Tema Autori: Leopoldina Fortunati i Marc Deuze
Radna situacija mnogih, ako ne i većine djelatnika u medijima danas određena je nestalnim zaposlenjem. Od svih djelatnosti u medijskoj proizvodnji (marketing, film i televizija, razvoj video igara) tržište rada u novinarstvu dugo je vremena bilo jedno od najstabilnijih (sve do 1990-tih), pogotovo tiskanih medija, u pogledu zaposlenja većine uredničke radne snage. Međutim, stanje se ubrzano mijenja. U travnju 2006. Međunarodna federacija novinara (International Federation of Journalists, IFJ) objavila je izvješće o radnim uvjetima novinara širom svijeta sa zaključkom da su “novinari i medijski djelatnici sve češće zaposleni u atipičnim i nestalnim radnim odnosima – povremeno zaposlenje, ugovor o radu, te rast prikrivenog, podreguliranog i agencijskog zapošljavanja”.
Trenutno atipični načini zapošljavanja zahvaćaju jednu trećinu članova Međunarodne federacije novinara i taj broj je u naglom usponu s obzirom na činjenicu da većina novina, časopisa i lokalnih medijskih kuća u svijetu smanjuje broj zaposlenih i/ili se zatvara u potpunosti. Postotak takvog zapošljavanja znatno je veći među novacima u industriji te među radnicima na televiziji i u online medijima. Na ovakvu situaciju ne upućuje samo rastući broj slobodnih novinara u novinskoj industriji. Čak i među zaposlenicima koji imaju ugovore, mnogi od njih obavljaju samostalne poslove – često za druga izdanja iste kuće ili prilagođavaju ideje i materijale drugim medijskim kanalima koji nisu nužno u vlasništvu matične medijske kuće (Deuze, 2009). Određeni postotak novinara još je uvijek u stalnom radnom odnosu, ali većina uskače na privremeni rad na pojedinim projektima (posebna izdanja ili prilozi, rad na online izdanju novina itd); neki kontinuirano plivaju iz projekta u projekt ili kroz povremene radne aranžmane, no većina novinskih radnika se utapa u bazenu neiskorištenih talenata (Hesmondhalgh, 2007).
Prekarnosti doprinose aktualni trendovi u novomedijskim tehnologijama, promjene u vlasničkim strukturama i proizvodnja mreža kulturnih industrija, trajna hiperfragmentacija medijskih publika, te postepena konvergencija proizvodnje i konzumacije u sve participativnijoj medijskoj kulturi.
Gubitak kontrole
Povećana nestalnost u radu i zapošljavanju ne znači da su medijski djelatnici nemoćni ili bez sredstava za suprotstavljanje. No, unatoč nesigurnim radnim uvjetima, glavni uzročnik paralize djelotvorne upotrebe moći – sindikalnim udruživanjem ili drugim oblicima kolektivne akcije – krije se u suvremenom prijenosu sredstava s novinara na publiku (Fortunati & Deuze, 2010). Uz navedene razloge koji snažno utječu na djelovanje i upravljanje novinarskom strukom, situaciju dodatno otežavaju kompjuterizacija i konvergencija novinarskog rada. Uvođenje kompjuterizirane obrade informacija u novinsku industriju ukazuje na pretvaranje novinarstva iz slobodnog zanimanja – koje zahtijeva visokospecijaliziranu i visokonadarenu bazu – u jednostavan rad, odnosno rad za čiju su proizvodnju dostatni ograničeni obiteljski i društveni resursi i koji, s tehnološkog stanovišta, može obavljati bilo tko. Ova promjena implicira gubitak novinarskog autoriteta i kontrole nad vlastitim radom, najvažnije karakteristike profesionalizma (Beam, 2006). Kontrola i kritika struke bili su glavna mjerila u određivanju profesionalnog novinarstva. Rezultate rada novinara procjenjivali su nadređeni i korisnici, dvije strane koje često imaju različite ako ne i kontradiktorne interese. Pritom se taj sud donosi u situaciji u kojoj novinari plaćaju cijenu nedovršene revolucije koju je informatizacijski proces uveo u novinske redakcije: konzumenti koji proizvode vijesti (često konstruirani kao kolege-konkurenti: “građani-novinari”).
