Koliko god nešto takvog imena zvučalo neprivlačno i miljama udaljeno od ikakve alternative mainstreamu, činjenica jest da su filmofili svih zemalja ujedinjeni pohodili trgovački centar kao da se radi o šopingholičarima, i zaista je bilo čudno vidjeti sve te silne filmoljupce i filmske znalce – na koje inače nailazite samo na novinarskim projekcijama ili raznoraznim festivalima (!) – na nekom takvom mjestu.
Za početak, vrlo je zanimljivo promotriti kako je program bio koncipiran. Revija se, naime, sastojala od 22 filma podijeljena na Glavni program i na program nazvan MAXtv filmomanija junior. Tako je revija festivalskih filmova zapravo pretvorena u svojevrsno prikazivalačko sajmište gdje se, doslovno, kao na nekom festivalu, nađe za svakog ponešto. Tako su u programu za najmlađe igrala 3 loša animirana filma čudnih naslova poput Oblačno s ćuftama (?), dok je, primjerice, fantastični Fantastični gospodin Lisac Wesa Andersona, nevjerojatno pitko i pametno djelce prvenstveno namijenjeno mlađoj publici, uvršteno u glavni program. Ideja da se filmovi uopće dijele na programe apsurdna je, a zgodno je spomenuti i kako su zaposlenici dotičnog kina nekoliko puta reviju nazvali “festivalom” (kad sam se nekoliko dana ranije interesirao za press-materijale, akreditacije i slično, upitali su me: “Mislite na ovaj festival što kreće za nekoliko dana?”). Budući da je siječanj među onim rijetkim mjesecima u godini u kojima Hrvati još uvijek nemaju svoj festival, ne bi me uopće začudilo (kako su krenuli s programima i tepanjem) da se ovo za dvije-tri godine pretvori u Festival filmova s festivala odnosno Festival festivalskih filmova, pa bi, usred svih tih PFF-a, MFF-a, ZFF-a, VFF-a i inih –FF-a imali i jedan čistokrvni FFF.
Vrlo je bitno obratiti pažnju i na samo mjesto prikazivanja. Naime, prva se slična revija, kako smo vidjeli, održala u Kinu Europa, no već je sljedeće godine premještena u Movieplex. Razlozi su mnogobrojni, no svakako je jedan od najznačajnijih onaj tehničke naravi – Kino Europa ima samo jednu, dok Movieplex broji čak pet dvorana. S napomenom da je ove godine čak i njih pet bilo gotovo premalo. Prva projekcija startala je u 13:00, posljednja u 21:00 – i tako osam dana. Dakle, već i Movieplex postaje pretijesan. Iako, mišljenja sam da se mjesto neće mijenjati već samo program modificirati, no u kojem pravcu ne znam.
Usto, od posljednjih se pet Tjedana češkog filma samo zadnji nije odvijao u Movieplexu već u Kinu Europa. Pa si vi probajte zamisliti Tjedan mađarskog filma u Blitz Cinestaru ili u Movieplexu – što vam zvuči uhu bliže? Tako dakle, polako ali sigurno, kino Movieplex zapravo postaje mjesto koje se neobičnom strategijom aktivno suprotstavlja Blitz Cinestaru, i, u žaru tog Cinestarovog monopola, počinje nuditi i nametati kao “alternativa”, što je potpuno paradoksalno i dijametralno suprotno njegovoj prvotnoj zamisli. Posebice ako se u obzir uzme opadajuća kvaliteta alternativnih (zagrebačkih!) kina, o čemu će više riječi biti u nekom drugom tekstu, pri čemu ponajprije mislim na kina Europa i Tuškanac, Movieplex je već sada zasigurno jedna od oaza onih gledatelja koji u kino ne odlaze gledati (samo) hollywoodska (zlo)djela, već traže i nešto više. Negdje u vrijeme razvijanja navedene teze, kao iz neba stigle su dvije obavijesti koje su tezu dodatno učvrstile. Prva je, sredinom siječnja, bila ta da se krajem mjeseca otvara CineStar Šibenik, a druga nas je, i to usred same revije, informirala o tome da će se sljedeći ZagrebDox po prvi (no zasigurno ne i zadnji) put održati u – Movieplexu! Sapienti sat.
