4. Zagreb film festival

Čini se da su direktor festivala Boris T. Matić, producent Hrvoje Laurenta (ujedno i voditelji producentske kuće Propeler film koja organizira festival) i cijela mašinerija ljudi koja radi ili volontira na festivalu prepoznali formulu za uspješnost. Gužve koje vladaju na večernjim projekcijama, na kojima je uglavnom popunjeno kino Studentskog centra (1038 sjedala), mogu se usporediti jedino s onima na većim koncertima ili nogometnim utakmicama. Iako će neki možda komentirati kako je na djelu još jedan u nizu recentnih primjera festivalizacije kulturnih sadržaja u Hrvatskoj, pri čemu su mjerila uspješnosti uglavnom posjećenost i medijska vidljivost, ovakav interes za jedan filmski festival ipak pokazuje kako je zagrebačka, uglavnom mlađa publika, željna aktualnih filmskih ostvarenja koja se ne mogu pogledati u standardnom kino repertoaru.

Uz deset filmova u konkurenciji dugometražnog, kratkometražnog i dokumentarnog filma, program filmova mladih hrvatskih autora "Kockice" i matineje nadolazećih filmskih hitova, ove je godine uvedeno i nekoliko sadržajnih noviteta. Između ostalog, radi se o selekciji "Bunker" u kojoj su prikazani zabranjivani filmovi iz totalitarističkih režima, a sastavio ju je novinar i slobodni kustos Bernd Buder, te o programu "Klub 100", u kojem je prikazano nekoliko europskih filmova koji su imali više od 100 000 gledatelja. Ne treba zaboraviti ni izdavanje prijevoda knjige "Moj prvi film" u kojoj je Steven Lowenstein razgovarao s dvadeset danas renomiranih redatelja kao što su Ken Loach ili Pedro Almodovar, o njihovim iskustvima snimanja prvog filma.

Filmovi prikazani u konkurenciji, bilo da se radi o dugometražnim, kratkometražnim ili dokumentarnim filmovima, uglavnom su odlični uratci, iako bi se još možda moglo poraditi na poboljšanju dokumentarne selekcije. "Život drugih", Floriana Henckela von Donnersmarcka, dobitnik Zlatnih kolica za najbolji film, napeta je njemačka drama o masovnom špijuniranu građana, položaju umjetnika u bivšem DDR-u, kao i o sudbini onih koji su se na bilo koji način usudili deklarirati protiv vladajućeg režima. Iako je ocjena publike bila 4,96, možda je neke iznenadio ovaj izbor, ako uzmemo u obzir raznolikost i kvalitetu ostalih filmova u dugometražnoj konkurenciji. Složili se s odlukom ili ne, radi se o izuzetno zanimljivom filmu koji vjerno, bez pretjerane patetike, pokušava oslikati jedno od ključnih razdoblja njemačke povijesti.

Jedna od velikih kvaliteta Zagreb film festivala je i konkurencija kratkometražnog filma, koja je i ove godine bila odlična, a pobijedio je britanski film "Sniffer", u režiji Bobbieja Peersa. Radi se o odlično snimljenom i produciranom kratkom filmu, snimanom u Bergenu (Norveška), a govori o ljudima koji, iako mogu letjeti, nose željezne čizme na nogama i pričvršćuju se za tlo, sve dok ih jednoga dana jedan od njh ne odluči skinuti i poletjeti. Iako je atmosfera filma, potpomognuta norveškom klimom, uglavnom sumorna, film ima mnogo duhovitih trenutaka, u kojima konstantnim naglašavanjem željeznih čizama, one postaju metafora za bilo kakve okove koje si čovjek često nepotrebno stavlja. Iako je svaki film u ovom dijelu konkurencije bio interesantan, od ostalih filmova bih zbog odličnog scenarija izdvojila film "U rupi", Davida Martina de Santosa i "Sretan put Nedime" Marka Šantića, u kojem glavnu ulogu sjajno igra Milan Pavlović.

