Tema
Piše: Ivana Bago
Nakon «Kaosa i komunikacije» u Sarajevu 2001., «Kozmosa» u Ateni 2003., Napulj su, krajem rujna ove godine, nastanile «Strasti». Riječ je o posljednjem izdanju Bijenala mladih umjetnika Europe i Mediterana (BJCEM – www.bjcem.org) koje je, od 19.– 28. 09.2005., ugostilo više od 800 umjetnika u dobi između 18 i 30 godina iz 27 europskih i mediteranskih zemalja. Krovnu organizaciju Bijenala, koje ove godine proslavlja i 20. obljetnicu postojanja, predstavlja Asocijacija BJCEM, sačinjena od čak 66 članica – organizacija raznorodnih profila iz zemalja zastupljenih na Bijenalu. Čini se da upravo zbog različitih background-a članica – od mnoštva podružnica velike talijanske NGO mreže Arci (koja je i jedan od osnivača Bijenala), do raznih ministarstava, gradskih ureda za kulturu, nezavisnih prostora, galerija i muzeja – metode i kriteriji selekcije nisu posve transparenti i ujednačeni, iz čega proizlaze i velike razlike u kvaliteti radova. Osnovni cilj koji Asocijacija proklamira je promocija mladih umjetnika, omogućivanje njihovog pristupa međunarodnim umjetničkim krugovima putem razmjene iskustava i novih susreta, te prije svega – razvoj miroljubivih i otvorenih odnosa diljem mediteranskog područja, o čemu svjedoči i izrazito pozitivna i iznenađujuća činjenica da Bijenale među svojim članicama i partnerima navodi (i prezentira) države kao što su, na primjer, Kosovo, Palestina i Romska država.
Bijenale predstavlja umjetničko stvaralaštvo mladih kroz sedam osnovnih kategorija koje uključuju: likovne umjetnosti, arhitekturu, strip, film i video, industrijski i grafički dizajn, fotografiju, književnost, glazbu, kazalište, ples, urbane akcije, pa čak i gastronomiju. Takvo šarenilo boja, mirisa i okusa, te (pre)velik broj umjetnika i umjetničkih skupina koji iste evociraju, zahtjeva atraktivni i milozvučni zajednički nazivnik, dovoljno općenit da uključi sve, a čime se naravno najčešće riskira nepostojanje specifične i jasne koncepcije. Tema i pojam „strasti“ koji organizatori prepoznaju kao jednu od ključnih odrednica mediteranskog mentaliteta i temperamenta, a posebice Napulja, kao dinamičnog grada, «mjesta ekscesa i emocija», u kojem su se iskrižale različite tradicije, kulture i svjetonazori, poslužila je kao okosnica Bijenala 2005. Iako je pojam strasti, u samom natječaju putem kojeg su umjetnici pozivani na sudjelovanje u Bijenalu, razložen na nekoliko mogućih značenja i implikacija, umjetnici su na zadanu temu prečesto reagirali doslovno, dotičući se tek jednostavnih poigravanja predodžbama tijela i ljubavnih strasti.
Bogati desetodnevni program Bijenala smješten je unutar zidina srednjovjekovnog dvorca Castel Sant’Elmo, s čije se izdignute pozicije pruža impresivna panorama Napulja. Takav odabir lokacije pokazao se s jedne strane izuzetno dobrim jer posjeduje sve preduvjete za prezentaciju raznolikih kulturno-umjetničkih događanja: od zavidnih prostornih kapaciteta koji uključuju izložbene prostore, prostrani auditorij namijenjen izvedbenim umjetnostima i filmu, te veliki otvoreni prostor na vrhu same građevine gdje su se odvijali koncerti. S druge strane, njegova izdvojena pozicija na uzvisini znatno je pridonijela dojmu izoliranosti i nedovoljne povezanosti Bijenala sa samim gradskim tkivom, pa se često činilo da su (mnogobrojni) gosti Bijenala ujedno i njegova većinska publika.
