Intervju Piše: Marija Andrijašević
Otkako se 2004. pojavio najveći blog servis u Hrvata, kako Nova TV popularno voli predstavljati Blog.hr, otkrili smo da je Hrvatska zemlja ljudi koji baš vole pisati. Blog je sasvim pristojan alat za izražavanje vlastitog mišljenja, pisanje dnevnika, objavljivanje informacija i vlastitih tekstova, eseja, poezije, priča, kritika, putopisa, fotografija. Koriste se u svrhu reklamiranja svega i svačega, a sve veći broj naših političara i celebrityja ima blogove i što je najbolje, redoviti su u pisanju istih. Neki su se blogeri baš preko bloga predstavili javnosti kao pisci i objavili knjige, a neki su se ugnijezdili na blogu kao “društveni kritičari” i tako postali poznati internetskoj populaciji koja čita blogove, tj. blogosferi. Značenje slobode govora na samom blogu je iskorišteno do maksimuma, ali ipak postoji sitan, sporan detaljić vezan za blog u Hrvatskoj -; Zašto ga gledamo kao nešto što nije baš najkvalitetnije?
Blog je izvan Interneta poprilično stran medij. Velika većina ga promatra kao nekakav drugorazredan alat za objavljivanje vlastitih uradaka – profesori u srednjim školama strahuju kad će netko od učenika napisati nešto o njima na tom zlom blogu; ni razne struke baš ne ljube blogove, od novinarske preko spisateljske. Donekle i razumljivo jer, blog može imati baš svatko, blog može pisati tko god želi i na blogu može pisati što god želi. Bar u onoj mjeri u kojoj to dozvoljavaju pravila korištenja određenog blog servisa. Novinar u dnevnim/tjednim/mjesečnim novinama ipak ne može biti baš svatko, a same informacije koje se objavljuju na blogu isključivo jesu neprovjerene od strane blogera koji tu informaciju prenosi, a i snošenje odgovornosti za objavljivanje nekakvog lažnog sadržaja koji bi nekome mogao naštetiti je isto jako upitno. Isto tako, ne može svatko objaviti knjigu priča ili roman kad poželi ili kad mu padne na pamet, bez ikakvog uvida u sadržaj i njegovu kvalitetu. Na blogu se može objaviti neograničena količina sadržaja neovisno o njegovoj (ne)kvaliteti. U tom kontektstu, pisati blog je baviti se nečim što je beskorisno, bez-veze i drugorazredno.
Blogerska struka ne postoji tako da ne postoji ni objektivan filter za kvalitetu onog što se blogom postiže. Postoje izdvojene liste na početnim stranicama blog servisa gdje sami administratori ili blogeri sa stažom izdvajaju blogove koji se ističu svojom kvalitetom ili dugotrajnošću. Na Blog.hr-u to su Cool i Almost cool liste. Ni te liste nisu garancija za nekakvu objektivnu kvalitetu, ima tamo dosta blogera koji još žive u kuči, išli su baciti smeče, inaće se osječaju ili osijećaju jako dobro i misle da bi sljedeči mjesec mogli dobiti veču plaču. Naravno da se takve greške mogu dogoditi slučajno, ali nerviraju otprilike jednako kao i totalni jezični puristi. Neki namjerno forsiraju pravopisne i gramatičke greške, one su dio njihovog blogerskog nazovimo ga imidža i u duhu su tekstova koje objavljuju, a neki su jednostavno uvjereni da zbilja žive u kuči. Oni koji su uvjereni u postojanje kuče također pridonose promatranju bloga u negativnom kontektstu, ovaj put kao neozbiljan medij kojem nije stalo ni do osnova pravopisa.
