Blic U ovogodišnjem izvješću o slobodi medija kojim se tradicionalno evaluira stupanj pluralizma, nezavisnosti medija i sigurnosti novinara u sto osamdeset svjetskih zemalja, Reporteri bez granica (RSF) upozoravaju na zabrinjavajući trend animoziteta prema novinarima čiji porast bilježe u svim analiziranim područjima. Val netrpeljivosti prema medijima potaknut je, tvrdi se, otvorenim neprijateljskim stavom političkih lidera, koji više nije ograničen samo na zemlje poput Egipta ili Turske gdje režimu nelojalnim novinarima prijete i optužbe za terorizam, kao što je to u slučaju nedavno uhićenog austrijskog novinara Maxa Zirngasta. “Učestali izljevi mržnje prema novinarima jedna su od najvećih prijetnji demokraciji”, izjavio je glavni tajnik RSF-a Christophe Deloire komentirajući ozračje u kojemu sve veći broj svjetskih čelnika medije ne prepoznaje kao neophodne temelje zdrave demokracije.
Sve je propusnija i linija koja odvaja verbalno od fizičkog nasilja, pa tako samo u posljednjih godinu dana na području Europske unije bilježimo četiri ubojstva novinara/ki – nakon Kim Wall, Daphne Caruana Galizia i Jana Kuciaka, početkom listopada brutalno je ubijena i tridesetogodišnja bugarska televizijska voditeljica i urednica Victoria Marinova. Međunarodna i europska federacija novinara (IFJ–EFJ) uputila je stoga hitan apel europskim vladama da bez ograde podupru prijedlog IFJ-a za donošenje Međunarodne konvencije o sigurnosti i neovisnosti novinara, te u djelo sprovedu Preporuku Vijeća Europe o zaštiti novinarstva i sigurnosti novinara.
Kada je riječ o zatiranju medijskih sloboda ni Hrvatska ne zaostaje za globalnim trendovima. Tako se u RSF-ovu izvješću kao indikatori kršenja sloboda medijskog izvještavanja navode pritisci na novinare koji istražuju korupciju, organizirani kriminal ili ratne zločine, dok izloženost fizičkim napadima, prijetnjama i internetskom nasilju i dalje ostaju problemi s kojima se suočavaju. O kojim razmjerima ugroze je riječ svjedoči stranica Hrvatskog novinarskog društva, na kojoj se nižu priopćenja i osude – od seksističkih ispada i zastrašivanja do fizičkih napada i prijetnji smrću. Iako u odnosu na prethodnu godinu Hrvatska prema Indeksu slobode medija bilježi skromni napredak, u analizi stanja apostrofira se utjecaj vladajuće garniture na unutarnje upravljanje javnim medijskim servisom te političko ograničavanje medijske neovisnosti.
Na negativne trendove upozorava i Helena Popović koja je 2013./14. godine sudjelovala u istraživanju Značaj medijskog integriteta: vraćanje medija i novinarstva u službu javnosti na kojem je radilo sedam organizacija civilnog društva s područja bivše Jugoslavije. “Pogoršanje stanja u medijima posebno se odnosi na javni servis koji svojim uređivačkim politikama ne ispunjava svoju javnu funkciju, budući da više uopće ne nudi sadržaje koji bi bili prihvatljivi različitim segmentima populacije. Programom sve više podsjeća na glasilo Katoličke crkve i konzervativnih skupina koje se oko nje okupljaju. Primjetno je i kontinuirano i intenzivno vraćanje na Domovinski rat, te perpetuiranje diskursa ugroze od Drugih (manjina), što doprinosi rastu nesnošljivosti prema njima. Sve skupa u suprotnosti s onim što bi Hrvatska radiotelevizija, i u normativnom, i u legalnom smislu trebala činiti”, pojašnjava Popović.
Ističe i problem sužavanja diskurzivnog polja, unatoč ideologemima poput slobode govora i pluralizma mišljenja koji su deklarativno uvedeni promjenom režima devedesetih. “Postaje legitimno da se prijetnjama i napadima obračunava s pojedincima ili organizacijama koje su kritički orijentirani/e prema hegemoniji. Uz to, sami mediji daju prostor osobama s kontroverznim, isključujućim stavovima koji nerijetko otvoreno izražavaju fašističke ideje bez ikakvih reperkusija”, dodaje. Kao da sve navedeno nije dovoljno za ocrtavanje tmurne slike današnjeg medijskog polja, za dodatne nijanse sive treba spomenuti i specifično nepovoljan položaj novinarki u njemu.