Za organizaciju hrvatske prezentacije na Bijenalu i ove je godine zaslužan Muzej moderne i suvremene umjetnosti iz Rijeke (www.mmsu.hr), pod vodstvom više kustosice MMSU-a Nataše Ivančević. Hrvatsku je predstavljalo 25 umjetnika s radovima koje su selektirali članovi 7 stručnih žirija za svaku pojedinu disciplinu, a takva se promišljena i ozbiljna metoda selekcije odrazila i na kvalitetu naše prezentacije. U plesnoj kategoriji predstavili su se op.sa.co. s, hrvatskoj publici dobro poznatom, predstavom «oprosti, sam’ malo!» koja istražuje osjećaj nelagode i načina na koji se isti u svakodnevnim situacijama manifestira kroz pokret. Kazališna skupina Kufer izvela je «Jutro», predstavu temeljenu na tekstu Sarah Kane «4.48 Psihoza», koja je i prije napuljskog Bijenala doživjela uspješnu međunarodnu prezentaciju, osvojivši nagradu Europskog Festivala Ženskog Teatra u Finskoj.
U kategoriji mode predstavila se Josipa Štefanec s kolekcijom «Mobili». Vlastoručno izrađeni „Mobili“ sačinjeni su od gustih nizova izrezanih crno-sivih vrpci koje se spajaju u dinamičnu, reljefnu strukturu te na pojedinim dijelovima izrastaju u neobične, stožaste oblike, čime postaju hibrid odjeće i skulpture. Iako ovaj rad nije rezultat izvršavanja „zadane teme“, njegovo umještanje u kontekst teme Bijenala nagrađuje mnogo slojevitijim i neočekivanijim implikacijama pojma strasti od, primjerice, modela odjevenih u „strastvene“ kombinacije crvene i crne kože koji su se mogle vidjeti na upriličenoj modnoj reviji.
Film Gorana Čače „Škver blues“ dokumentira jedan dan u splitskom brodogradilištu kontrastirajući njegovu veličinu, buku i strojeve s malim ispovijestima radnika brodogradilišta.
Višeslav Laboš prezentirao je svoj prvi autorski album „Method of Dehumanization“, produciran unutar neovisnog zagrebačkog labela Egoboo.Bits i objavljen pod licencom Creative Commons. Riječ je o eksperimentiranju s rezovima na gramofonskoj ploči – mjestima bez glazbenog zapisa. Budući da je to jedini dio ploče koji nije zaštićen autorskim pravima Laboš, uz priličnu dozu ironije, nudi mogući model manipulacije postojećim mehanizmima zaštite autorskih prava.
Suradnja arhitekata Petra Miškovića, Lee Pelivan, Tome Plejića i umjetnice Ivane Franke već se pokazala izuzetno uspješnom na 9. Bijenalu arhitekture u Veneciji 2004. godine, gdje je predstavljena njihova site-specific instalacija „Frameworks“. „Frameworks“ je mobilni stakleni tunel, sačinjen od niza pomičnih okvira upravljanih motorom, koji povezuje dva nasuprotna ulaza izložbenog prostora, markirajući tako putanju posjetitelja izložbe koji postaju istovremeno i promatrači i sudionici niza osjetilnih senzacija. Za Bijenale u Napulju autorski tim odlučio je prezentirati video-rad koji je ujedno i dokumentacija i interpretacija ove instalacije.