"I kao Indija", Sandhyje Suri dobitnik je nagrade za najbolji dokumentarni film, a radi se o toploj emigracijsko-imigracijskoj kronici koja pokriva 40 godina života redateljičine obitelji. Njezin je otac 1965. emigrirao u Englesku i prvi dan kupio kameru kojom je snimao svoje dojmove i slao ih obitelji u Indiju. Na isti je način njegova obitelj slala video pisma u Englesku i tako je nastalo 40 godine fascinantne video korespondencije. Nakon mukotrpnog montiranja preko 40 sati materijala, stvoren je 70 minutni film, sačinjem uglavnom od arhivskog materijala, koji ne samo da daje intimni uvid u život jedne obitelj, nego se bavi i pitanjem – gdje je zapravo dom svakog čovjeka i koji su to uvjeti koji neko mjesto čine domom. Teme dokumentarnih filmova protezale su se od Černobila nakon 20 godina u filmu "Radiophobia" (r: Julio Soto), preko prehrambenih navika jedne izraelske obitelji, "Dijeta Liebovicha", (r: Avishag Liebovich) do kritike turske vojske u video instalaciji "Ja vojnik", Kökena Erguna, tako da je u ovom dijelu festivala svatko mogao naći nešto zanimljivo.

No Zagreb film festival se ove godine nije zadržao samo na prikazivanju važnih recentnih filmskih ostvarenja, već se aktivno uključio u rješavanje "pitanja kina Europa". Potaknuti neizvjesnom sudbinom tog kina, a za pretpostaviti je i potrebom za otvaranjem art kina u Zagrebu, u kojem bi se između ostalog prikazivali i hrvatski filmovi, Zagreb film festival je zajedno s Hrvatskim filmskim savezom pokrenuo akciju "Daj mi kino", kojom se želi potaknuti javnost na sprečavanje prenamjene ili zatvaranja tog kina. Kod te vruće gradske teme uglavnom nailazimo na koloplet obećanja i polukonkretnih izjava od predstavnika gradske vlasti s jedne strane, te želja i ne potpuno jasnih planova od strane filmskih djelatnika. Bez obzira na to, neosporna je važnost ove akcije jer ukazuje na značenje koje kino Europa ima kao dugogodišnji kulturni objekt i nositelj filmskih sadržaja u Zagrebu.

U kinu Europa predstavljena je također izložba "Odlučni trenuci", na kojoj su predstavljene fotografije renomiranih svjetskih direktora fotografije, poput Vittorija Storara ("Apokalipsa danas") ili Conrada Halla ("Vrtlog života", "Put do uništenja"),a reprizirani su i večernji programi iz konukrencije. Prava je šteta što je ova izložba, koja je trebala biti pompozna uvertira festivalu, postavljena u foajeu kina Europa, tako da zbog prostorne zbijenosti i lošeg osvjetljenja većina fotografija uopće nije došla do izražaja. Peticiju "Daj mi kino" do sada je potpisalo više od 11 000 građana, što se još uvijek može učiniti na stranici http://www.dajmikino.org, a u sklopu festivala prikazano je deset kratkih filmova na tu temu koje su potpisali mlađi hrvatski redatelji.

To sve i još niz prezentacija, posebnih projekcija i koncerata sačinjavalo je ovogodišnji Zagreb film festival. Napominjanje da unatoč mnogobrojnim gostima festivala, nakon filmova nije bilo klasičnog razgovora s redateljima ili glumcima iz filmova (Q & A), bilo bi doista cjepidlačenje (ili pozitivna kritika), s obzirom na niz relevantih i kvalitetnih filmova koje smo imali priliku vidjeti. Unatoč primjedbama kako je selekcija festivala "ziheraška" (što je potpuno razumljivo zbog širine publike na koju festival cilja), čime su filmofili ostali djelomice zakinuti, ovogodišnji nas festivalski program nije razočarao.

4. Zagreb film festival bio je prilika za razgovor s tri redatelja i jednim glumcem čiji su prvi ili drugi filmovi prikazani na festivalu. Julio Soto, autor je dokumentarnog filma "Radiophobia", David Martin de los Santos, filma "U rupi", Avishag Liebovich redateljica je dokumentarnog filma "Dijeta Liebovich", a Milan Pavlović glumi glavnu ulogu u filmu "Sretan put, Nedime", redatelja Marka Šantića.

Razgovori s gostima