Detaljnije bavljenje alternativnim zagrebačkim kinima, i pitanjem koja su to uopće, ostavljam – kao što sam već napisao – za neki drugi tekst, pa ću se sada vratiti na samu reviju i ukratko proći kroz sam program. Osobno me najviše zanimalo kako su svoj posao odradili režiserski veterani čiji gotovo nijedan film posljednjih petnaestak godina nismo imali prilike vidjeti na velikom platnu. Paradoksalno, od najstarijih četvero sineasta (Theo Angelopoulos, Marco Bellochio, Alain Resnais i Carlos Saura) najbolji je film snimio najstariji od njih. Nekoć prvoborac francuskog novog vala, Resnais će uskoro napuniti 88. (!) godinu života, no njegove su Divlje travke svježe i poletne, a opet Resnaisovski beskompromisne i očuđujuće kao da se radi o filmovima po kojima filmska povijest istog prvenstveno i pamti (npr., iako ne samo, Prošle godine u Marienbadu). Angelopoulosov Prah vremena drugi je dio njegove neformalne trilogije koja se bavi pitanjem… vremena. Neuobičajena mješavina istaknutih stilskih karakteristika vodećih europskih modernista kao što su Antonionijeva kontemplativna kamera i istančan osjećaj za kompoziciju kadra, Bergmanovo psihološko pronicanje u likove te Buñuelovo profinjeno meandriranje vremenom i prostorom, Angelopoulosov film je i sam izrazito modernističko i vizualno vrlo dotjerano djelo zavidne kvalitete.
Ako su Saura i Bellochio kao preostali veterani čak i razočarali, nekoliko je redatelja mlađe i srednje generacije tu kvalitetu nadoknadilo. Tu prvenstveno mislim na redatelje poput Wesa Andersona, Maren Ade, Adriána Binieza i Françoisa Ozona. Anderson nastavlja sa svojom prepoznatljivom poetikom, no mijenja područje izvedbe: naime, Fantastični gospodin Lisac je film napravljen tzv. stop-motion tehnikom, a gledati njegov “svijet čudaka” u nečemu takvome, pritom prebačeno i na životinjski svijet, jedinstveno je iskustvo i, iza Hanekea, po skromnom mišljenju autora ovog teksta najbolji film revije. Ozon je, kao i Anderson, već priznato ime u svijetu filma, ali se i njegov novi film, Ricky, ponešto razlikuje od svojih prethodnika. Kako se dobar dio doživljaja Rickyja zasniva upravo na fabuli, nećemo ništa odavati već ga samo preporučiti. Ade i Biniez su novajlije u svijetu filma, no zato njihovi uratci nisu ništa lošiji. Svi ostali (Ade) je minimalistički režirana i realistički intonirana priča o mladom paru i ljubavnim problemima istog koja, iako mjestimično oscilativna, sveukupno odiše jednom neposrednošću i iskrenošću kakva se rijetko viđa, dok je Gigante gotovo tipični festivalski feel-good filmić koji se, uz ljubavnu pričicu u prvom planu, na vrlo zanimljiv način poigrava činom gledanja.