Pojava Interneta otvorila je vrata novoj ulozi publike i situacijama s kojima se novinarski sektor ne zna nositi na prikladan način. Istraživanje provedeno diljem Europe (Fortunati i dr., 2009) pokazalo je da ni izdavači ni urednici nisu najprikladnije iskoristili prednosti koje donosi sudjelovanje publike, s obzirom na to da nisu uložili u praćenje, moderiranje i selektiranje komentara publike koji pristižu u redakciju. Radije su glasove publike ograničili na odvojene rubrike, objavljujući ih uglavnom na forumima online izdanja bez ikakve interakcije i bez uključivanja u redakcijsku strategiju. Istraživanja drugih aspekata prelaska novinarske djelatnosti u digitalnu sferu sugeriraju slične posljedice: manjak menadžerske predanosti i organizacijskog ulaganja, prevagu internih ratova nauštrb sinergije i suradnje, a uvođenje inovacija uglavnom je prepušteno odabranim poduzetnim pojedincima u kompaniji – bez potpore kolega, uprave pa čak i publike (Deuze, 2004; Paterson i Domingo, 2008).
Skupni izazov za djelatnike u novinarstvu čine kombinacija honorarnog zapošljavanja djelatnika, teška situacija u kojoj se nalaze mediji koji zarađuju i od marketinga (kao novine i televizijske informativne redakcije) te prijenos kontrole nad sadržajem s novinara i urednika na publiku.
Problemi upravljanja
U mnogim zemljama glavna osobina poslovanja postala je konvergencija prvotno razdvojenih djelatnosti. Takve upravljačke inicijative posljedica su integracije, konsolidacije i koncentracije vlasničke strukture medija koja je u tijeku. Važno je primijetiti da je koncentracija vlasništva medija s jasnim ciljem integracije različitih odjela novinske industrije u intermedijska poduzeća uvijek bila strategija koja dolazi s upravljačkih pozicija. To pokazuje i nedavno istraživanje na temu novinarstva i Interneta provedeno u 11 evropskih zemalja prema kojem ispitani novinari nisu bili upućeni u ostale multimedijalne inicijative poput radijskih, televizijskih, SMS, WAP, MMS ili PDA vijesti produciranih u njihovoj vlastitoj medijskoj kući.
Proučavajući institucionalne i kulturološke konture inovacija provedenih u dvjema nizozemskim novinama u vlasništvu iste izdavače kuće PCM, Ybema (2003) tipizira upravljačke strategije u ovom kontekstu kao “postalgične”, napominjući kako menadžeri u novinskoj industriji često osmišljavaju futurističke ideje i dugoročne planove koje novinari uglavnom smatraju nepoštenom kritikom njihova rada. Direktan rezultat takvog stanja je kultivacija svojevrsne nostalgije o “dobrim starim vremenima” među novinarima i urednicima koja dovodi do otpora prema predloženim izmjenama u načinu rada redakcija. Istraživanje provedeno među stotinama menadžera i novinara u američkim dnevnim novinama na temu novih inicijativa i promjena pokazuje da implementacija istih često izaziva konflikte i šteti moralu (Gade, 2004). Gade u ovom istraživanju zaključuje da novinari propituju motive za uvođenje promjena iako shvaćaju tešku i kompliciranu situaciju u kojoj se danas nalaze upravljačke strukture. Taj manjak zajedničke vizije i jasnoće svrhe inovacija napominju i slična istraživanja provedena u Danskoj, Švedskoj, Nizozemskoj, Austriji i Švicarskoj (Bierhoff, Deuze, De Vreese, 2000), dok recentnija istraživanja ukazuju na pojavu novih problema pri implementaciji Interneta u rad.
