Tema Skretanjem ulijevo s Heinzelove kao da ulazim u drugi svijet; vreva prometnice smjesta je utišana spokojem Republike Peščenice. Na trenutak zastajem u hladu drveta, voajerski promatram poslijepodnevnu dokolicu suverenih stanovnika. Još me par stotina metara dijeli od portala u treći svijet – autonomne zone autohtonog kvarta. Pedaliram dalje. Uskoro već nazirem bedeme nekadašnjeg Istočnog kolodvora. Oslik prikazuje zgrade obrasle cvijećem i anarhističku ikonografiju, a nasmiješeni rakun iznad vrata drži natpis koji svjedoči opstanku ove utvrde unatoč agresiji vanjskog svijeta: “Postaja ostaje”.
Vrata mi otvara Ciumi, balansirajući drugom rukom izduženi bicikl s ugrađenom kašetom, kako kaže, “savršen za prijevoz krumpira”. Pita me što radim ovdje, nije me u Postaji vidio od pokušaja deložacije u lipnju 2023. Objašnjavam da je povod mog dolaska peta godišnjica postojanja – pišem tekst o tome što se trenutačno događa u prostoru, budući da je jedini tekst o Postaji objavljen na Kulturpunktu historijat nastanka, napisan nedugo nakon opsade. Ulazim i za sobom zatvaram vrata.
Ako ste ikad nogom kročili u skvot, prizor unutarnjeg dvorišta trebao bi vam biti poznat. Derutne fasade prekrivene raznobojnim grafitima i muralima, palete prenamijenjene u stolice rasprostrte po dvorištu, crveno-crni transparenti s anarhističkim parolama pored spremnika vode – svaki kut otkriva snalažljivost stanovnika u vidu pretvaranja napuštene zgrade u životni prostor. Ono što Postaju čini specifičnom je veličina kompleksa; ispunjena ljudima koji se sunčaju ili čitaju daje dojam ležernog ljetnog festivala. Sakrivši se od sunca u prostrani atelje prepun alata i boja, nailazim na dvije žene koje šiju šarene rukotvorine i Zaru, studenticu psihologije koja skicira crtež za stolom. Zara ovdje živi već dvije godine, a s fakultetskim kolegom i cirkuskim umjetnikom Ivanom pristaje odvojiti vrijeme za razgovor.
“Meni je Postaja prostor u kojem vrijednosti nisu pod prevelikim utjecajem kapitalizma koji im izvanjski svijet nameće. Živiš bez novca pa se počinješ baviti stvarima koje te privlače, a da nisu nužno vezane uz egzistenciju. Ja nikad ne bih počela svirati violinu da nisam ovdje. Gdje je to vrijeme za to u životu?”, objašnjava Zara stavljajući džezvu na plamenik. Ivan se u Postaji počeo baviti cirkusom. Dolazio je ovdje na tečaj borilačkih vještina kad ga je prijateljica pitala želi li se okušati u cirkuskoj disciplini svile. Otad mu se fokus u životu potpuno promijenio, kaže da bez Postaje ne bi trenirao cirkuske vještine: “To sigurno ne bih mogao plaćati, a ovdje mi je prostor omogućio da dođem i treniram kad hoću.”
Sjedimo na kauču u knjižnici. Miris kave širi se sobom, ulazi u pore bezbrojnih stranica kritičke teorije i udžbenika jezika na policama. Kao i bilo koji drugi prostor Postaje, knjižnica je slobodna za korištenje svima bez plaćanja, a isto vrijedi i za povremene programe poput cabareta, tečajeva samoobrane, večeri karaoka, ekoloških, cirkuskih i drugih radionica. Jedina iznimka tom pravilu su solidarne akcije koje se organiziraju radi prikupljanja sredstava za ljude u potrebi, neovisno o tome koliko ih ljudi u Postaji znaju.
“Najčešće su cabareti okosnica, ili, ako nemamo dovoljno ljudi, nekad radimo karaoke ili pizze. Najviše smo skupili za podršku nakon poplava u Španjolskoj”, prisjeća se Ivan. Sav se program ostvaruje prema “uradi sam” (DIY) principu bez institucionalne pomoći, a organiziran je uključivanjem svih prisutnih prema horizontalnim i nehijerarhijskim principima upravljanja. Direktna demokracija, DIY, odbijanje tržišne logike, inkluzivnost i solidarnost u Postaji su samorazumljivi. Dio su šireg napora za stvaranjem živuće i dišuće utopije koja svojim primjerom dokazuje da je drugačiji svijet moguć. Premda Postaja još uvijek nema dovoljno eksponiranu ili učestalu ponudu da bi se smatrala punokrvnim autonomnim kulturnim centrom, model po kojem se živi i stvara unutar njenih zidova čini je punopravnom anarhističkom komunom, čak i ako se svi članovi neće nužno nazvati anarhistima.
