Tema Fact-checking se danas prepoznaje kao jedan od najizravnijih i najraširenijih načina dekontaminacije javnog prostora od dezinformacija. Institucionalna podrška i sve šira primjena učvrstile su ga kao važan alat u nastojanjima da se smanji štetni utjecaj netočnih i manipulativnih sadržaja. No, kao i svaka metoda, i fact-checking ima svoja ograničenja, koja postaju vidljivija upravo zbog očekivanja koja se pred njega postavljaju. Da bismo bolje razumjeli te izazove, korisno je najprije osvrnuti se na sam pojam dezinformacija i načine na koje se one oblikuju i šire.
Za početak, dezinformacije nisu ništa novo. Prema definiciji koju nudi Hrvatska enciklopedija, radi se o namjerno krivo danoj obavijesti ili lažnom sadržaju koji se širi radi obmanjivanja, ali i o netočnoj vijesti nastaloj zbog neprovjeravanja podataka, a njihova je prisutnost stara koliko i sam jezik kojim prenosimo informacije. Ne moraju uvijek imati pozadinski motiv – mogu nastati iz previda, omaške ili pogreške u prenošenju. Svoj današnji značaj pojam dezinformacije dobiva tek s razvojem masovnih medija – tiska, radija i televizije – koji su omogućili široko širenje kako točnih, tako i netočnih informacija.
Pojava interneta dodatno je promijenila tu sliku: informacijski tok više nije jednosmjeran, a pluralizacija izvora dovela je do toga da distribucija i razmjena (dez)informacija više nisu privilegij države i velikih medijskih kuća. Danas svatko može postati izvor viralne dezinformacije – bilo njezinim svjesnim kreiranjem i „lansiranjem“, bilo nesvjesnim dijeljenjem. Na prvi pogled to može izgledati banalno, čak i antiklimaktično. No, kako je još davno upozorio Konrad Paul Liessmann, većinu informacija, bilo točnih bilo netočnih, jednostavno zaboravljamo zbog puke količine i nepovezanosti sadržaja kojem smo izloženi:
“Porast informacijskih i komunikacijskih mogućnosti, to puko mnoštvo dojmova, tonova, brojki i slika skrivenih pod krinkom informacije, koje danas zapljuskuju prosječnog gradskog žitelja, vodi k tome da se razlike najprije pomute, a ako ipak postanu vidljive, tada s obzirom na kasniji događaj više ne tvore nikakvu razliku, jer se iz kapacitetskih razloga mogu opažati samo periferno, ili ih u pravilu smjesta valja iznova zaboraviti.” 1
Iz tog razloga Liessmann zaključuje da našem civilizacijskom trenutku najviše odgovara naslov dezinformacijsko društvo. Ipak, posljednjih godina postajemo sve svjesniji da nemaju sve dezinformacije jednaku težinu. Uz lokalizirane i izolirane primjere, digitalni prostor prožet je i dezinformacijskim kampanjama koje svoje motive mogu pronaći, primjerice, u političkoj propagandi, difamaciji javnih osoba ili obmani potrošača lažnim svojstvima nekog proizvoda ili usluge. Budući da je informiranost građana ključna za demokraciju i temeljna zadaća novinarstva, razumljivo je da upravo takve kampanje izazivaju posebnu pažnju medija i politike.
Učinkovitost fact-checkinga najčešće se procjenjuje prema njegovoj sposobnosti da ispravi dezinformacije već prisutne u javnom prostoru. No činjenica da takvi sadržaji često ostaju dostupni i nakon objave demantija, te da im je vidljivost višestruko veća od same provjere, znatno umanjuje očekivane učinke ove metode. Najizravniji doprinos fact-checking ima kada korisnik aktivno pretražuje sumnjiv sadržaj kako bi provjerio njegovu vjerodostojnost – što se, međutim, događa rijetko, a dodatno je otežano rezultatima koje generira umjetna inteligencija. Bilo da je riječ o previdu ili svjesnom prešućivanju, ograničen doseg fact-checkinga ostaje činjenica koja u raspravama često ostaje u drugom planu.
Čak i ako zanemarimo taj problem, odnosno prihvatimo ga kao nešto što će se možda riješiti u budućnosti u kojoj će svaka dezinformacija biti popraćena vidljivim ispravkom, ostaju i druga ograničenja. Jedno od njih je pretpostavka da će ljudi, jednom kad budu suočeni s činjenicama, spremno odbaciti svoja prethodna uvjerenja. Takav pogled zanemaruje čitav niz razloga, interesa i motiva zbog kojih se određene neistine prihvaćaju ili ponavljaju. Nietzsche je davno primijetio da čovjek voli istinu uglavnom onoliko koliko mu je korisna, te da se prema istinama odnosi različito ovisno o vlastitom interesu.
