Poptika Piše: Marija Andrijašević
Obično se ne javljam na nepoznate brojeve na mobitelu, ma ne javljam se većinom ni na poznate, ali ovaj put sam se, u subotu, ipak javila jer… Ma nema to zdravorazumskog objašnjenja, jednostavno sam se javila. S druge strane je bila Janja, jedna od urednica tekstova mi, koja me obavijestila da je u Splitu, došla je na Split film festival pa bi bio red da se nađemo na nekakvoj kavi. Sve se nekako poklopilo jer je to bio prvi dan festivala, a već sam odlučila zasjesti na sve projekcije Askarianovih filmova, počevši s Medvjedom na prvi dan tj. prvo popodne festivala, gdje mi je društvo pravila urednica. Festival je službeno otvoren nekoliko sati kasnije s filmom Sindromi našeg vremena, redatelja čije ime valjda ne zna ni on sam izgovoriti – Apichatpong Werasethakul.
I ove sam se godine družila s Googleom provjeravajući kad će Split film festival. Iako je započeo nekih desetak dana ranije nego što je znao započinjati prijašnjih godina, uhvatila sam na vrijeme svoje mjesto u gledalištu, jer je to gledalište u pravilu prazno. Sam Split film festival kvalitetom filmova iz godine u godinu postaje sve bolji, a bome i stariji jer je ovo već dvanaesti po redu, a gledatelja ima sve manje i manje.
U čemu je problem ako su filmovi kvalitetni, a festival se reklamira? Što ostavlja gledalište prazno?
Jedan dio odgovora mi je servirao poznanik, na drugi dan festivala, kad sam ga zvala da mi bude društvo u gledalištu. Naime, postoji velika vjerojatnost da ta nekakva splitska scena ni ne zna za festival. Uglavnom, pitam ja tog poznanika hoće li sa mnom na SFF, a on me u čudu gleda i pita: Šta, al’ i to sad postoji? Jebate, država nam je puna tih nekih festivala, sad ćemo i mi Splićani ka s njima, nemaju šta radit pa izmišljaju kulturne manifestacije… Ali ovo je već dvanaesti po redu, kažem samo da ga prekinem u lamentiranju o kulturnom procvatu. Dvanaesti?, ponovi za mnom. Aha, potvrdim. Malo je ostao zbunjen, pa je zakolutao očima i nešto promrmljao i otišao dalje svojim poslom. One down, one more to go. Moj poziv je očito odbio jednog potencijalnog gledatelja, bar što se ove godine tiče, al’ ne bih se začudila da ga vidim na SFF-u sljedeće godine. Kad već zna da postoji, možda dođe i provjeriti što je to točno. Jer, i meni dogodila slična situacija samo prije nekih 4-5 godina i tek sam se sljedeće godine usudila pojaviti na nekoj od filmskih projekcija.
Ljudi su, bez obzira na plakate na svakom koraku u centru grada, radio, televiziju i Internet ipak nezainteresirani za festival koji se događa već dvanaestu godinu zaredom. Ne bi čovjek povjerovao koliko smo dobri u ignoriranju kulture. Drugi dio odgovora mogu pretpostaviti baš u tome, u reklamiranju samog festivala. Plakati se izvjese po gradu jedno desetak dana ranije, na televiziji, radiju i internetu sama obavijest o početku festivala bude otprilike po pet dana prije otvorenja festivala. To je, realno, premalo vremena da se netko tko nije iz Splita usudi doći na jedan takav festival. To je, sudeći po posjećenosti, premalo vremena da ga i sami Splićani posjete. Meni se, evo već četvrtu godinu zaredom, događa da se samoinicijativno informiram o festivalu, a i krećem se u tom krugu ljudi koji imaju većinu informacija o tome što se i kad događa u gradu pa većinu tih “službenih informacija” i ne primijetim. Tako da nisam mjerodavna što se tiče informiranja prosječnog (budućeg) posjetitelja festivala, ali inicijativa otvaranja SFF bloga je isto tako došla nekako prekasno, taman pred početak festivala, a nisu nešto ni ažurni (kad ih usporedite s blogom Motovunskog festivala, koji je otvoren mjesec i pol ranije od otvorenja festivala, sve budete razumjeli).