U kritičkom vrednovanju kompetencija i vještina na upravljačkoj razini odgovornoj za implementaciju konvergencije, Killebrew (2004) je otkrio da većina menadžera nije dobro pripremljena na uvođenje promjena. Killebrew tvrdi kako je upraviteljima naređeno da implementiraju promjene, ali većini nisu ponuđeni alati kojima bi uspješno integrirali multimedijsko novinarstvo na radnim mjestima. Quinnovo istraživanje iz 2005. o upravljanju i konvergenciji u novinarstvu temelji se na proučavanju najuspješnijih primjera redakcija u Sjedinjenim Državama, Finskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i Hong Kongu. Naglašavajući potrebu za ulaganjem u komunikaciju, edukaciju, poticaje i nagrade, Quinn gradi neoborivu tezu u korist konvergencije medija, no temelji je isključivo na organizaciji, rukovodstvu i novinarima kojima su na raspolaganju resursi, upravo onome što trenutno nedostaje u provedbi promjena u medijima.
Unatoč tome što navedena istraživanja pokazuju da se novinari nužno ne odupiru promjenama na organizacijskoj i institucionalnoj razini, svejedno im pristupaju s oprezom i određenom skepsom jer ih pouke iz prošlosti navode na mišljenje da promjene često vode smanjivanju broja zaposlenika, smanjivanju budžeta i otpuštanju. Takva situacija za posljedicu ima pad kvalitete proizvedenih vijesti, kako pokazuju istraživanja provedena u Španjolskoj i Britaniji (Avilés, Bienvenido, Sanders i Harrison, 2004) te Sjedinjenim Državama (Boczkowski, 2004).
McKercher (2002) dokazuje da tehnološke konvergencije medija i korporativni fokus primarno valja shvatiti kroz prizmu stvaranja strategije kojoj je glavni cilj pronalazak novih izvora profita te širenje utjecaja na odnose proizvodnje i distribucije vijesti kao i na podrivanje pozicije novinara u kolektivnom pregovaranju kroz sindikate prelaskom na model individualiziranih i privremenih ugovora. Gall (2000) nadalje navodi da iako uvođenje individualnih ugovora u novinsku industriju omogućuje određeni stupanj slobode novinarima u pregovaranju uvjeta rada, ovakva situacija vodi k pogoršanju radnih uvjeta, nižim plaćama, nesigurnosti i labavijim radnim uvjetima (fleksibilno radno vrijeme, rotacija poslova itd). Marjoribanks (2003) međutim, dokazuje da je suvremeni način organizacije u transnacionalnim i konvergentnim kompanijama, s pozicije upravljačkih struktura, omogućio fleksibilniju, svestraniju i pokretniju radnu snagu.
Konvergentno novinarstvo
Konvergentna struktura multimedijalnih novinskih organizacija pojavljuje se od sredine 1990-ih, otkako kompanije širom svijeta nameću barem neki oblik intermedijske suradnje ili sinergije između prvotno odvojenih novinara, novinskih redakcija i odjela. Istraživači uključeni u proučavanje i promatranje konvergentnih novinskih poduzeća širom svijeta navode kako ipak najveću prepreku bešavnoj integraciji uvijek predstavljaju sudari kultura. To se osobito odnosi na izvjestitelje tiskanih medija, uz isticanje njihova dubokog nepovjerenje prema radnim navikama novinara elektroničkih medija, skepticizma spram kvalitete novinskog rada kada nastupaju na televiziji ili pišu promotivne najave za web, te njihova kritičkog pogleda na kvalitetu i razinu iskustva njihovih televizijskih i online kolega.
