Tema Da bi skužili koliko je videotekarski biznis u gabuli, ne morate ni otići u videoteku – dovoljno je sjesti u bolji međugradski autobus. Nekad su vozači buseva dizali filmove iz videoteka barem kako bi ih kopirali za prikazivanje tijekom vožnje. Danas, pak, ne moraju ni to: 21. je stoljeće, i u autobusima se prikazuju piratski DVD-i s vrhunskim cam-ripovima najnovijih kino-hitova!
Pa sam tako i ja – u busu auto-prijevoznika kojeg neću imenovati – prije desetak dana odgledao rusku piratsku DVD-verziju “Da Vincijevog koda”. Igrom slučaja, upravo sam tada čitao istoimenu knjigu, udaljen kojih stotinjak stranica od kraja… tako da sam imao obostranu perspektivu na staru dvojbu “knjiga vs ekranizacija”. Generalno, slijedećeg sam mišljenja: ekranizacija knjige koja ti se svidi – uvijek razočara, na ovaj ili onaj način. I najsmislenije bi bilo gledati isključivo ekranizacije knjiga koje nisi već pročitao/la. Ali, eto, šta se može kad znatiželja ne da mira.
A “Da Vincijev kod” Dana Browna mi se jest svidio. Onako… pomalo. Donekle.
Brown, blago rečeno, nije baš neki vrhunski stilist. Proza mu je često mozgoparajuće isklišejizirana i trapava, likovi jednodimenzionalni i plošni. No, te nedostatke nadoknađuje atraktivnom i dobro razrađenom temom te darom za suspens. Pristojna trampa, što se mene tiče. Jedini stvarno veliki problem s knjigom je taj što te suspens gura naprijed i naprijed, sve dok se nakon 200-300 stranica ne osvrneš i skužiš da se u knjizi… i nije baš bogznašto konkretnog dogodilo. Da se sva “akcija” svodi na dva-tri lika koji riješavaju jebene enigmatske zadatke!!!
Riječ je o knjizi koja si tepa da je filmična mada zapravo to uopće nije. Utoliko ni ne iznenađuje što je film snimljen po njoj – čak i uz vidni trud da se sva ta pusta enigmatika pojednostavi i svede na probavljivu mjeru – pomalo dosadan. I jako me živciralo to kako je izveden transfer Sophie Neveu na veliko platno.
Naime, Sophie je francuska kriptologinja koja u knjizi ne samo da ravnopravno sudjeluje u rješavanju zagonetki s glavnim likom, profesorom simbologije Robertom Langdonom, nego i u više navrata trijumfalno odgoneta ono nad čim Langdon bespomoćno razbija glavu. U filmu je, pak, Sophie lutka vječno zblenute face što pasivno prati našeg glavnog junaka dok on vlastoručno rješava zagonetke lakoćom svjetskog šampiona u sudokuu. Što se jednostavno ne oprašta ekranizaciji knjige koja slavi… svetu ženstvenost!
Ta stavka knjige, prema kojoj je katoličanstvo unazadilo društveni položaj žena u odnosu na stare poganske kultove, ostala je nekako zanemerana u prašini što se digla oko “Da Vincijevog koda”. Katolička crkva je još jednom uspjela eskivirati raspravu o seksizmu svog nauka i svojih praksi, uhvativši se zauzvrat dokazivanja kako je jedna knjiga fikcije – “laž”.
U redu, knjigu otvara već notorna deklaracija autentičnosti nekih njenih dijelova. S naglaskom na – NEKIH. Mislim, ne piše sad da je sve u knjizi živa istina, nego lijepo stoji kako su opisi svih “umjetničkih djela, arhitekture, dokumenata i tajnih rituala” točni! Jest da je i to mjestimice upitno, ali nije ni previše relevantno jer kontroverze su ionako izazvali:
a) navodi “povijesnih” “događaja” (za koje, kao što možete uočiti, Brown ni ne tvrdi da su autentični)
b) teorije, ilitiga tumačenja a ne opisi djela i dokumenata!
Prema jednom istraživanju, 60% ljudi što ih je pročitalo knjigu ostalo je u uvjerenju da je Isus Krist stvarno napravio djecu Mariji Magdaleni. Cinici bi mogli izvući kojekakve zaključke iz toga što se Crkva tako grčevito bori za ljude koji nisu u stanju razlikovati stvarnost od mašte, činjenice od teorija, ali… nismo sad baš toliki cinici pa ni nećemo, jel tako? No opet, nije ni toliko važno postoji li Sionski priorij ili kakav je uistinu bio odnos Isusa Krista i Marije Magdalene. Ono što je uistinu subverzivno u knjizi, sadržano je u jednom citatu: “Biblija nije stigla faksom iz raja”. Drugim riječima, Biblija je djelo ljudskih ruku. Još pritom i kompilacija! Vjerovati Bibliji znači prije svega vjerovati njenim autorima i kompilatorima.
Prema jednoj od centralnih teorija “Da Vincijevog koda”, za Bibliju kakvom je danas znamo odgovoran je rimski car Konstantin, koji je 325. g. kršćanstvo verificirao iz maltene poslovnih razloga: Rim je bio u rasulu, i odabrao je kršćanstvo za službenu religiju jednostavno zato jer je bilo u vodstvu u odnosu na ostale religije i kultove. Kako bi efektivnije pod jednim stijegom ujedinio vjernike različitih usmjerenja, Konstantin je u kršćanstvo utkao mitologiju i rituale starih poganskih religija. A kako moć ne bi bila raspršena, na Nikejskom koncilu je dogovoreno da će se Isus, kojeg su dotad sljedbenici doživljavali kao smrtnika, ubuduće predstavljati kao sin Božji, s Vatikanom kao licenciranom Božjom ambasadom.
“Da Vincijev kod” ne dovodi u pitanje vrijednost Isusovih učenja (koja bi valjda trebala biti poantom kršćanstva, ne?) – nego popratnu institucionaliziranu mitologiju. Crkvu je uznemirio zato što proispituje njenu ulogu centralnog, ekskluzivnog, bezgriješnog, nezamjenjivog posrednika između ovog i onog svijeta.
No opet, za razliku od knjige, nije mi jasno zašto se Crkva toliko ustručava oko filma – kad je već u njemu štošta izmijenjeno kako bi joj se izišlo u susret. U ekranizaciji, zlikovci iz Opus Dei nisu ni na koji način povezani s Vatikanom, glavni se junak gorljivo obrušava na teoriju o Konstantinu (u knjizi mu je to sve bilo kul), a dobroćudni poganski rituali Sionskog priorija iz knjige su na platnu prikazani u mračnom i zlokobnom tonu. I, konačno, završnice donose uvelike različite poruke.
U finalu knjige, posljednji čuvari Istine o Isusu objašnjavaju da će je zadržati tajnom jer se ovako i onako već nazire duh novog vremena, u kojem će se ljudi osvrnuti na užase i destrukciju zadnjih tisućljeća te zaključiti kako je došlo vrijeme da se vrate štovanju svete ženstvenosti (= “živio NEW AGE, hura!”). U finalu filma, pak, posljednja čuvarica Istine o Isusu Kristu uzima si vremena da razmisli o slijedećem koraku jerbo bi otkrivanje tajne moglo uzdrmati temelje vjere (= “nema vjere bez Crkve, status quo“). Amen.
ObjavljenoObjavljeno