Tema Termin woke (hrv. budan/budna) u iznimno je kratkom roku prošao gotovo potpunu vrijednosnu i semantičku transformaciju – od kolokvijalne riječi spontano razvijene u američkim progresivnim krugovima do radikalne aproprijacije od strane desnice, koja ga je pretvorila u termin optužbe i denuncijacije.
Prije te aproprijacije, pojam je izrastao iz primarno afroameričkog kolokvijalnog govora. Počeo se koristiti još 1930-ih kako bi označio potrebu za sviješću o strukturama rasne diskriminacije u SAD-u, u razdoblju kada je eksplicitna rasna segregacija bila zakonski propisana u nizu saveznih država kroz zakone Jima Crowa. Sedamdesetih se termin ponovno javlja, ovaj put kao kritika “post-rasnog” narativa nakon inicijalnih uspjeha pokreta za građanska prava 1960-ih. U tom razdoblju, kao i tijekom ponovne popularnosti 2010-ih, njime se ukazuje na nastavak rasne diskriminacije drugim sredstvima, unatoč pozitivnim zakonodavnim promjenama.
Woke je tako u svojoj posljednjoj progresivnoj iteraciji označavao osobe koje su svjesne društvenih nepravdi u zapadnim demokracijama i razumiju strukture koje različite društvene skupine drže u nepravednom položaju.
Svoj vrhunac doživio je tijekom globalnih prosvjeda protiv rasne diskriminacije i policijske brutalnosti u ljeto 2020., iako ga je alt-right pokret već tada koristio u pejorativnom smislu. Poput izraza cancel, koji je također potekao iz afroameričke zajednice, woke je kroz preuzimanje desnice gotovo potpuno nestao iz jezika progresivnih zajednica te se danas ponajprije koristi kao izraz ismijavanja i kritike. Time je uvelike izgubio svoje izvorno značenje, ali je postao iznimno plodan okvir za širenje dezinformacija. Danas se to ponajviše čini kroz njegovo pejorativno korištenje u svrhu manipulacije i denuncijacije osoba i pokreta optuženih da su woke.
U ovom ćemo tekstu analizirati mehanizme širenja dezinformacija kroz tu semantičku transformaciju, ali ćemo i razmotriti kako “izvorni” wokeizam (u značenju prije 2020.) umjesto emancipacije diskriminiranih društvenih skupina može rezultirati održavanjem statusa quo.
Granice digitalne solidarnosti
Tijekom 2010-ih, dok je radikalna desnica nizala izborne uspjehe – od prve Trumpove pobjede u SAD-u do Brexita u Ujedinjenom Kraljevstvu – wokeizam se među progresivnim zajednicama širio kao oznaka samoidentifikacije mladih koji se nisu slagali s desnim politikama svojih vlada. U nedostatku mehanizama i prilika da svojim glasovima promijene smjer politike, dio progresivne mladeži sve je češće nalazio prostor izražavanja na internetu i društvenim mrežama, koje su im omogućavale jednostavno javno iskazivanje vlastite progresivnosti i načelne solidarnosti bez kolektivnog djelovanja i organiziranja.
Tehama Lopez Bunyasi i Candis Watts Smith su u svojoj knjizi Stay Woke: A People’s Guide to Making All Black Lives Matter (NYU Press, 2019) ponudile kritiku takvog samooznačavanja i natjecanja u tome tko je više woke. U poglavlju “Dvadeset i jedna afirmacija za dvadeset i prvo stoljeće” upozoravaju na rizik od egocentričnog natjecanja u progresivnoj samoedukaciji nauštrb djelovanja u zajednici i stvarnog društvenog angažmana.
U devetoj afirmaciji “Beware of Woker-than-Thou-itis!” savjetuju čitateljima_cama da umjesto zatvorenog ignoriranja ili odbijanja onih koji možda nisu jednako educirani o pitanjima društvene nepravde, s njima razgovaraju i pokušaju ih razumjeti. Umjesto prozivanja drugih da “prepoznaju vlastite privilegije” i dijeljenja sadržaja s namjerom sakupljanja što više lajkova na društvenim mrežama, savjetuju razvijanje snažnijih odnosa u zajednici.