S druge strane, televizijski djelatnici redovito smatraju kolege iz tiskanih medija konzervativnima, sporijima i nemarnima prema željama i potrebama publike (prema istraživanjima tržišta, brojkama o prodaji i dnevnim rejtinzima). Fortunati (2003) je pak ustanovila kako su mnogi novinari tiskanih medija u Italiji stremili radu za televizijske kanale zbog veće popularnosti i viših naknada koje televizija može ponuditi. Killebrew (2004) navodi kako se novinski menadžeri, kojima je zadatak provedba konvergencijskih procesa, često čine nepripremljeni ili slabo pripremljeni te skeptični prema poslu. Od njih se očekuje da proizvedu tehnološke i organizacijske inovacije dok još uvijek ne postoje kulture koje bi trebale podržavati, čuvati i oblikovati te promjene. Ove vrste uzajamnih stereotipa nisu samo posljedica stresnog i zbunjujućeg iskustva konvergencije, već i eksponenti povijesnih razdvajanja različitih profesionalnih identiteta i radnih kultura – što također upućuje na to da međuljudske odnose i komunikaciju između različitih medija treba smatrati osnovama bilo kojeg menadžerskog alata (Quinn, 2005, vidi također Jane B. Singer, u ovoj knjizi).
U svakoj medijskoj kompaniji veliku ulogu ima i latentno “znanje u praksi” i u tom je kontekstu teško provesti ili potaknuti nove načine rada u konvergencijskom procesu, a to može proizvesti inerciju ili otpor promjenama. Nadalje, tekuća reorganizacija novinarskog posla zahtijeva i drugačije tipove novinara s multimedijskim vještinama i kompetencijama – uključujući i ozbiljno shvaćanje sudjelovanja konzumenata u proizvodnji. Kao i s televizijskim vijestima, ovakvi cross-medijski pristupi će transformirati vijesti. U kontekstu povijesti transformacije vijesti, to će se po svoj prilici najprije pojaviti u oblikovanju vijesti, a kasnije i u sadržaju (Nerone & Barnhurst, 2003).
Reporteri i urednici
Prema Istraživanju multimedijalne konzultantske kompanije Innovation, provedenom po narudžbi Svjetske novinske organizacije (World Association of Newspapers) 2001. među upravnim strukturama medija širom svijeta, kao najveća prepreka medijskoj konvergenciji navedena je individualistička priroda novinara (ističe ju 31% svih ispitanika). Korištenjem podataka reprezentativnog istraživanja među novinarima u SAD-u, Beam (2006) je došao do zaključka da su “obični novinari puno skeptičniji prema poslovnim ciljevima i prioritetima njihovih organizacija od svojih nadređenih” (str. 180), ukazujući na to da su novinari općenito zadovoljniji sa svojim poslom ako primjećuju da njihovi poslodavci više vrednuju “dobro novinarstvo” od profita. Istraživanje koje je provela Russo (1998) još ističe da se novinari lakše poistovjećuju s novinarskom profesijom negoli s medijem ili medijskom kompanijom koja ih zapošljava. Novinari (i novinski upravitelji), pristupajući danas ovoj industriji karakteriziranoj mijenama i pritiskom, moraju raditi u i kroz historijski i društveno konstruirane rutine, znanja, i “vrijednosti koje iskusni članovi grupe prenose početnicima kroz socijalizaciju i koje se koriste da bi se oblikovali grupni procesi, materijalni rezultati i koje su sposobne preživljavati” (Mierzjewska & Hollifield, 2006, str. 46). U tom kontekstu, temelj razumijevanja zvanja i novinskih kompanija je pitanje tko su novinari.
Uspoređujući rezultate istraživanja provedenih među novinarima u 21 zemlji, Weaver (1998) je našao uporište tvrdnji o uglavnom sličnim karakteristikama novinara širom svijeta, demografiji unatoč. Usporedba nalaza nedavnih istraživanja provedenih među novinarima u pet zemalja – Nizozemskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Australiji i SAD-u – navodi na neke iznenađujuće zaključke, osobito u pogledu opće homogenosti među novinarima u tim različitim, ali usporedivim zemljama:
- Novinari su prevladavajuće srednjeklasnog porijekla.
- Novinari su uglavnom visokoobrazovani.
- Socioekonomsko zaleđe novinara čvrsto je ukorijenjeno u dominantnim kulturnim i etničkim segmentima društva pa stoga novinske redakcije imaju nisku zastupljenost manjina.
