu". Kritizirale su se ovdje već spomenute dnevne novine zbog nonšalantnog ukidanja kulturnih priloga: s tim je trendom započeo Večernji list, kad se nakon privatizacije odrekao priloga "Kulturni obzor". Potom je nakon 21 godinu kontinuiranog izlaženja ugašen u Slobodnoj Dalmaciji "Forum". Vjesnik je zadržao svoju "Kulturu utorkom", a Novi list "Mediteran", no način prikazivanja kulturnih zbivanja – kaže Maković – poprimio je i ondje zabrinjavajuće razmjere. Maković nije kritizirao Jutarnji list (zbog toga su ga kasnije prozivali zbog dvoličnosti, jer u tim novinama katkad objavljuje svoje tekstove pa navodno pazi da ne grize ruku koja ga hrani), iako je baš ondje mogao pronaći ilustrativan primjer za tretiranje zbivanja u kulturi kao jeftinog spektakla i banalnog društvenog događaja, protiv kojega se buni. Kulturni prilog Jutarnjeg lista je, naime, "Bestseler" (nije li i ime znakovito?), izlazi četvrtkom i – prepun je oglasâ i tekstova koji su izrazito marketinškoga usmjerenja. "Prave" kulture ondje ima zaista malo. Prolaze teme koje se mogu "isfurati" kao dopadljiv spektakl i koje su stoga tržišno isplative.

"Stvaraju se zato potpuno krivi standardi koji Hrvatsku isključuju iz europskih kulturnih standarda. Takvo tretiranje kulture strano je drugim sredinama. To krajnje zabrinjavajuće stanje ne smije nas ostaviti ravnodušnima. Stoga vas i pozivamo da svojom riječju, svojim iskustvom pomognete da se ova porazna situacija ako ne nadvlada, ali barem da se razotkriju mehanizmi koji kulturu u Hrvatskoj pretvaraju u nepotrebnu i suvišnu robu.", pozvao je Maković pomalo revulucionarnim tonom, međutim od revolucije se zasad nije dogodilo ni "r". Štoviše, sve je više razloga za spominjanje pojmova poput "deprivacija", "kretenizacija" i "marginalizacija": u najsvježijem broju "Zareza", jedne od posljednjih preživjelih novina za kulturu, uredništvo je napisom na naslovnici upozorilo kako je vrlo moguće da je ljetni dvobroj ujedno i zadnji, zbog toga što je Ministarstvo kulture mjesecima kasnilo s isplatom sredstava. Ubrzo nakon takvog alarmiranja javnosti, sredstva su ipak pristigla, pa je situacija (privremeno) sanirana. Zarez će nas u rujnu opet čekati na kioscima.

Odgovor na Makovićevo pitanje "Kome smeta kultura?", još uvijek ima upitnik na kraju.