Ovakva blaga kritika nije bila upućena bez razloga. U periodu kad je ova knjiga objavljena, prozivanje za nedovoljnu progresivnost na društvenim mrežama bilo je iznimno često i redovito je dovodilo do raspada i sukoba unutar lijevo orijentiranih zajednica. Francesca Duchi je u članku The ‘call-out culture’ controversy: An identity-based cultural conflict analizirala 103 instance prozivanja na internetu i kvalitativno ih sortirala u autentične i performativne prozivke. Zaključila je da je rast performativnih istupa direktno povezan s dinamikama ekonomije pažnje (attention economy) i poticaja interneta i društvenih mreža. Kontroverzni sadržaji i sukobi na internetu dobivaju više pažnje, pa se samim time i kultura prozivki širila sve više.
Iako je kontekst pet godina kasnije bitno drugačiji, slična dinamika ostaje prisutna u načinu na koji se društvene mreže koriste za samoidentifikaciju u odnosu na politička i društvena pitanja. Kada je u proljeće 2024. izraelska vojska najavila napad na grad Rafah na jugu Gaze, Instagramom se proširio viralni trend All Eyes on Rafah – AI generirana slika ogromne izbjegličke kolone u pustinji. Slika je čudna i groteskna te ne prikazuje prizor koji ima ikakve stvarne veze s Palestinom niti s patnjom izbjeglica u Gazi.
Kritičari su ovaj bizarni viralni fenomen također opisali kao performativni akt, ali u ovom slučaju s još gorim negativnim učinkom. Riječ je, u osnovi, o primjeru širenja dezinformacija i posljedične (ne)namjerne manipulacije javnošću: umjesto točnih i provjerenih informacija te stvarnih fotografija iz Gaze koje dijele palestinski novinari u iznimno teškim i opasnim uvjetima, All Eyes on Rafah je korisnicima dao sanitiziranu verziju rata i trenutnu satisfakciju “jer su nešto učinili”, ali bez ikakve mogućnosti da politički djeluju.
Od performativnosti do panike
S druge strane, od 2019. svjedočimo sve češćem korištenju termina woke u pejorativnom smislu, ponajprije među akterima desnice koji ga koriste za diskreditaciju liberala i ljevice. Političarima, aktivistima, ali i drugim osobama optuženima da su woke često se pripisuju lako provjerljive lažne vijesti, čime se svjesno potiče širenje dezinformacija. Upravo je taj trend uveo termin woke u europski, pa tako i hrvatski javni prostor, u kojem zapravo nikada ni nije zaživio u svojem izvornom, progresivnom značenju.
Ilustrativan primjer širenja takvih dezinformacija na najvišoj razini imali smo tijekom posljednje predsjedničke kampanje, kada je HDZ-ov kandidat za predsjednika RH Dragan Primorac ponovno aktualizirao tvrdnju da Grad Zagreb umjesto “majke” i “oca” uvodi pojmove “roditelj 1” i “roditelj 2”. Radilo se o prenošenju lažne vijesti koju je izvorno plasirao saborski zastupnik stranke Domovinski pokret, Igor Peternel. Iako su Grad Zagreb i Zagrebački holding još 2023. demantirali te navode, desni, ali i brojni mainstream mediji nastavili su ih nekritički širiti, često uz homofobne i transfobne opaske.
U ovom se primjeru lažna vijest o rodnoj neutralnosti, koja navodno briše tradicionalne roditeljske norme, reciklira nekoliko puta tijekom više godina, a širitelji dezinformacija optužuju svoje političke protivnike za napad na “tradicionalne obiteljske vrijednosti”.
Princip širenja lažnih informacija u Hrvatskoj slijedi isti obrazac kao i u drugim državama. Pri stvaranju klasične woke moralne panike, politički akteri i desni mediji preuzimaju neku vijest, često neprovjerenu i proširenu putem društvenih mreža, te je interpretiraju u kontekstu kulturnog sukoba oko ljudskih prava i manjinskih identiteta.
