Sunce ispod suncobrana

Piše: Stjepan Jureković

Umjetnost i sport nekako se baš ne vole u zadnje vrijeme. Složit ćete se da se rijetko susreće sugovornik koji jednako cijeni obje “discipline”. Čak i ako ne vjerujemo vlastitim iskustvima, nije potrebno suviše pomno promatrati oko sebe da primijetimo kako velika barijera stoji između umjetnosti i sporta, kako su različite emocije koje umjetnost i sport u ljudima pobuđuju.

Iako obje visoko estetske, ove dvije ljudske aktivnosti u suvremenom su zapadnom društvu (s izuzetkom pojedinih gradskih ureda!) smještene na suprotnim polovima. Figurativno rečeno, malo je nogometnih navijača koji sa istim žarom navijanja odlaze i na izložbe. Jednako tako, rijetki su ljubitelji umjetnosti koji će nedjeljom na stadionu svim srcem izgarati za svoj klub. Jedni za druge, najčešće će reći da su dosadni. Stoga je interesantna svaka prilika u kojoj se ta dva pola susreću u istoj priči, naročito kada se ta priča još i isprepliće s temom tako popularnom kao što je to trenutačno tema javnog dobra.

Naime, jedva pedesetak metara od lokacije koja je već mjesecima simbol borbe protiv bezuvjetne dominacije privatnog nad javnim interesom, gotovo neprimjetno i nevezano uz slučaj Cvjetnog trga, jedna je neposredna posljedica te dominacije izašla na vidjelo dana. Zagrebački špancireri dobili su još jednu terasu u svojoj omiljenoj Bogovićevoj. Još jedan elitistički kafić u vlasništvu poznate osobe, još jednu priliku da pokažu koliko im puno slobodnog vremena u životu dozvoljavaju njihovi novčanici.

Za zemlju koja se već u svijetu proslavila po tome koliko je njenim stanovnicima bitno da svoju dokolicu provedu ispijajući kavice, otvorenje novog kafića u centru grada definitivno jest javni interes. No, pitanje je do koje bi granice gradska uprava trebala podržavati takav javni interes prije nego li on preraste u neukus. I koliko fotografija na razglednicama Zagreba prikazuje kulturne spomenike, a koliko ih prikazuje terase kafića?

Takva si pitanja članovi zagrebačke uprave čini se ne postavljaju često. Ako si ih i postave, dovoljno je da se pojavi jedna poznata ličnost s papirima pa da se dozvole koje kreiraju lice grada potpisuju kao od šale. Tako je i naš proslavljeni rukometni vratar Vlado Šola -; kako izvještavaju mediji – od Grada dobio dozvolu za postavljanje terase svojeg nedavno otvorenog kafića Sport caffe u Bogovićevoj ulici. Svojom je terasom Šola upotpunio red terasa koji se sad neprekinuto proteže od jednog kraja ulice do drugog. A negdje usred tog ugostiteljskog niza, utopljeno među Šolinim stolovima, još se može nazrijeti oblo tijelo Prizemljenog Sunca. Slavna skulptura Ivana Kožarića, postavljena na sredini Bogovićeve, našla je tako “sigurno utočište” pod Šolinim suncobranima.

Kožarićevo je Sunce, rekli bi neki, konačno “spašeno” od neumoljive intervencije koju su građani na njemu iskazivali. Sada više nitko neće moći po njemu šarati, djeca se više neće uzaludno truditi na njega se popeti, a ulični muzičari više neće moći nenaplaćeno iskorištavati njegovu sjenu. To je umjetničko dijelo sada zaštićeno od pogleda prolaznika i sačuvano za ambijent privilegiranih. Onih naime koji su za kavu s mlijekom spremni odvojiti dvanaest kuna. To možda i ne zvuči kao cifra od prevelike segregacijske težine, no svima nam je kristalno jasno koja je razlika u klijenteli između kafića u kojem velika kava s mlijekom košta standardnih osam kuna i kafića u kojem tu kavu naplaćuju četiri kune više. Na simboličnoj razini te su četiri kune oštra granica između dobrostojeće manjine i svih ostalih. Stoga, ako sam spreman dati te simbolične četiri kune više onda valjda zaslužujem da moj ambijent upotpunjuju djela visoke umjetnosti jer nouveau riche poput mene, mojih prijatelja i dobrog starog Šole poznati su po svom istančanom odnosu spram umjetnosti. A kad mi konobar donese kavicu imam i gdje zalijepiti žvaku.