U tom smislu fact-checking osobito reduciran učinak ima u sferi politike, koja je po svojoj naravi prostor sukobljenih interesa. Miopijski fokus na netočnosti, laži i spinove u političkoj komunikaciji, bez uzimanja u obzir konteksta i svrhe poruke, može dodatno estradizirati i banalizirati politiku – svesti je na šou doskočica i podvala. Pritom se zaboravlja da sadržaj ne mora nužno sadržavati laž kako bi bio obmanjujući: netočnost je tek jedan od instrumenata manipulacije, i to prilično rudimentaran, lako provjerljiv i prokazljiv u odnosu na cenzuru, autocenzuru, prešućivanje, preuveličavanje i sofisticiranije retoričke smicalice.
Prisjetimo se Sokratovih triju sita – istine, dobrote i važnosti. Istina je već donekle adresirana, o dobru će još biti riječi, no što je s važnošću? Jedna od najuočljivijih karakteristika većine fact-checking portala upravo je šarolikost njihova sadržaja. Razlog tome je jednostavan: dezinformacije koje se provjeravaju dolaze iz niza različitih izvora, ponajprije s društvenih mreža i medijskih portala. To je razumljivo, jer se upravo ondje okuplja najveći broj korisnika, a time se i dezinformacije najbrže šire. No ako je vidljivost glavni kriterij, postavlja se pitanje jesu li sve dezinformacije jednako važne za razotkrivanje. Kada se ozbiljne manipulacije i trivijalne netočnosti stavljaju na istu razinu – na fact-checking portalima kao i drugdje – gubi se osjećaj za razliku između bitnog i sporednog, što na kraju dovodi do veće zbunjenosti publike.
Jedan od pristupa koji obećava širi i dugotrajniji utjecaj od samog razotkrivanja pojedinačnih laži i obmana već se razvija unutar fact-checking zajednice – riječ je o tzv. prebunkingu. Za razliku od klasičnog debunkinga, koji reagira na sadržaje što već kruže javnim prostorom, prebunking nastoji unaprijed osnažiti korisnike kako bi samostalno prepoznavali manipulativne prakse i sigurnije se kretali digitalnim okruženjem. To uključuje razvijanje vještina poput provjere vjerodostojnosti izvora, prepoznavanja tragova koji upućuju na obmanu, kritičke procjene objektivnosti i znanstvene utemeljenosti sadržaja te razlikovanja između činjenica, mišljenja i propagande.
Osim na razini pojedinačnih tvrdnji, prebunking se može primijeniti i na razini širih narativa, primjerice kroz prepoznavanje obrazaca kojima se nastoje oblikovati tumačenja političkih sukoba ili društvenih kriza. Njegova je svrha, ukratko, ponuditi kontekst i orijentir prije nego što dezinformacije dobiju priliku ukorijeniti se u javnom prostoru.
Na tu se logiku nadovezuje i koncept “internetske higijene” koji koristi Kate Wagner, a kojim se naglašava potreba za ponovnim obrazovanjem korisnika kako bi postali samostalniji i otporniji na dezinformacije. Takva re-edukacija posebno je važna u uvjetima platformizacije, koja potiče pasivnu konzumaciju sadržaja i smanjuje ne samo potrebu, nego i mogućnost za razvijanjem digitalnih i informacijskih vještina. Ukratko, sigurno, smisleno i kritički usmjereno kretanje kroz digitalni prostor zahtijeva kompetencije koje su posljednjih desetljeća postupno erodirale, a širenje umjetne inteligencije taj će problem vjerojatno samo dodatno produbiti.
Rješenje, međutim, ne može biti ograničeno samo na osnaživanje publike; jednako je nužno da i sami mediji primjenjuju visoke standarde provjere i odgovornosti. Vjerodostojnost se ne može svesti samo na ispravljanje netočnosti koje dolaze “izvana”, ona zahtijeva i kritički odnos prema vlastitom radu, izboru izvora i načinu oblikovanja priča. Drugim riječima, ti standardi moraju obvezivati i same medije – ne samo one o kojima izvještavaju ili publiku kojoj se obraćaju.
- Liessmann, K. P. (2008). Teorija neobrazovanosti: zablude društva znanja. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk. ↩︎
Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
ObjavljenoObjavljeno