- Naglašen je “stakleni strop” u pogledu rodnih pitanja: žene su prezastupljene u “ženskim” sekcijama (lifestyle, obrazovanje, moda, zdravlje i ljepota), te podzastupljene na upravljačkim funkcijama.
- Reporteri i urednici u modernim zapadnim demokracijama imaju sličan pogled na to što je bitno u njihovom radu (posljednjih godina, na primjer, pretpostavljanje interpretacije udarnim vijestima smatraju najvažnijim aspektom svog posla).
Iako se čini pouzdanim tvrditi da je novinarska profesija općenito napučena sličnim profilom ljudi kao u prošlosti, u Evropi i djelomično Sjevernoj Americi novinarke su danas počele nadbrojavati svoje muške kolege – osobito na najnižim pozicijama u profesionalnoj hijerarhiji (Witt-Barthel, 2007).
Većina novinara danas još uvijek radi za tradicionalne tiskane medije, osobito dnevnike, iako izvještaji pokazuju da elektronički i novi mediji preuzimaju polje u pogledu novih radnih mjesta i poslova za početnike. Redakcije časopisa te elektroničkih i online medija učestalo su bitno manje po broju članova od redakcija tiskanih medija, a poslovi za te novinske medije obavljaju gotovo isključivo slobodni novinari, preko ugovora ili povremeno. Nedavno, već spomenuto, evropsko istraživanje pokazuje da ispitani novinari ne percipiraju recentne inovacije u svom radnom okruženju kao proces koji može osnažiti njihovu političku ulogu, shvaćenu kao obrana demokracije, nadzor nad političarima, utjecaj na javno mnijenje i politički program, te analizu i interpretaciju kompleksnih tema (Fortunati i drugi, 2009).
Što se tiče prvenstva pojedinih novinara i njihove tradicionalne usmjerenosti na druge novinare istog ranga, prije negoli na javnost ili poslodavca, važno je spomenuti zaključak iz Journalism.org-ova izvještaja Stanje novinskih medija, provedenog u SAD-u 2009, koji sugerira da se “moć prenosi na pojedine novinare i nadalje, postepeno, izvan novinskih institucija. […] Pretraživanjem, mailovima, blogovima, društvenim mrežama i drugim kanalima, konzumenti prate rad individualnih autora i glasova te se udaljavaju od institucionalnih brandova. Novinari koji su napustili okrilje novinskih organizacija, prikupljaju sredstva za pokretanje svojih web stranica.”
Individualizacija novinskog rada uslijed nove kapitalističke kulture fleksibilizacije radne snage, trajnih informacijskih procesa konvergencije i kompjuterizacije te pojava publika sve više usredotočenih na pojedince negoli na institucionalne glasove, može se pokazati kao plodno tlo za okušavanje budućim profesionalcima. Jedno od ključnih aspekata budućeg razvoja polja je, na primjer, intrinzična slabost online informacija: njihova nepouzdanost. Novinari često raspolažu jedinstvenim vještinama i kritičkim aparatom nužnim za provjeru online informacija. Ovo, u kombinaciji s njihovom individualnom i možda idiosinkratskom dodano vrijednošću kao i s profesionalnom samo-percepcijom, u najmanju je ruku interesantan, iako neizvjestan trend.
