Tema Požutjelo lišće, početak predavanja i nezapamćeni udar na studentska prava – jesen je zaista stigla na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Samo tri tjedna nakon što je borba za oslobađanje studenata od dodatne naplate participacija za apsolvente iznjedrila kompromisno rješenje između uprave i studenata, dekan Domagoj Tončinić nenadano je suspendirao troje studenata koji su sudjelovali u opstrukciji sjednice Fakultetskog vijeća, istom prosvjedu koji je do tog kompromisa i doveo.
Šok je ubrzo zamijenila proaktivnost, nanovo pretvarajući FFZG u epicentar borbe za akademsku slobodu i ravnopravnost. Na hodnicima fakulteta moglo se svjedočiti demonstracijama, na virtualnom bojištu potpisati otvoreno pismo dekanu, a u medijskom prostoru čitati o unutar-fakultetskim kritikama nastavnika. Međutim, ne bi to bila borba na FFZG-u da između sljedova prakse nije uvršten i red teorije. Održan 23. listopada u organizaciji Plenuma, samoupravnog tijela studenata FFZG-a, Skriptinar Simboličko nasilje i zloupotrebljavanje institucionalne moći privukao je dvjestotinjak ljudi.
Nazočni su u prvih sat vremena mogli čuti analizu i perspektive četiriju govornika_ca, dok je druga polovica programa preciznije odgovarala najavljenom formatu okruglog stola. Premda se u svjetlu povlačenja odluke suda kojom je odbijen dekanov prijedlog suspenzije izvještaj sa Skriptinara naoko može činiti redundantnim, vraćanje studenata na nastavu nažalost ne predstavlja nikakav bitan pomak u akademskoj disfunkcionalnosti koja je do mjere suspenzije i dovela. To će reći da su uvidi govornika – novinarke Andree Milat i Nikole Vukobratovića, predsjednika SKD-a Prosvjeta, oboje sudionika blokade iz 2009., te Krune Kardova, profesora na Odsjeku za sociologiju, i Ivone Grgurinović, profesorice na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju – itekako vrijedni dokumentiranja radi šire primjene na aktualni kulturno-društveni moment.
Ta se tvrdnja u prvom redu, doslovno, odnosi na transparent inicijative Za Hrvatsku slobode, koji tijekom Skriptinara visi s katedre. Kardov kao prvi govornik objašnjava da je inicijativa započeta sredinom rujna kao reakcija na recentne zabrane festivala, cenzuru i sužavanje građanskih sloboda. Time suspenziju studenata kontekstualizira u općenitiju tendenciju kriminalizacije prosvjeda i dokidanja ustavom zajamčenih građanskih sloboda.
“Jedan slučaj represije može biti izraz nemuštosti, ali nekoliko slučajeva je već obrazac. Znak upozorenja, da svi moramo otvoriti širom oči i početi podržavati jedni druge i sklapati savezništvo. To je nešto što se neće zaustaviti bez otpora”, upozorava sociolog prije osvrtanja na činjenicu da studentski prosvjed bubnjanjem i zviždanjem ne može biti nasilan jer nasilje podrazumijeva ugrožavanje sigurnosti ili činjenje materijalne štete. Oni kojima se zahtjevi prosvjeda ne sviđaju, uočava, pokušat će prosvjednike delegitimirati proglašavajući ih preradikalnima, jednom riječju, prijetnjom.
Kasnije Kardov produbljuje ovu misao, detaljizirajući način na koji takvi pritisci suzbijaju društvene pokrete. Oni uzrokuju niz debata koje završavaju u fragmentaciji i polarizaciji grupe, zatim dovode do njezinog zatvaranja zbog manjka povjerenja, sve dok ona ne postane izolirana šačica ljudi bez mogućnosti šireg dohvata. U drugom dijelu Skriptinara član Plenuma ovu tezu naizgled potvrđuje, prepričavajući razgovor s neupućenim kolegom koji ga je upitao je li čuo za “one studente koji su napali dekana”.
Prema tome, učinak represije ne ispoljava se samo kroz kažnjavanje nepoćudnih prosvjednika, već i kroz odbijanje šire javnosti od toga da se tim prosvjednicima pridruže. Sociolog konkretizira tu ideju na primjeru roditelja koji zacijelo čitajući članke zovu djecu i pitaju ih jesu li involvirani: “‘Nemoj sine, nemoj kćeri, ti budi sa strane!’ To je put u diktature zbog toga što svaki represivni režim egzistira ne na kontinuiranoj represiji, nego na pristanku većine na tu represiju u strahu od sankcija.”
Sve to korištenjem nejasne terminologije poput “simboličkog nasilja”, nedefinirane sintagme iz pravilnika o stegovnom postupku preko koje se legitimirala kazna studentima. Neprimjenjivost pojma u ovoj situaciji dodatno naglašava arbitrarnost cijelog postupka.
O formi i funkciji same mjere više govori Vukobratović, nazivajući suspenzije činom administrativnog terora. Upravo je arbitrarnost ključna odrednica takvog postupka, a u ovom se slučaju osim u formulaciji mjere ogleda i u tome da je samo troje od pedeset prosvjednika procesuirano, bez obrazloženja zašto su baš oni izabrani. Druga je odrednica neproporcionalnost kazne, čineći je namjerno pretjeranom, a treća se pak tiče okvira u kojem se administrativni teror rađa. Naime, kao i drugi govornici, on višestruko ističe da problem nije u individualnoj upravi ili odluci, već da je problem strukturne prirode:
“Ovom sankcijom dekan je u suštini rekao da je jedan komad sjednice Fakultetskog vijeća važniji od obrazovanja troje studenata. Ta tri aspekta ne proizlaze iz nespretnosti ili nerazumijevanja pravnog postupka, oni su namjerno napravljeni da bi bili specifično okrutni s ciljem zastrašivanja studenata.”
