News Goldex Poldexu iz Krakowa eksperimentalni je projekt koji predstavlja alternativu tradicionalnim modelima udruživanja i izlaganja, ne traži potporu umjetničkog tržišta ni suradnju sa srodnim institucijama, a pritom je u potpunosti samofinanciran. Nadalje, GP nije udruga ni organizacija u uobičajenom smislu (nema pravni status), već prostor kojeg vodi četvero prijatelja: Janek Sowa (teoretičar), Janek Simon (umjetnik), Kuba de Barbaro (grafički dizajner) i Agnieszka Klepacka (priključena članica i Simonova djevojka koja vodi filmski program).
Ideja se počela razvijati 2006. godine, potaknuta Simonovim suludim prijedlogom da zajedno kupe rudnik zlata na Madagaskaru. Otud i ime: Goldex Poldex na poljskom znači “poljski rudnik”, a –ex je dodan kao referenca na tada pomodni trend “internacionalizacije” imena dodavanjem sufiksa. Ipak, od rudnika su odustali, no razmišljajući o slobodi i kreativnosti te o tome što uopće znači biti neovisan, ideju su naposljetku realizirali unajmljivanjem prostora u Jozefinskoj ulici u Krakowu. U početku nisu imali jasan plan o ostvarivanju neovisnog funkcioniranja, priznaje Janek Sowa; čak su u igri bile idealističke misli o suradnji po modelu “kad se male ruke slože (i daju novce)”. Smatraju da je problem u tome što publika još uvijek očekuje jednosmjernu komunikaciju, odnosno da joj se jednostavno servira program. Suprotno tome, u GP-u priželjkuju model suradnje u kojem svi participiraju i smatraju se dijelom kolektiva te funkcioniranje po principu darovne ekonomije. Prvenstveno cijene entuzijazam, trud i okupljanje pojedinaca oko zajedničkog cilja, a glavno pravilo je da sve odluke donose zajednički.
Samo u prvih nekoliko mjeseci djelovanja, u GP-u je održano desetak događanja, uključujući natjecanje u bacanju praćke, NATO anti-okupljanje, new age vikend pušenja kadulje, nekoliko panela i izložbi. Ono što je osobito zanimljivo jest da su za najskuplji program dosad izdvojili 500 eura, a brojni su ih koštali samo 50 eura. Za produkciju događanja koriste vlastitu opremu ili posuđuju od prijatelja, a umjetnike najčešće ugošćuju u vlastitim domovima. Inzistiranje na neprelaženju iznosa od 500 eura ima, naravno, i loše strane, no ograničeni budžet ih, tvrde, istovremeno sprečava da “zastrane” u spektakularno. Vođenje projekta uvelike oslanjaju na teoriju, osobito onu o oblicima kapitala Pierrea Bourdieua. Očito je da funkcioniranje GP-a ovisi o poznanstvima, odnosno o simboličkom i društvenom kapitalu. Smatraju da je upravo činjenica da oni osobno ne profitiraju (financijski) od programa ono što često potiče umjetnike da pristanu izlagati bez honorara – jasno, uz to što ih osobno poznaju i žele s njima surađivati. Na taj način GP zapravo “utržuje” društveni kapital umjesto ekonomskog, što im omogućuje vlastito kreiranje programa bez vođenja brige o sponzorima, o tome što je prihvatljivo ili nije izlagati, a ne moraju brinuti ni o birokraciji, pravdanju računa, pisanju izvještaja, i slično.
Sowa je izrazito kritičan prema ideji civilnog društva jer ona omogućava svakome da pokrene vlastiti NGO i aplicira za sredstva, to jest, da postane “kulturni poduzetnik”. Iako u teoriji “inkubatori društvenog kapitala, odnosno veza, ugovora, povjerenja i suradnje, koji čine temelj kolektivnog djelovanja”, udruge civilnog društva sve više podliježu profesionalizaciji i menadžerizaciji, sve više nalikujući korporacijama. Jedan od glavnih preduvjeta participacije u kulturi je posjedovanje simboličkog kapitala – ako ga nemate dovoljno, ostajete isključeni. Nevladine udruge danas nisu autonomne, već ih, budući da ovise o grantovima, možemo zvati “kvazi-vladinima”, navodi Sowa. Goldex Poldex se ne pokušava samo boriti protiv modela subjektiviteta koji potiče ljude da inzistiraju na individualnosti i “žele svugdje staviti svoj potpis”, već ih potaknuti na kreativno traženje novih načina financiranja.
Sowa objašnjava kako je korupcija trećeg sektora, odnosno civilnog društva, dovela do formiranja četvrtog sektora, kojeg čine u pravnom smislu neformalizirane i nekomercijalne društveno-kulturne inicijative (primjerice, skvotovi, poluamaterske galerije ili kulturni klubovi). Takva mjesta, iako obilježena iskrenošću i svježinom, najčešće definiraju vlastiti identitet putem isključivosti i isticanja moralne superiornosti (“mi ne surađujemo s tim i tim, mi ne želimo izlagati tog i tog, nas to ne zanima, itd”). Postoje li, dakle, alternativni modeli djelovanja koji se ne mogu smjestiti ni u jedan od četiri sektora? Sowa smatra da je moguće, samo je potrebno empirijski isprobati različite modele djelovanja i testirati ih u praksi. Upravo je GP takav eksperiment, kojeg smješta u tzv. “pi-sektor” (no nije sasvim jasno kako se pi-sektor razlikuje od četvrtog te koja su mu obilježja). Možda zvuči jednostavno, ali bitno je napomenuti da članovi GP-a djeluju iz privilegirane pozicije materijalne stabilnosti, što i sami ističu. Osim što se bave i drugim poslovima (dizajn, umjetnost, izdavaštvo), imaju i potporu obitelji, bilo u obliku nekretnina ili plaćanja stanarine. Bez toga GP ne bi bio moguć. Također, budući da nema profita, Sowa priznaje kako nije siguran u opstanak projekta, ne samo zato što je to “skup hobi”, već zato što takva vrsta institucije ne može biti stalna, te da su se i programski već pomalo potrošili. Osim toga, skeptičan je prema moći umjetnosti da promijeni sustav; naime, publika koju zanima društveno angažirana umjetnost najčešće nije ista publika koju zanimaju konkretne društvene i političke akcije. “Temeljni problemi društva – produkcija, distribucija, dostupnost”, zaključuje Sowa, “ne potječu iz svijeta kulture i ne mogu biti unutar njega riješeni. Problemi Goldexa su samo simptom.” Ipak, ovaj projekt može poslužiti kao dobra inspiracija za daljnje promišljanje oblika udruživanja i mogućnosti financiranja.
Objavljeno
Objavljeno