“U načelu jesmo antifašistički nastrojeni, ali to ne znači da netko tko nije anarhist ne može doći. Kako živiš ovdje, počinje se događati radikalizacija odozdo”, navodi Ivan, a Zara potvrđuje da ju je upravo život u ovoj zajednici radikalizirao. Kaže da dolaze ljudi koji u životu nisu čuli tu riječ, a žive tim načinom života: “Po meni, ta osoba je anarhist. To je klasično pitanje esencije i egzistencije.”
Tijekom pokušaja deložacije Postaje stvarnost ovog projekta privukla je potporu šire anarho-skvoterske scene u Europi, a nakon što se pravna situacija stabilizirala prošle je godine Postaja ugostila prvi dan Zagrebačkog anarhističkog sajma knjiga. I ove će se jeseni tu održati anarho-queer dan ZASK-a, a Postaja bi u 2025. trebala ugostiti i Ciclocamp. Međunarodno okupljanje aktivista zaluđenih biciklizmom u trajanju od pet dana koje svake godine mijenja lokaciju, zahvaljujući ovom prostoru, nakon trideset će se godina prvi put odviti u Hrvatskoj. Zbog mog inzistiranja da doznam više o programu sugovornici mi daju ove informacije, međutim navode da se Postaja opire definiranoj programskoj strukturi.
“Ne želim umanjivati događaje. Oni postaju dio tog prostora i o njima se priča u ovakvim situacijama, ali Postaja je sama jedan ogroman program”, podcrtava Zara. Ivan dodaje da brojni putnici koji prolaze kroz skvot organski stvaraju program koji nije razglašen: “Kako dođe netko s nekom vještinom i voljom, tako napravi radionicu i ljudi dolaze. Često su to ljudi odavde, ali dolaze i ljudi izvana. Imali smo radionicu permakulture. Tri dana zaredom se radio plan i tlocrt pa se sadilo, postavljalo solare, radilo skloništa za šišmiše itd. Zatim atelje, freeshop, vrt, knjižnica, cirkus, bar, popravljaonica bicikla, dojo, radiona s drvom…”
Ivan i Zara naglašavaju da su svi zainteresirani za bilo što, od korištenja prostora do sudjelovanja u spontanim radionicama, dobrodošli javiti im se na mail. Čim se ustanovi da osoba nije fašistički orijentirana ili netolerantna, kopira joj se ključ i zajednica može rasti. Na koncu, upravo su zajednica i kolektivistički duh ključne komponente svakog anarhističkog programa. Ivan zaključuje da se takvim načinom života počinje drugačije razmišljati: “Nema više individualiziranog ja, nego razmišljaš kao mi. Mi radimo i stvaramo, mi se brinemo jedni za druge, mi kuhamo jedni za druge. Dođu ljudi koje ne znaš i ponašaš se prema njima kao prema obitelji. Puno ljudi dolazi odsvuda i događa se kulturološko miješanje koje rađa divne momente, čak i riječi. Primjerice, pod utjecajem španjolskog govorimo karitosi.”
Razgovor prekidaju Klara i Roko, bivši stanovnici koji su se došli podružiti. Iako nisu među desetak stalnih žitelja koji iz tjedna u tjedan na sastancima rješavaju svakodnevne probleme, vrata su im uvijek otvorena. Pridružujemo se nekolicini u dnevnom boravku gdje se zajednički ručak privodi kraju. Do improviziranog lavora dolazimo prolazeći pored Kolumbijke koja s bradatim tipom gleda videe na španjolskom. Uzimamo tanjure i iz gigantskog lonca grabimo rižu s povrćem. Ukusan veganski obrok skuhan je s odbačenim namirnicama s tržnice, jedini su troškovi sol i ulje. Ploča pored kuhinjskog prozora okružena začinima inače otkriva kako ova mašinerija kuca. Bez hijerarhije ili zacrtanih uloga, Postajani na njoj rotiraju dužnosti čišćenja, recikliranja hrane i kuhanja, no odnedavno je i ovaj model odbačen u korist uzajamnog povjerenja. Sada na ploči samo piše “5 years of Postaja”.
