Tema Ana Kutleša
Putovanje kao umjetnička inspiracija
Od razdoblja romantizma i prvih (avan)turista putovanje je smatrano jednom od najvećih umjetničkih inspiracija. Napustiti poznato okruženje i otisnuti se u nepoznato bilo je nekada davno gotovo pa preduvjet za stvaranje velikih djela. Danas, kad su naše predodžbe o nepoznatom, dalekom i egzotičnom potpuno izmijenjene, koncepcije putovanja i umjetnosti dobivaju nova značenja. Ipak ih je moguće dovesti u vezu: putovanje kao inspiracija, nova sredina kao okidač za djelovanje, poznata sredina kao motiv za traženje nepoznate… Suvremeni umjetnici računaju s putovanjem. Rezidencijalni programi kao oblik kroz koji im je to omogućeno, postali su sastavni dio mehanizama umjetničkih institucija. Pritom je i uloga "domaćina" prepoznata kao dobitna, kao prilika da nam poznati kontekst netko stran pokaže s nove pozicije.
Dok je među hrvatskim umjetnicima sudjelovanje na rezidencijalnim programima u inozemstvu već uvriježena praksa, hrvatska likovna scena tek počinje stvarati osnovne preduvjete za rezidencijalne programe inozemnim umjetnicima. Počevši s neformalnim boravcima i pilot projektima, nekoliko je institucija i organizacija u proteklih osam godina ocrtalo glavne linije razvoja rezidencijalnih programa u Hrvatskoj.
Prvi rezidencijalni program u Hrvatskoj – Blind date u g-mk
2001. godine Branko Franceschi, tadašnji voditelj Galerije Miroslav Kraljević u Zagrebu, inicira i provodi projekt Blind Date, kojeg danas možemo označiti kao prvi projekt uspostave suradnje umjetnika iz inozemstva i Hrvatske. Projekt se temeljio na suradnji Britanskog savjeta u Londonu i Zagrebu te GMK. Isprva zamišljen kao rezidencijalni boravak triju britanskih umjetnika u Hrvatskoj sa završnom izložbom u GMK, projekt se na kraju definirao kao suradnja triju škotskih i triju hrvatskih umjetnika u Rijeci, Zagrebu i Splitu. Jedini uvjet bio je da umjetnici pokušaju sudjelovati na produkciji završnog rada. Hoće li pokušaj rezultirati s dva odvojena rada ili jednim zajedničkim, ili neuspjehom, spoznajom o nemogućnosti suradnje, ostavljeno je na slobodu samim umjetnicima. Dogodilo se da su parovi ipak uspjeli realizirati radove, doduše odvojene, ali srodne, vidljive na izložbama u trima gradovima.
Projekt Blind Date i način na koji se razvijao zanimljiv je jer ukazuje na dva pristupa rezidencijalnim programima. Prvi, onaj od kojeg se u Blind Date-u odustalo, podrazumijeva boravak inozemnog umjetnika u dodijeljenom ateljeu, u kojem priprema rad za izložbu kao krajnji ishod rezidencije. Franceschi ovakav model naziva "inzularnim boravkom", pri kojem je rezident izoliran od sredine u koju dolazi i sva je interakcija prepuštena njemu na volju i mogućnosti. Time se, po mišljenju Franceschia, promašuje bit rezidencijalnih programa.
Drugi model, koji Blind Date naposljetku preuzima, podrazumijeva interakciju umjetnika s lokalnom sredinom, bilo kroz suradnju s lokalnim umjetnicima na produkciji rada, bilo kroz upoznavanje s umjetničkom scenom, druženja, predavanja i slično. Ovim pristupom rezidencijalni programi postaju točka razmjene iskustava, vještina i ideja, forma širenja informacija i generator kvalitativnih pomaka na lokalnoj sceni. S obzirom na činjenicu da je hrvatska likovna scena mala i zahvaćena tranzicijskim nedaćama, ovako shvaćeni rezidencijalni programi predstavljaju mogućnost otvaranja širem krugu dotoka novih ideja i plasiranja vlastite pozicije na globalnu scenu.
Rezidencijalni programi u neprofitnom sektoru – Art radionica Lazareti u Dubrovniku i BLOK u Zagrebu
U otprilike isto vrijeme potencijal rezidencijalnih programa kojima se ugošćuju strani umjetnici prepoznat je na hrvatskoj likovnoj sceni od strane nekolicine neprofitnih umjetničkih institucija i udruga. Uz spomenuti Blind Date u GMK, 2000. godine dubrovačka udruga Art radionica Lazareti (ARL) pod vodstvom umjetnika Slavena Tolja načelno dogovara s Gradom Dubrovnikom dobivanje na korištenje prostora u svrhu ugošćivanja rezidencijalnih umjetnika. Od svojih je početaka 1988. godine ARL usmjerena ka suvremenom, interdisciplinarnom i kritičkom umjetničkom i kulturnom djelovanju, uviđajući važnost suradnje s umjetnicima iz drugih hrvatskih gradova i s područja bivše Jugoslavije. Svijest o važnosti neposrednih kontakata sa stranim umjetnicima za kvalitetu i otvorenost umjetničke lokalne scene stalno je prisutna u njihovom djelovanju. Dobivanje na raspolaganje prostora omogućilo bi im i formalno pokretanje kontinuiranog, dugoročno učinkovitog, rezidencijalnog programa, ali ono dugo ostaje samo na papiru, što govori mnogo o razumijevanju organa lokalne vlasti za ovakve programe. Ipak, ove je godine izgledno i de facto prepuštanje prostora ARL-u.