U kategoriji vizualnih umjetnosti predstavili su se Mirjana Batinić, Karmen Dada, Petra Grozaj i Ana Hušman. Mirjana Batinić interpretirala je strast video radom «Ex voto» u kojem prikaz poljupca u loopu sugerira beskonačno trajanje poljupca pa tako, valjda i strasti. Iza naziva video instalacije Ane Hušman «C8H11N» krije se kemijska formula spoja koji generira tijelo u stanju zaljubljenosti. Rad je nastao na temelju intervjua koje je umjetnica vodila s ljudima različitih dobnih skupina i profila. Rezultat je interaktivna video instalacija u kojoj posjetitelj određuje redoslijed i trajanje 8 audiovizualnih zapisa koji govore o različitim vizijama i značenjima ljubavi. Petra Grozaj predstavila se slikarskim triptihom „Tigar i ja 1,2,3“ u kojima vizualizira osobni svijet ispunjen sadržajima iz svakodnevnog života i imaginacije autorice. Karmen Dada pokazala je dva projekta: prostornu instalaciju „Ispovjedaonica“ i projekt „No ego“ koji se, svaki na svoj način, bave pitanjima moći. „No ego“ je zapravo prezentacija projekta koji se može vidjeti na web stranici www.NoEgo.info. Poznati logo knjige Naomi Klein „No logo“ autorica preobražava u natpis „No ego“. Majice s tim natpisom zatim dijeli posjetiteljima izložbe koji ispune upitnik sastavljen od samo jednog, pomalo nedorečenog pitanja: „Kako uništiti moć?“
Zbog stalnog prisustva autorice i interakcije koja se odvijala između nje i posjetitelja, akcija Karmen Dada bila je izuzetno uspješna i atraktivna te je privukla veliki broj zainteresiranih, što podsjeća i na jedan bitan problem ovog Bijenala. Iako je promocija mladih umjetnika prva na popisu poslanja BJCEM-a, konkretne promocije umjetnika pojedinih zemalja, nakon što su radovi postavljeni ili izvedeni, zapravo nema. Smješteni u ogromne izlagačke prostore zajedno s više od 800 drugih umjetnika, umjetnici se sami moraju potruditi napraviti dovoljno atraktivan rad koji će ih izdvojiti od drugih i omogućiti im veću pažnju od one prosječnog posjetitelja koji, obasut mnoštvom podražaja i informacija, nema dovoljno energije i vremena pozabaviti se svakim umjetničkim radom kojeg vidi. Iako promotivni materijali Bijenala govore o brojnim radionicama, susretima umjetnika i diskusijama, održane su samo dvije radionice (na jednu je bila pozvana i hrvatska umjetnica Petra Grozaj) a organizirani susreti i diskusije svedeni su na one namijenjene članovima delegacije – Asocijacije BJCEM. Čini se da je jedna od najbitnijih premisa za ovo Bijenale u budućnosti odrediti prioritete i ciljeve, što podrazumijeva ili usmjeravanje prema povezivanju mladih umjetnika, njihovom zajedničkom radu i stvaranju kolaborativne mreže za buduće suradnje i projekte preko konkretnih i dugotrajnijih radionica, edukacijskih i drugih programa te site specific projekata koji bi nastajali na lokaciji gdje se Bijenale održava. Ukoliko bi cilj pak bio promocija mladih umjetnika u internacionalnom kontekstu onda, čini se, treba inzistirati na kvaliteti i selekciji te involviranju stručnjaka iz regije u kustoskom radu na bijenalu, koji je ove godine bio sveden na rad arhitekata na postavu dok su dva velika imena – Michelangelo Pistoletto i Achile Bonito Oliva očigledno poslužili kao backup figurirajući jedino svojim imenima u katalogu i kratkim pojavljivanjem na otvorenju.
Ono što je pak bez dvojbe pozitivna značajka ovog Bijenala je činjenica da ono raspolaže velikim sredstvima i bez napora omogućuje mladim umjetnicima iz zemalja regije putovanje (članovima rock sastava iz Tunisa ovo je, primjerice, bila prva prilika u životu da otputuju van granica svoje zemlje), kvalitetan zajednički boravak i druženje koje katkada, i bez posebnog poticaja, može rezultirati dobrim idejama i suradnjama. Ipak, nameće se pitanje: zašto ista ta sredstva i isti taj, izuzetno pozitivan i osviješten, politički stav i želja za povezivanjem ne bi bili prometnuti u jedno vrhunsko Bijenale mladih umjetnika Europe i Mediterana?
Objavljeno