“Ako imaš potrebu za strukturom to je šok, ali sada iz dana u dan vidim da se ljudi spontano ubacuju, da ne moraš pratiti situaciju. Nema hrane? Imam vremena, kuhat ću ja. Nema osude ako ne možeš. Ja sam kuhao samo dva puta, ali ću zato reciklirati više”, govori mi Ciumi, koji je ovdje tek mjesec dana, dok uživam u obroku. On je dolaskom u postaju prirodno preuzeo biciklističku nišu, no grozi se toga da ga se prozove organizatorom Ciclocampa. Sa svojim susjedima dijeli zazor prema bilo kakvom rigidnom definiranju uloga, a iz istog se razloga nitko ne želi prozvati starosjediocem. Svjesni su opasnosti stvaranja implicitne hijerarhije. Svatko tko u Postaju dođe, ma na koliko kratak period, pozvan je sudjelovati u sastancima. Unatoč heterogenosti stajališta, Ciumi tvrdi da sastanci prolaze iznenađujuće glatko.
“Kad razmišljaš o horizontalnoj organizaciji, pogotovo kroz konsenzus, misliš da će to biti kaos. Ovaj sustav je dobar, jasno je o čemu se priča, imaš to pred očima. Sastanci traju samo dva sata, ljudi se sami javljaju za moderiranje”, govori mi Ciumi, no prekida ga Žir gurajući mu pod nos DIY razglednice. Dok mi jedemo, za stolom preko puta četvorka uz saharski blues piše i crta pisma za prijatelje, bilo iz anarhističkih krugova Europe ili putničkih krugova Latinske Amerike.
“Dođu često na par dana, par tjedana, pa odu i vrate se. Lako se s ljudima organizira suživot pod uvjetima koji nisu najlakši – ne možemo stisnuti gumb da sve, poput grijanja i vode, radi. Lakše imamo razumijevanje jedni za druge kad preživljavanje ovisi o zajedničkom trudu i radu”, govori mi Žir, tvrdeći da širu zajednicu Postaje čine stotine ljudi iz cijelog svijeta. Nada se da će ovakvim postupcima pridonijeti širenju skvoterske misije: “Svima nam je jasno koliko prostora zjapi prazno, zapuštenih od industrije, države, Crkve. Kuže ljudi da je sve teže živjeti i imati osnovne uvjete kao krov nad glavom i hranu. Vizija budućnosti bi bila da se pokret skvotiranja osnaži, proširi i da zajedno otvaramo nova mjesta, radimo autonomno, samoodrživo, samoorganizirano.”
Nitko nije odzvonio kraj ručka, no svima je jasno da je stiglo vrijeme za pokret. Postaja djeluje kao organizam. Opravši tanjur, Žira i još dvoje ljudi pratim na zagrijavanje u dojo s oslikanim prozorima, gdje mirno raspravljaju o tome koje dijelove priče žele podijeliti s medijima. U cirkusu kolumbijski umjetnik Klaru poučava quintu. Ivan je bodri i sam se okušava u pokretu, dok vani Roko žonglira s čunjevima. I on se, živeći u Postaji, počeo baviti cirkusom – ipak je riječ o jedinom prostoru u gradu adaptiranom za potrebe ove umjetničke prakse gdje se može slobodno doći.
Zahvaljujući tome, nekoliko je ljudi koji su u toj ugodnoj dvorani stasali sad upisalo cirkuske škole u zapadnoj Europi, drugi pak sudjeluju na otvorenim pozornicama Cirkobalkane i razvijaju nove načine izražavanja, oblikovane infrastrukturom i kulturnom razmjenom u Postaji. Postaja možda još nema strukturiranu kulturnu produkciju, ali već sada ima opipljiv utjecaj na cijelu jednu lokalnu scenu. Kao i sve u ovoj heterotopiji, dovoljno je da se oko neke aktivnosti okupi nekoliko ljudi i kultura raste sama.
Izlazeći natrag u Heinzelovu, među korporativne spomenike neoliberalnom ustroju i njihove svete barjake u obliku reklamnih plakata, misli mi se vraćaju na razgovor s Ciumijem. Kaže da mu je u ovoj dobi grad tužna pojava, da mu je teško na poljima asfalta gledati sive ljude, dok ovdje vidi komadić nade: “Postaja je početak rewildinga, selo u gradu. Tu ne čujem aute.” Razmišljam da u Postaji ne čujem ni sebe, barem ne kao izoliranu jedinku. Moj glas se u njoj prirodno harmonizira s njenim ekosustavom, prilagođava se njegovom toku. Motivi prirode s murala na pročeljima najednom poprimaju smisao – naizgled treći svijet, u suštini onaj prvi.
Objavljeno