Kako se studente izvlastilo i oduzeta im je mogućnost ravnopravnog sudjelovanja u odlučivanju, prekid sjednice, tvrdi Vukobratović, nije bila odluka, nego obaveza. Iako je ta tema na Skriptinaru obrađena kroz specifičan primjer studentske borbe, važno je ovu pouku imati na umu i kad razmišljamo o mogućnostima širih društvenih promjena.
Ista misao može se primijeniti i na izlaganja dviju govornica koje su temi pristupile iz drugačijeg, historijskog rakursa. Tako Milat, kroz kratku napomenu da kao sudionica prosvjeda 2009. nikad nije čula za stegovni prijedlog na FFZG-u, podcrtava promjenu atmosfere. Smatra da do sankcioniranja blokadera nije došlo jer je upravu bilo strah novih blokada, studenti su tada imali jaču pregovaračku poziciju.
Podsjetila je stoga na sistemske razlike između uvjeta u kojima je djelovala tadašnja generacija studenata i današnjih, počevši od bolonjske reforme s kojom se obrazovanje našlo u središtu javnog interesa i političkih rasprava. “Drugi je taj da su promijenili cijelu strukturu obrazovanja na način koji je išao na štetu samom cilju postizanja povećanog broja visokoobrazovnih. I treći faktor je bio da su svi znali kamo to vodi, jer su već tada bili jasno vidljivi prvi rezultati privatizacije. Materijalna dobra su bila privatizirana, a sad je počelo vrijeme za privatizaciju usluga i obrazovanje je bilo prvo na udaru”, elaborira Milat, koja smatra da je ova kombinacija faktora probudila antagonizam i otpor.
Upravo iz te razlike proizlazi njezina procjena da bi 2009. dvorana u kojoj se održavao Skripitnar imala puno više od 200 ljudi. Solidarnost je bila jaka jer se znalo, neovisno o internim konfliktima, da ako se jedna osoba sruši, svi će doći na red.
Prešutnu apatiju novog desetljeća eksplicitnije obrađuje Grgurinović, ali iz pozicije nastavnice. U trenutku kad 2020. rektor Sveučilišta Damir Boras izvršava čin institucionalnog nasilja suspenzijom dekanice Vesne Vlahović Štetić, navodi Grgurinović, mnogi profesori odustaju od pokušaja promjene unutar postojećih institucionalnih okvira. Otpor toj nelegitimnoj odluci nije poučio rezultate, što etnologinja vidi kao ključan uzrok apatije nastavničkog kadra, čije razočaranje se očituje i u razmjerno slabom odazivu na Skriptinar.
Uzrok apatije vidi i u činjenici da se strukturni uvjeti akademije nisu promijenili – naprotiv, dodatno su se pogoršali. “Kapitalizam ulazi u apsolutno sve pore akademskog života i ne trebamo uopće imati iluziju o tome. Birokratizacija, količina administrativnog rada, puno prekarnih položaja unutar akademije bitni su faktori te apatije”, objašnjava Grgurinović.
Apatija ne zaobilazi ni studente, no Grgurinović upozorava da se i iza toga kriju strukturni uzroci. Sve veći broj studenata radi i ne mogu se posvetiti studiju, koji se i sam sveo na ECTS bodove zbog novih načina vrednovanja znanja. U jednom trenutku Milat je zamolila zaposlene studente da dignu ruke; prizor u kojem više od pola dvorane podiže dlanove govori sam za sebe.
Kao odgovor na takvo stanje, Milat predlaže veći stupanj beskompromisnosti i zaoštravanje zahtjeva. Kako bi pokret bio uspješan, navodi, mora privući čim veći broj ljudi što bi se moglo postići traženjem naplate 0 eura za ECTS bod ili čak zahtjevanjem od uprave da studentima omogući bolje uvjete za studiranje, u kojima potencijalno ne bi trebali raditi.
Suočeni s drastičnošću situacije, mnogi studenti fokusirani su na neposredne probleme koji im dišu za vratom. To ne znači da svoj otpor usmjeravaju protiv jednog čovjeka i njegovih pulena koji se nisu udostojili pojaviti na Skriptinaru, već razumiju da je ta borba sistemska. Na naš upit da komentiraju povlačenje suspenzija, delegati Plenuma podsjećaju da se još čeka pravomoćnost odluke stegovnog suda, no upozoravaju da time problem nije riješen:
“Što se tiče daljnjeg djelovanja, ovo je jasan pokazatelj koliko su daleko spremni otići oni na pozicijama moći kako bi zaštitili status quo i ugušili svaki pokušaj legitimnog otpora. No, mi smo svjesni da je problem sistemski, a naša borba je borba za slobodno obrazovanje što, između ostalog, znači besplatno i svima dostupno obrazovanje. Naša borba ovdje nikako ne prestaje, ona tek počinje.”
Svijest o tome da je riječ o široj borbi protiv komercijalizacije znanja i posljedičnog podvrgavanja društva zakonu kapitala, ono je što jesen Filozofskog može pretvoriti u proljeće. Ako povratak studenata na nastavu išta dokazuje, to je da se moć manjine može izazvati snagom većine. I to je, vjerojatno, najvažnija pouka s Filozofskog fakulteta.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