Rasprava
Novinar danas ulaze u redove radne snage koja je izgrađena na vrhuncu 20. stoljeća, vremenu sveprisutnih masovnih medija, od koje se sada očekuje da djeluje u suvremenoj novinskoj ekologiji individualizacije, globalizacije i sveprožimajuće uloge odgovarajućih mrežnih tehnologija koje dovode u pitanje sve pretpostavke na kojima se temelji tradicionalna proizvodnja vijesti. Promatrajući razvoj stvarnosti novinskog rada, možemo pronaći dokaze podjednako za to da stvari ostaju iste i za trendove koji uzrokuju duboke promjene. Tehnologija dodatno pojačava te trendove s obzirom na to da se primarno uvodi u novinske organizacije sa svrhom standardizacije načina rada i provedbe mjera smanjivanja troškova time što omogućuje izvjestiteljima da rade puno općenitije poslove s manje specijaliziranog osoblja ili resursa (osim prijenosne, umrežene opreme). Unutar medijskih organizacija, socijalizacija unutar novinske redakcije dugo je već jedno od glavnih svojstava proizvodnje kulture. U tom kontekstu, rutinacija novinarskog rada postaje temeljna strategija u upravljanju ubrzanim protokom vijesti – tokom dodatno nabijenim uključivanjem građana, kroz online platforme, ne samo kao konzumenata već i kao proizvođača vijesti.
Svi procesi analizirani u ovom poglavlju sugeriraju da svjedočimo pomaku prema novom stadiju industrijalizacije novinskog sektora. Postepena tranzicija prema postindustrijalizaciji i prekarnoj organizaciji rada u novinarstvu rezultat je poslovne strategije koja kroz kompjuterizaciju novinskih redakcija i razvoj konvergencija stalno teži reduciranju troškova i uvođenju veće upravljačke kontrole nad izvjestiteljima i urednicima. Atipični novinski rad i atipično medijsko upravljanje označava daljnje slabljenje novinarske profesije i njezine tradicije umijeća proizvodnje vijesti, prisutnosti i ugleda potpisnika teksta, kao i slabljenja vještine pisanja, snimanja, uređivanja i proizvodnje mjerodavnog narativa. Novinarstvo danas, kakvo se prakticira u većini srednjostrujaških novinskih organizacija, svodi se na jednostavan oblik rada, gdje su novinari (iz perspektive uprave) tretirani kao fleksibilni, svestrani i lako premjestivi novinski radnici. Uvođenje ovog postindustrijalizacijskog procesa u novinski sektor, kao i u druge industrijske sektore, standardizacija, homogenizacija i uniformnost radne snage (što se primjećuje i na koherentnosti i jednoobraznosti novinskih vijesti širom svijeta) ima za cilj zamjenjivost (iz čega proizlazi potreba za anonimnim, nespecijaliziranim novinarima, na primjer). U ovom stadiju postoji i nova uloga publike – možda nastala kao neočekivani nusproizvod trajne konvergencije u sektoru – s kojom upravljači nisu odlučili što i kako činiti. Te “nove” publike proizvodnih konzumenata, ili “prozumenata”, mogu se pokazati kao remetilačka snaga po poslovne modele u novinstvu, no mogu predstavljati i bogatstvo dostupnih ljudi spremnih raditi bez naknade.
Ovi procesi svakako za učinak imaju neizbježnu devaluaciju kvalitete vijesti. Daljnja komodifikacija i serijalizacija vijesti povezana je ne samo sa strategijama smanjenja troškova već i s formalizacijom smanjivanja novinarskih sloboda. Tvrdili smo (Fortunati & Deuze, 2010) kako ovo može dovesti do novinstva bez novinara. Ako se ova katastrofa ostvari, možda će to biti trenutak da se uputi individualizirane novinare na alternativne puteve prema profesionalizaciji i produkciji kvalitetne javne informacije: izvan institucija koje su do sada definirale vijesti kao biznis i kao robu.
Tekst je, uz suglasnost autora, preuzet iz zbornika Managing Media Work, ur: Marc Deuze, Sveučilište u Amsterdamu, Nizozemska, 2011; “Atypical Newswork, Atypical Management”, Leopoldina Fortunati & Marc Deuze, str. 111 – 120. Tekst su prevele Ida Jagar i Antonija Letinić.
Tekst donosimo kao najavu konferencije Mediji protiv demokracije – Komercijalizacija interneta i kriza medija, koju organizira Multimedijalni institut u suradnji s Kurzivom i Kulturtregerom, a u sklopu koje će predavanje održati Leopoldina Fortunati.
U k
ObjavljenoObjavljeno