Što se laureata tiče, peruansko je Mlijeko tuge (regionalni naziv za bolest od koje obolijevaju ljudi koje su dojile žene silovane od strane terorističke skupine Sendero Luminoso) – unatoč platformi zahvalnoj za mnoga tumačenja, posebice kulturno-povijesno i psihoanalitičko – zapravo poprilično loš film u užem smislu te riječi. Već sam odustao od berlinskih pobjednika očekivati remek-djela poput nekadašnjih laureata (Divlje jagode, Noć, Alphaville), no od ovih nekoliko posljednjih Mlijeko tuge je uvjerljivo najlošiji uradak. Bijela vrpca je, pak, sigurno najkvalitetniji prikazani naslov na reviji i možda najbolji snimljeni film protekle godine uopće. Kao središnji autor suvremenog svjetskog filma, Haneke se i dalje u svojim djelima bavi pretežito nasiljem, no iz ponešto drugačijeg kuta nego ranije. Tako ovog puta ne prikazuje eksplicitno nasilje kao u, primjerice, Bennyjevom videu ili Funny games, ali je ono neprestano implicitno prisutno preko stalnog upućivanja na to kako do takvog nasilja zapravo dolazi. S druge strane, izostanak nas tog nasilja samom nasilju na čudan način približava, jer nam se svijet Bijele vrpce – koliko god on pripovjedački, vizualno i stilski bio distanciran od nas – čini mnogo bliži i mnogo prisutniji u našim svakodnevnim životima nego što je to slučaj sa spomenutim Bennyjevim videom. Minijaturne zamjerke bi išle u smjeru ponekog banaliziranja (selo u kojem se radnja odvija zove se Eichwald, kao očita kovanica zloglasnih pojmova Eichmann i Buchenwald) kojem Haneke dosad nije prečesto naginjao, kao i u smjeru intradijegetičke odsutnosti, odnosno autorove ekstradijegetičke obuzdanosti, što također – kada tome nije tako – Hanekeovim ranijim djelima daje ponešto slatkastiji aftertaste. Iako se, dakle, po mnogim stavkama ovdje ne radi o, po pitanju stila, tipičnom (zapravo razigranom) Hanekeovom djelu, ipak je režijska vrsnoća iskazana u Bijeloj vrpci izrazito rijetka pojava, pa sam mišljenja da je Zlatna Palma, kao najrenomiranija filmska nagrada na svijetu, otišla u prave ruke.
Osim veterana, “malih” filmova i laureata, još su dva filma zaslužila pažnju. To su Antichrist Larsa von Triera, o kojemu su već svi ponešto napisali pa ćemo ga ovdje preskočiti, i Prorok Jacquesa Audiarda, klasični žanrovski prison movie uradak, koji bez dvojbe spada u najbolja žanrovska ostvarenja ove dekade. Maestralno ispričan i režiran, fali mu ipak “ono nešto” da bi ga uvrstili u remek-djela jer, posebice u kontekstu suvremene francuske kinematografije, ne predstavlja ništa specijalno novo. Kao gledatelj ne bivate iznenađeni i zapanjeni (dotad ne)viđenim, kao što je to slučaj s filmovima Bruna Dumonta, Claire Denis itd., već ste to sve “već vidjeli”, ali Audiard toliko inteligentno barata svim filmskim sredstvima te priču izlaže na takav način da možete još jednom sve to pogledati, i pritom čak i uživati.
Za kraj, informacija o distribuciji: Antikrist, Bijela vrpca, Gigante, Prorok, Ricky i Svi ostali (izdvojio sam samo kvalitetnije) otkupljeni su i za redovno prikazivanje pa će biti prilike za utvrditi pogledano ili pogledati propušteno, a od naslova koji se nakon revije više – barem kako sada stvari stoje – neće moći vidjeti, najviše valja žaliti za Fantastičnim gospodinom Liscem. Pritom se otvara i zanimljivo pitanje: Iz kojeg je to razloga otkupljen film Legija u kojem Bog šalje svoje anđele na Zemlju sa zadatkom izazivanja potpune apokalipse (također prikazan na reviji, ali ovdje nespomenut iz očitih razloga) dok je u isto vrijeme spomenuti animirani Lisac – iz čije svake sekunde pršti duhovitost i pozitiva, pri čemu je dakle on idealan izbor za cijelu obitelj – zaobiđen? Ali o tome neki drugi put.