Teme koje se odnose na prava rodnih i seksualnih manjina, izbjeglica te rasnih i etničkih skupina posebno su podložne takvim manipulacijama. Vijestima koje obično sadrže određeni element istine zatim se dodaje novi, lažni sloj, koji ih često dovodi do apsurda. Nakon toga širitelji dezinformacija identificiraju “krivce” – najčešće osobe ili organizacije politički pozicionirane u centru ili na ljevici – te ih optužuju da kroz woke ideologiju uništavaju tradicionalno društvo i kulturu zemlje.
Koliko je taj koncept ideološki fleksibilan, možemo vidjeti na primjeru višegodišnje kampanje koja nastoji američku vojsku prikazati kao woke. Još 2021. počele su se širiti usporedbe reklama za novačenje u ruskoj i američkoj vojsci: ruske su vojsku prikazivale kroz tradicionalne slike maskuliniteta i agresivnosti, dok su odabrane američke reklame prikazivale inkluzivniju vojsku i primjere netradicionalnih vojnikinja i vojnika u američkim oružanim snagama.
Desni kritičari posebno su ismijavali reklamu u kojoj se pojavljuje vojnikinja koju su odgojile dvije majke, optužujući vojsku da se bavi objašnjavanjem mikroagresija umjesto “pravim” ratovanjem poput ruske vojske. Takve su se usporedbe nastavile i nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022., a američki desničari nastavili su ih širiti kao primjere navodne nadmoćnosti ruske ideologije i pristupa ratovanju, unatoč velikim gubicima i problemima ruske vojske.
Do 2024. američki Republikanci u potpunosti su preuzeli politiku borbe protiv “woke vojske”, a nakon druge inauguracije Donalda Trumpa započeli su veliku čistku – otpuštajući transrodne vojnikinje i vojnike te masovno degradirajući žene i ne-bijele časnike sa zapovjednih pozicija. Kampanja je doživjela je svoj vrhunac krajem rujna, kada je američki ministar obrane1 Pete Hegseth u bizarnom govoru pred američkim generalima najavio kraj wokea u oružanim snagama.
Vrijedna valuta u ekonomiji pažnje
Ovaj primjer pokazuje koliko daleko woke dezinformacijske kampanje mogu ići. Još uvijek nije posve jasno jesu li američki republikanci, pod utjecajem ruskih propagandnih narativa o “woke vojsci”, prihvatili njihovu kritiku ili su te kampanje iskoristili kao izgovor da preoblikuju oružane snage prema vlastitoj ideološkoj viziji, sustavno diskriminirajući rodne i rasne manjine. Jedno je sigurno – termin koji se spontano razvio kako bi unutar jedne manjinske i diskriminirane zajednice ukazao na potrebu buđenja i boljeg informiranja danas se dominantno koristi za manipulacije i širenje laži.
Kao što smo vidjeli iz hrvatskog primjera “roditelja 1” i “roditelja 2”, ali i iz početka kampanje o američkoj “woke vojsci”, društveni mediji i njihovi algoritmi bili su ključni za širenje ovih dezinformacijskih kampanja. U hrvatskom je slučaju kampanja krenula s Facebook profila zastupnika u Hrvatskom saboru, da bi kroz dvije godine i širenje u medijima došla do kandidata za predsjednika Republike. Američka kampanja protiv “woke vojske” također je započela na društvenim mrežama, dijeljenjem montiranih videoklipova, da bi danas diktirala vojnu politiku najveće oružane sile na svijetu.
Algoritmi i društvene mreže prepoznali su polarizacijski potencijal ovog pojma i već ga godinama iskorištavaju kao isplativo sredstvo u ekonomiji pažnje. Stoga bi svako njegovo pojavljivanje u medijima trebalo biti poziv da budemo posebno pažljivi i kritični – da ne kažemo budni – te da prepoznamo kada se tim pojmom nastoji izazvati reakcija, a ne potaknuti razumijevanje.
- Američki predsjednik Trump je u rujnu 2025. izvršnom odredbom autorizirao korištenje naziva Secretary of War, ali ovdje i dalje koristimo naziv “Secretary of Defense” zato jer po američkim zakonima jedino američki Kongres može službeno preimenovati tu poziciju. Vidi više na poveznici. ↩︎
Objavljeno