Usprkos financijskim i tehničkim poteškoćama Tolj ističe pozitivna iskustva pri organiziranju rezidencijalnih programa na neformalnoj razini s improviziranim sredstvima i uspješnu suradnju s umjetnicima i institucijama iz Europe i SAD-a. U situaciji fokusiranja državnih institucija na Zagreb kao kulturni centar, Dubrovnik ostaje na margini zbivanja, a njegova se atraktivnost shvaća isključivo kao turistički potencijal. No kako Slaven Tolj ukazuje, upravo ta atraktivnost može privući inozemne umjetnike, koji svojim boravkom i radom u Dubrovniku te komunikacijom s lokalnom umjetničkom scenom mogu utjecati na podizanje razine kulturne svijesti i kreativne aktivnosti građana.
Iako je trenutno Galerija MK jedina organizacija u Zagrebu koja nudi rezidencijalne programe inozemnim umjetnicima, mogućnost kraćeg boravka i produkcije rada koji se referira na lokalni kontekst, pruža i udruga BLOK – Lokalna baza za osvježavanje kulture, kroz festivalsku formu manifestacije Urban Festivala (Više).
Muzej za modernu i suvremenu umjetnost (MMSU) u Rijeci
Korist od rezidencijalnih programa za male sredine osim Dubrovnika iskoristila je i Rijeka. 2004. godine na čelo riječkog Muzeja za modernu i suvremenu umjetnost dolazi Branko Franceschi. Važan dio koncepta djelovanja MMSU za novog su ravnatelja rezidencijalni programi kojima je započeo kroz projekt Blind Date u GMK. Iste godine kustosica Nataša Ivančević ostvaruje suradnju s Nordijskim institutom za suvremenu umjetnost (NIFCA), u okviru koje u Rijeci boravi švedski umjetnik Magnus Bartas.
MMSU započinje i suradnju s programom razmjene PS1 njujorške MOMA-e u sklopu koje u New Yorku borave hrvatski umjetnici. Jedan od rezultata prezentiranja dijela hrvatske suvremene umjetničke prakse na njujorškoj sceni bilo je povezivanje MMSU-a i institucije Art in General kroz program razmjene umjetnika s Istočnom Europom (Eastern European Residency Exchange- EERE). U okviru EERE 2007. u New Yorku boravi hrvatska umjetnica Andreja Kulunčić, a u Rijeci američka umjetnica Karin Schneider. Program je zamišljen upravo tako da potiče suradnju među različitim sredinama: dodjeljuje se na dva mjeseca, podrazumijeva razmjenu umjetnika i završnu izložbu te, što je ključno, ugovorno propisuje uključivanje rezidenta u lokalnu scenu, putem organizacije predavanja, druženja te potpore raznim vidovima komunikacije i suradnje.
Intenziviranje rezidencijalnih programa u g-mk
Godine 2006. Galerija Miroslav Kraljević, pod vodstvom Antonie Majače, organizira svojevrsni nastavak projekta Blind Date, projekt CROssoverUK, ovoga puta sparujući umjetničke organizacije u Hrvatskoj i Velikoj Britaniji, ponovno s ciljem kulturne suradnje i razmjene iskustva (Više). Te iste godine, GMK u suradnji s institucijom FRAME Finnish Fund for Art Exchange iz Helsinkija organizira boravak finske umjetnice Minne L. Herikosson u Zagrebu, u sklopu pilot projekta rezidencijalnih programa. Tijekom naredne dvije godine, projekt zaživljava te se kontinuirano organiziraju rezidencijalni boravci za inozemne umjetnike. Osim s FRAME FUND, GMK surađuje i sa Helsinki International Artsit-in-residence Programme (HIAP) i Artist Exchange, CCN Graz.
Od pilot projekata do kontinuirane djelatnosti
Iz iskustava GMK u Zagrebu, ARL u Dubrovniku i MMSU u Rijeci očito je da na hrvatskoj umjetničkoj sceni postoji interes, volja i mogućnost da se inozemnim umjetnicima ponude kvalitetni i produktivni rezidencijalni programi. Dok je u slučaju Dubrovnika tek u novije vrijeme došlo do konkretne podrške lokalne vlasti u rješavanju problema prostora, u Rijeci i Zagrebu organizacija takvih programa u pojedinim slučajevima ne predstavlja nužno veći problem nego organizacija ostalih umjetničkih programa. Opće je poznato da na području kulture financijskih sredstava uvijek manjka, ipak, Branko Franceschi ističe da rezidencijalni programi imaju i svoje prednosti prilikom financiranja.