Ne vjerujem da u Splitu ima trideset ljubitelja dobrog filma ili pedeset, koliko ih otprilike bude na projekcijama u kinu Karaman, ili tristotinjak (slobodna procjena) koliko ih je bilo na otvorenju ovogodišnjeg Split film festivala u ljetnom kinu Bačvice. Postoji taj neki nerazvijeni moment (jer ne znam kako bih to drugačije nazvala) u sredini poput ove, koja se koncentrirala na to da se sve dobro i kvalitetno i moderno događa u Zagrebu, a ako se ne događa u metropoli – nije dobro. Što je, donekle i istina jer tamo gdje se sve događa koncentrira se i kvaliteta u nekoj vidnoj mjeri. Nemamo razvijenu ni kulturu snobizma, kako je fino zaključio Marko Pogačar, dok smo pričali o tome zašto na zagrebačkim projekcijama ima više ljudi, iako nisu obavezno bolji festivali ili događanja. Ljudi dolaze da budu viđeni jednako koliko i film. Mi konkretno imamo kulturu dišpeta koja nam u ovom slučaju ne ide u korist. Valjda mislimo da, ako je nešto besplatno automatski ne valja. U ovom slučaju, iznimka potvrđuje pravilo jer ljudi baš i nema na besplatnim projekcijama filmova. Pomalo suludo, zar ne?
Treći dio odgovora nalazi se u vremenu održavanja festivala. Otprilike to izgleda ovako: nijedno vrijeme nije pravo vrijeme za Split film festival. Prije par godina festival je započinjao krajem lipnja, što se nije pokazalo kao najsretnija odluka jer je opet bilo manje ljudi od broja kojeg se očekivalo, ali znam da je te dvije-tri godine bilo više gledatelja nego sad, sredinom rujna (što isto nije pravilo, obično je festival započinjao krajem ovog mjeseca), kad se ljudi vraćaju u jesensku kolotečinu koju im je oduzelo ljetno vrijeme. Možda da prije svake projekcije organiziraju po domjenak? Ili da svaki dan od predviđenih sedam do deset dana održavanja festivala organizator ponovi otvorenje?
Ne znam kako drugačije jednog prosječnog građanina i (mogućeg) gledatelja filmova, sudionika nekakve splitske “scene” ili pop kulture, koja se ako je promatrate kroz prizmu publike na festivalu čini sasvim besmislenom, dovesti na festival koji je ove godine napravio odličnu selekciju filmova. Tu je program, pa pogledajte. Najsmješnije vezano za cijeli ovaj festival jest par poznanika koji, kad ih susretnem, obično dolaze ili idu na neki od naših razvikanijih filmskih festivala, a na odlazak na Split film festival još se uvijek nisu odvažili. Nadam se da će barem doći na program Blue Night.
A program Blue Night čine četiri erotska art filma, koji su me zainteresirali jednako koliko i retrospektiva filmova armenskog redatelja Dona Askariana. Filmovi iz programa Blue Night prikazivat će se zaredom od 00 do 06 ujutro ove subote (22. rujna), a jedan je posebno zanimljiv – The Good Old Naughty Days Michela Reilhaca, film sastavljen od kratkih erotskih filmića nastalih od 1905. do 1930.
Ne znam koliki je točno proračun Split film festivala ove godine, ali znam da su Novi mediji na iznenađenje većine stalnih posjetitelja ostali van konkurencije baš zbog tijesnog proračuna. Da je taj isti proračun malo veći, sigurno bi se bolje odradila reklama festivala, bez obzira na vrijeme održavanja i kvalitetu prostora gdje se održavaju kino predstave.
Dakle, dva dobra razloga za posjetu festivala su tu: dobri filmovi i besplatni upad. Treći je ovaj, namjerno spomenuti program Blue Night, koji opet ima nekakav blesavi termin, ali možda upali, pogotovo ako se sjetite izreke da seks prodaje. U ovom slučaju prodaje nešto što je, ni manje ni više nego – besplatno.
Objavljeno
Objavljeno