Tema U zanimljivom tekstu klikbejt naslova Everyone is listening to secular praise music. Yes, even you, objavljenom početkom kolovoza, Kelsey Weekman okarakterizirala je niz nedavnih pop-hitova poput Ordinary Alexa Warrena, Lose Control Teddyja Swimsa, Beautiful Things Bensona Boonea, Good News Shaboozeyja ili Backup Plan Lukea Combsa kao “svjetovnu religioznu glazbu”.
“Svjetovne religiozne pjesme uključuju poetske strofe koje vode do upečatljivog, emotivnog refrena koji se pjeva punim plućima. Tekstovi se obraćaju članovima zajednice ili pojedincu; ženi, članu obitelji ili jednostavno boljim vremenima, a ako se Bog i spomene, to je obično u sklopu poznate fraze, a ne kao zazivanje Više sile. Prateći elementi udaranja nogama i pljeskanja ili dodatak zbora pojačavaju doživljaj uzvišenosti”, tumači Weekman svoju sintagmu.
Ovaj opis odmah me podsjetio na davnu epizodu South Parka u kojoj Cartman osnuje kršćanski rock bend tako što prekraja imena iz ljubavnih pjesama u Isusovo, samo što se ovdje radi o obrnutom procesu. Na površini bi se ovaj fenomen mogao s lakoćom povezati s ponovnim usponom trumpizma, i premda je trenutna politička klima u SAD-u i globalno pogodna za ovakav kvazi tradicionalistički zaokret, stvari nisu ni izdaleka tako jednostavne.
Ono što je Weekman opisala kao secular praise music zapravo je trenutna manifestacija sekularno-religiozne glazbene razmjene koja u Americi traje od sredine devedesetih, kad se kršćanska rock glazba počela iskradati u mainstream kroz pop-izvođačicu Amy Grant i bendove poput Jar of Clay i DC Talk. Nastavila se u nultima usponom kršćanskog metalcorea u alternativnoj subkulturi, komercijalnim usponom kršćanskog repera Lecraea i sličnim pojavama koje su miješale sekularne i religiozne elemente.
Osim toga, suvremeni worship & praise bendovi, koji potiču uglavnom iz raznih protestantskih denominacija, već barem desetljeće zvuče kao rastegnuta kombinacija U2, Coldplaya i Mumford & Sonsa. U njihovoj “inspirativnoj” pop-rock mješavini punoj krešenda, individualističko / introspektivni tekstovi glazbenih uzora jednostavno su zamijenjeni ekstatičnim iskazima vjere.
Religiozni motivi u popularnoj glazbi nisu ništa novo. U soul i r’n’b su se preselili iz gospela, a u rock iz bluesa koji je u začecima predstavljao svojevrsna antitezu gospelu. Gospel, potekao iz crnačkih crkava, bio je namijenjen zbornom pjevanju. Blues je također nastao iz tradicije spiritualnih napjeva, no njegova tematika je drugačija, okrenuta opisu neimaštine, depresije i raznih svakodnevnih nevolja. Unatoč tome ili upravo zbog toga, blues je nemoguće zamisliti bez religijskih motiva. Naposlijetku, nije Robert Johnson bez razloga prodao dušu vragu. Gotovo sve vrste popularne glazbe nezamislive su bez tog napetog odnosa između sakralnog i blasfemičnog.
Pjesme koje Weekman ističe u svom tekstu pak posve zaobilaze taj sukob. One nisu eksplicitno religiozne, a još manje su subverzivne. One su tu da inspiriraju, nadahnjuju i općenito predstavljaju što šire i univerzalnije emocije. Dovoljno pamtljive da se mogu pjevušiti ili odzviždati, a opet previše generičke da bi se mogle otpjevati od riječi do riječi. Organska instrumentalizacija i jednostavna, ciklična gospel struktura predstavljaju označitelje “autentičnog”, “iskonskog”. Izostanak bilo kakvih tekstualnih ili glazbenih rubova razotkriva pravu prirodu ove glazbe, ovo nisu pjesme, ovo su – jinglovi.
Gotovo potpuni nestanak monokulture stvorio je brojne niše koje neprekidno postavljaju isto pitanje: koliko je zapravo popularna popularna glazba? Od pedesetih pa sve do pojave širokopojasnog Interneta u ranim nultima, razni društveni slojevi i regije bile su izloženi istim sadržajima, svi su gledali iste televizijske serije, slušali iste top-list hitove i pratili iste globalne celebrity figure. Danas se konzumenti dijele ne samo generacijski i geografski, već i po odabiru formata. Digitalne platforme i streaming najčešće kažu jedno, radio drugo, a prodaja fizičkih izdanja i karata za koncerte treće. U tom smislu, ingenioznost ove glazbe krije se u tome da se “šalta” između formata. Dovoljno je jednostavna i pamtljiva za klipove na društvenim mrežama, dovoljno himnična za radio, dovoljno je “prava” za starije slušatelje, a produkcijski i aranžmanski dovoljno bliska mlađim generacijama.