Tako je jedno opće kulturno dobro postalo dio ugostiteljskog dekora, umjetničkom djelu, proslavljenom po svojoj pristupačnosti građanima, oduzeta je njegova javna i participativna namjena. Pomoću suncobrana i stolova što ga okružuju konačno je prenamjenovano u privatno dobro, dobro u kojem u cijelosti mogu uživati samo mušterije privatnog investitora. Podsjeća li vas taj zaključak na priču koja se odvija pedesetak metara zapadnije to nije nimalo slučajno. Sve je to dio velikog plana, plana modernizacije Donjeg grada rekli bi gradski oci, jer vrijeme je da se Zagreb pridruži standardima novog milenija i prestane gledati u prošlost.

No, oni kojima se čini da se u ovoj priči ipak krije neki problem ne nalaze ga u tendencijama gradskih ustanova ka modernizaciji grada već u izvrnutom pristupu koncepciji koja leži u samoj biti nekog umjetničkog djela kao i u kakvoći senzibiliteta koji te gradske ustanove pokazuju prema umjetnosti i kulturi uopće. Da razjasnimo, sam autor skulpture, jedan od naših najproslavljenijih umjetnika Ivan Kožarić, svoje je Prizemljeno Sunce zamislio kao djelo koje, postavljeno nasred pješačke zone bez ikakvih postolja, svoj život dijeli sa životom samog grada. Ono je otvoreno i poziva građane na sudjelovanje. Čak je i šaranje i ostavljanje potpisa na njegovoj površini nezaustavljiv dio takve koncepcije. Stoga, Kožarić osuđuje ovakve postupke, kako samog Šole tako i članova Gradske uprave, kao čisti primitivizam.

– Nitko ne očekuje da svaki sportaš ima izražen osjećaj za umjetnost. Cijenim Šolu i s veseljem sam pratio njegovu karijeru pa je moje razočarenje time što jedna javna ličnost poput njega ne zna više o gradskoj kulturi samo još i veće -; komentirao je Kožarić.

Umjetnik je tako naglasio da sam Šola kao vlasnik kafića nije taj koji je počinio krucijalnu pogrešku. On se vodi za svojim interesom i to svatko mora prihvatiti. Nerazumijevanje umjetnosti koje je pokazao, ljaga je na njegovom imenu, no to vjerojatno neće biti od presudne važnosti klijenteli na koju cilja. Poslovanje time neće biti ugroženo. Čak i optužba za neukus ne bi zaživjela jer o ukusima se ne raspravlja. A za to što je tako barbarski uzurpirao javno kulturno dobro glavni su krivci ipak oni koji su mu to dozvolili. Metoda pokušaja i pogrešaka nije grijeh, grijeh je ne spriječiti da se taj pokušaj dogodi. A to mišljenje dijeli i sam Kožarić.

– Najviše me ipak pogodilo ponašanje gradskih struktura. Od tih sam ljudi očekivao više senzibiliteta za umjetnost. Ovako, kao da su mi poručili -; Kožariću, bilo bi najbolje da tvoju skulpturu uklonimo -; izjavio je umjetnik.

Poruka je, kao i u brojnim slučajevima do sada, vrlo transparentna. Grad slijedi svoje interese bez ikakve komunikacije sa svojim građanima. Privatni investitor i njegov novac uvijek su bolja opcija od pomnog strateškog promišljanja o izgledu i potrebama grada. Naličje luksuza najučinkovitija je fasada za potiskivanje bolne istine o socijalnoj situaciji stanovništva, a spektakli i glamur napoj su za obeštećene. Takvim strategijama služi Bogovićeva kakva je danas. Nekada umjetnička ulica u kojoj su slikari prodavali svoje slike, a glazbeni pirati kazete izvođača koji se svojevremeno nisu mogli naći u dućanima, pretvorila se u neonski sjaj aditivnih slastičarni, višeetažnih megastoreova i mjesta za stolom kafića koji poput etikete simbolizira socijalni status onoga koji za njim sjedi. Beč bivše Juge polako nestaje i pretvara su u Las Vegas  Balkana.