Osim što je moguće koristiti fondove za međunarodnu suradnju, organiziranje rezidencije često je jeftinije od pokrivanja troškova transporta radova kod organiziranja izložbe inozemnog umjetnika. Ključno pitanje prostora za boravak umjetnika može se, i treba, rješavati već kod osnivanja kulturnih institucija koje planiraju rezidencijalne programe. Ukoliko to nije tako, institucije bi trebale moći računati s pomoću lokalne vlasti. Osim činjenice da se u Dubrovniku ta pomoć napokon ostvaruje, znak da se krećemo u pravom smjeru jest i vrlo izvjesna mogućnost dodjeljivanja Grada Zagreba stana Hrvatskom domu likovnih umjetnika Zagreb za potrebe rezidencijalnog programa.
Tijekom posljednjih osam godina, od pilot programa do kontinuirane djelatnosti, kroz festivalsku formu i studentske razmjene, rezidencijalni programi za inozemne umjetnike u Rijeci, Dubrovniku i Zagrebu pokazali su se kao koristan i zanimljiv oblik međunarodne suradnje. Iako su poteškoće pri organizaciji još prisutne, a potpora službenih struktura može biti i veća, pozitivna je karakteristika rezidencijalnih programa koje nude spomenute udruge i institucije ta da se njeguje aktivan pristup prema umjetnikovu boravku. Sa sviješću da za realno ostvarivanje suradnje umjetniku nije dovoljna povratna karta i stan, već je nužno omogućiti mu interakciju s okolinom u koju dolazi – kroz posjećivanje umjetnički i kulturnih događanja, razgovore s kritičarima, kustosima i umjetnicima te predstavljanje vlastitog rada potaknuti razmjenu ideja, iskustava i kontakata.
Važnost pozicije izmještenog očišta
Jedan od učinaka ovakvog aktivnog pristupa boravku rezidenata jest iskorištavanje potencijala kojeg nudi boravak "stranca" u određenoj sredini, kreativnog pojedinca koji pristupa novoj i nepoznatoj situaciji s vanjske pozicije, iščitavajući značenjske slojeve i uočavajući odnose i procese koji često ostaju skriveni oku umjetnika koji djeluje "na vlastitom terenu". Ne osporavajući umjetniku mogućnost da uspješno progovara o problematici u koju je uronjen i da zauzme kritički odmak, unatoč tomu što ga se konkretna problematika osobno tiče, susrećući se s radovima koji su realizirani u sklopu rezidencijalnih programa, uočava se važnost i plodnost pozicije izmještenog očišta.
S te se pozicije otvara pogled nenaviknutog oka koje promatra situaciju očima stranca i iščitava poruke slijedom subjektivnih upisanih iskustava, očekivanja i znanja koja su u neslaganju s kontekstom gledane situacije, tuđa su mu. Upravo u toj "tuđosti" pogleda proizvode se nove interpretacije i značenjske strukture. Dobit koju lokalna sredina ostvaruje kroz organiziranje rezidencijalnih programa nadilazi upoznavanje novog umjetničkog opusa, razmjenu iskustava i korisnih informacija u smjeru obogaćivanja interpretacijskih mogućnosti prisnog i familijarnog nam konteksta. U tom smislu, iako relativno skromno, ali s ohrabrujućom uzlaznom putanjom, djelovanje rezidencijalnih programa u Hrvatskoj važna je protuteža rezidencijalnim programima u inozemstvu koji se nude hrvatskim umjetnicima i u kojima oni uspješno i često sudjeluju.
U ožujku 2008. Galerija Miroslav Kraljević predstavila je zagrebačkoj publici rad naziva "Zona kontakta" austrijske umjetnice Almut Rink koji je rezultat višetjednog boravka umjetnice na Brijunima u studenom prošle godine u sklopu rezidencijalnog programa Galerije Miroslav Kraljević.
Tijekom listopada 2007. godine u GMK realizirana je izložba "Kraj svijeta" Damira Očka, zagrebačkog umjetnika mlađe generacije sa iskustvom izlaganja u inozemstvu i sudjelovanja na rezidencijalnim programima.
Razgovori s ovim umjetnicima, koje možete pročitati na našem portalu, potaknuti su promišljanjem o važnosti i višeslojnosti radova, rezultata rezidencijalnih boravaka, te sposobnošću obaju umjetnika da u radove integriraju elemente geografskog, arhitektonskog, političkog i socijalnog konteksta određenog toposa.
Svakodnevni život u stranoj kulturi – Razgovor s Almut Rink
Rezidencijalni program: pogled izvana – Razgovor s Damirom Očkom
Objavljeno