Trend inspirativne, širokopojasne himnične glazbe zapravo je potiho popularan još od sredine nultih kad su se tada aktualne folk tendencije dominantne u indie rocku pretvorile u komercijalno potentan stomp & holler. Nedavna viralna rasprava o pjesmi Home Edward Sharpe & The Magnetic Zerosa kao “najgoroj pjesmi svih vremena”, podsjetnik je da ta podvrsta cinično plesnog, optimističnog i poletnog folka možda nikad nije imala težinu u kritičarskim i kolekcionarskim krugovima, ali je njena popularnost doživjela vrhunac početkom desetih u velikim, globalno prepoznatljivim hitovima poput It’s Time Imagine Dragonsa, Ho Hey! The Lumineersa ili Little Talks benda Of Monsters And Men.
U jednom trenutku dogodila se i sinergija s EDM-om pa su promućurni DJ-i poput Aviciija i Swedish House Mafije agresivno optimističan ton spomenutih pjesama dodatno ojačali elektroničkim ukrasima, stvorivši crossover materijal za klubove i radijske postaje.
Svako novo uskrsnuće ovakvih grubo populističkih stilova, kao i kad gledamo Ameriku raznih country pop hibrida, nekako uvijek iznenadi ljude koji vole govoriti o tome jesu li budućnost popa drill, afrobeats ili baile funk. Ako nas je prva četvrtina 21. stoljeća u pop-glazbi išta naučila, to je da količina diskursa nije nužno razmjerna komercijalnom potencijalu. Nakon ogromne komercijalne dominacije u desetima, hip-hop je usporio u dvadesetima i čini se da nema više kulturnu ni tržišnu važnost koju je imao prije pet ili deset godina.
U istom razdoblju većina izvođača koji aspiriraju biti globalne pop zvijezde ne uspijevaju povezati dva podjednako uspješna albumska ciklusa. Neće to vjerojatno poći za rukom ni gorespomenutim izvođačima, ali sam pogled na žilavu otpornost većine navedenih pjesama na Billboardovoj Hot 100 listi nagovještava da ovaj “tihi” trend neće tako brzo nestati, bez obzira što će se imena koja ga predstavljaju vjerojatno mijenjati.
Vrlo uvjerljivo objašnjenje zašto će ovaj tip pjesama ostati popularan pruža tekst Why Does Everything Sound Like an Audition Song for “The Voice?” objavljen u Rolling Stoneu. Autorica Larisha Paul isti fenomen opisuje izvan religioznog konteksta, naprosto kao pjesme idealne za talent show. “Singl slijedi prepoznatljivu formulu pjevačkih natjecanja. Produkcija je oskudna kako bi glas ostao u centru pažnje, dok dramatični oktavni skok u drugoj polovici pjesme signalizira nalet emocija”, piše Paul o Ordinary i napominje kako pjesme moraju biti tematski maglovite da bi funkcionirale na audiciji, odnosno obuhvatile iskustva što šireg kruga publike.
Ova definicija obuhvaća veći spektar pjesama od onog o kojima piše Weekman, no poanta je ista. Oba članka tematiziraju emocionalno nabijene, no ne previše detaljne pjesme. Iskustva u njima su uvijek univerzalna: ljubav, smrt, neki oblik unutarnje ili vanjske borbe. Sve ove teme su odavno prisutne u popularnoj glazbi, no njihova prezentacija je “aktualna”, istodobno prilagođena audio i video formatima, orijentirana na kratke dramatične trenutke poput središnjeg vriska u Beautiful Things, idealnog za viralna dijeljenja i kratki raspon pažnje.
Također, svim ovim pjesma je, čak i kad nije korišten jezik religijske simbolike, zajednički melodramatičan naboj isporučen s koliko je god moguće manje osobnosti i ekscentričnosti. Takav pristup se ponekad čini u suprotnosti s dijarističkim, hiperspecifičnim trendom koji je dominirao popularnom i manje popularnom glazbom tijekom druge polovice desetih. Držeći se tematike koja je intimistička u smislu problematiziranja univerzalnih životnih procesa bez posebnog ogoljavanja, izvođači_ce koji izvode ovaj tip glazbe izbjegavaju bilo kakav oblik stvarne ranjivosti, a opet se uspiju povezati s nekim najopćenitijem osjećajem slušatelja.
Popularnost ove glazbe najbolje opisuje mem o jednom od potiho najproduktivnijih glazbenika 2020-ih, današnjem country pjevaču, a nekadašnjem reperu. “Jelly Roll radi glazbu za ljude s tetovažama svoje djece nad kojima nemaju skrbništvo”. I upravo je to najbolja sumacija cijelog pseudoreligioznog / inspirativnog trenda – sve je afekt. Sve je prilagođeno lijepo namještenom kadru, no motivacijski stihovi ne govore zapravo ništa, gestikulirajući velike osjećaje koji dobro izgledaju, ali ništa ne predstavljaju. Ironično je stoga da će u fragmantiranom pop glazbenom okolišu i još fragmentiranijem društvu uvijek biti mjesta za ovakvu glazbu. Cinični instant optimizam nikad neće izaći iz mode, samo će povremeno, kao svaki pravi kameleon, promijeniti oblik.
ObjavljenoObjavljeno