Pažnju mi posebno ne privlače ni Mojblog.hr ni Bloger.hr iako su sasvim solidni blog servisi. Još tamo od početaka Blog.hr-a imam blog na tom servisu i… Statistike mog bloga su pomalo čudne jer, blog imam od petog mjeseca 2004., ali samo četrdesetak postova na istome. Prvih dvadesetak postova sam pobrisala kad sam prvi put izvršila egzekuciju nad svojim blogerskim životom, kasnije mi je bilo smiješno brisati postove -; radije sam mijenjala naziv bloga. Imam tzv. osobni blog. U prosjeku mi se po postu znaju dogoditi čak (!) 3 komentara i ne mogu se pohvaliti da baš jurim naokolo tražeći super kul blogove da na njima ostavljam komentare kako bi moj blog bio što posjećeniji. Povremeno mi se dogode “Super ti je blog! Pozz kiss!” komentari, ali u posljednje vrijeme ne tako često jer mi je blog sve manje super. Neću otkriti ime bloga, nije mi uopće u interesu (iako se na Internetu samom informacijom da nešto postoji to nešto lako i pronađe). Na blogu nikada nisam napisala svoje ime i prezime, jer po tematici bloga to nikada nije ni bilo potrebno, pa velika većina ni ne zna da pišem blog. Tamo objavljujem jednodnevne, tjedne, mjesečne crtice iz privatnog života, još ih dodatno zakamufliram i eto ga, moj ispušni ventil je odradio svoj posao. Tako da bi moja definicija bloga bila da je to nekakvo mjesto gdje ću zapisati ono što ne mogu zapravo iskoristiti kao nekakve ideje za pjesme/priče. Dovoljno sam cijepljena protiv monopola na intelektualno vlasništvo tako da nemam problema s puštanjem svojih misli u svijet. Ima sa svim tim nekakve veze i ego.
Protiv bloga kao sredstva komunikacije, dakle, nemam ništa. Daleko od toga. Mislim kako je to sasvim uredan servis za svakog tko blogom može nešto postići i kome blog predstavlja nešto zanimljivo u onoj mjeri u kojoj ga želi iskoristiti. Profesionalno ili privatno. Blog je totalno new age, šta ne?
To su shvatili i naši političari i tzv. celebrityji koji rado pišu blogove, ali njihovo blogersko eksponiranje nije isto kao kod ostalih, nepoznatih blogera. Kod političara prvenstveno zato jer pišu potpisani imenom i prezimenom i jer blog koriste kao političko, počesto predizborno sredstvo za prikupljanje dodatnih bodova i glasača. Možda obilaze blogere koji im ostavljaju komentare, ali političari uglavnom ne komentiraju tuđe blogove. Obično nakon nekog vremena prikupe samo negativni publicitet pa usput zaključe kako su blogeri nekakva primitivna masa i prestanu pisati blog. Ustvari blogeri nisu nikakva primitivna masa nego žele nekakvu povratnu informaciju, konstantno dobacivanje informacijama. Blog je, tko god ga pisao, sredstvo komuniciranja. Odatle ona mogućnost komentiranja. Što se tiče celebrityja, imaju donekle sličan problem kao i političari -; to su već poznata imena koja sad imaju blog pa će blog biti čitan jer ga piše taj i taj. Ukratko, neće. Veća je vjerojatnost da će dobiti hrpetine uvredljivih komentara. Blogovi se u pravilu čitaju zato jer nude određen sadržaj, osobni su servis blogera u čiji svijet želimo zaviriti i vidjeti što se tamo događa. Ukratko, idemo po informacije.
Postoji cijela jedna hrpa blogova koji nude upravo informacije, ali autori nisu poznati masi koja ih čita pa ih se čita sa skepsom. A kad se i ako se afirmiraju, pratit će ih blog u stopu kao nekakva sitna mrlja u biografiji. Pokušavam dokučiti zašto je to tako i zašto se na blogere gleda kao na B produkciju raznoraznih sadržaja i zašto mi ne možemo prepoznati ono što su prepoznali drugi, npr. Amerikanci?
Časopis Time je osobom godine 2006. proglasio svakog građanina svijeta i objavio članak koji sve objašnjava. Na naslovnici iz dvanaestog mjeseca 2006. lijepo piše: PERSON OF THE YEAR i par redaka ispod YOU. Zašto? Čovjek danas kontrolira informacije svojim sudjelovanjem na Internetu, objavljujući razne sadržaje na blogu, gledajući spotove na YouTubeu, slažući knjige na policama Shelfarija, ukucavajući podatke iz papirnate enciklopedije u Wikipediju, stvarajući virtualne kontakte preko Myspacea, (ilegalno) dilajući muziku, filmove, serije preko raznih programa i tko zna što sve ne. Kod nas se, zasad, u prvih devet mjeseci 2007. pogled na blogere nije bitno promijenio, osim što se blogerima Blog.hr-a nedavnim redizajnom promijenio pogled na početnu stranicu, tj. naslovnicu.
Onda, je l’ imate vi blog?
Objavljeno