Iako prekarizacija rada u medijima pogađa podjednako muškarce i žene, i dalje je prisutan problem podzastupljenosti žena na višim upravljačkim pozicijama, na koji su ukazali rezultati istraživanja Europskog instituta za rodnu ravnopravnost o položaju žena u medijima u 28 zemalja članica EU. Istraživanje u kojem je sudjelovao Centar za istraživanje medija i komunikacije te udruga B.a.b.e. ukazuje na hijerarhijsku i sektorsku segregaciju žena u medijskim organizacijama u Hrvatskoj (analizirani su HRT, Nova tv i Jutarnji list). “Iako Hrvatska pripada krugu europskih država u kojima je postignuta veća rodna ravnopravnost u medijskim organizacijama, žene su mahom zaposlene u srednjem i nižem menadžmentu i to u područjima koja se smatraju “lakšima ili primjerenijima ženama”, poput zabavnog programa, životnog stila, programa za djecu i mlade ili širih društvenih i kulturnih tema”, navodi istraživačica Dina Vozab.
Istraživanje iz 2012. godine ukazalo je i na višu zastupljenost žena u medijskom sektoru nordijskih i istočnoeuropskih zemalja, no ona u ova dva slučaja ima vrlo različite uzroke. “U nordijskim zemljama pozitivno zakonodavstvo i jačanje institucija koje promoviraju rodnu ravnopravnost stvaraju otvorenija i sigurnija okruženja za napredovanje žena, dok je veća zastupljenost žena u medijskim organizacijama u istočnoeuropskim zemljama veća jer se radi o slabo zaštićenoj, prekarnoj, manje uglednoj i manje plaćenoj profesiji u koju se zbog manje poželjnosti dopušta veći ulazak žena”, pojašnjava Vozab. Drugim riječima, povećanje zastupljenosti žena u određenoj profesiji ne znači nužno rast ženskih prava i rodne ravnopravnosti, već označava ulazak žena u profesije koje su u ekonomskom i statusnom smislu niže vrednovane u društvu, kao što će primijetiti Helena Popović.
O feminizaciji novinarske struke bilo je riječi i na nedavno završenom Vox Feminae festivalu. Posljedice većeg upliva žena u novinarstvo razmatrala su se u sklopu radionice koju je vodila Lidija Dujić i to u kontekstu tzv. paradoksa pisaćeg stroja kojim povjesničarka rada Alice Kessler-Harris tumači status “ženskih zanimanja”. Paradoks se sastoji u činjenici da jednom kada žene nauče rukovati strojem ili ovladaju vještinama koje im pružaju mogućnost zaposlenja, muškarci napuštaju do tada ugledne struke (poput učitelja ili tajnika) što rezultira i smanjenjem naknade za njihovo obavljanje. Dujić ističe kako je “za hrvatsko žensko novinarstvo taj aspekt dodatno zanimljiv jer su mu graničnici Marija Jurić Zagorka kao prva hrvatska profesionalna (politička) novinarka i današnje novinarke/studentice novinarstva, najmasovnije prisutne u ‘ženskim’ ili uopće manje ‘ozbiljnim’ medijima/rubrikama – zbog čega novinarke poput Nataše Škaričić ili pokojne Jasne Babić u takvim medijskim pejzažima ‘strše’ više od Zagorke u Obzoru 1896. godine”.
Iako bi se položaj žena u medijskim institucijama zasigurno mogao poboljšati efikasnijim institucionalnim mehanizmima za provođenje politike rodne ravnopravnosti, teško je za vjerovati da bi u aktualnim okolnostima netko mogao pokazati brigu za takvim napretkom. U ozračju direktnog obračuna sa svakom kritičkom misli, u vremenu “igranja s opasnom političkom vatrom” u kojem se novinarstvu otvoreno osporava legitimitet, novinarkama i njihovim kolegama ostaje braniti temeljni integritet struke, ako već ne i živu glavu.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
