Poptika Piše: Marija Andrijašević
Negdje sredinom osmog mjeseca stegnulo me, al’ baš stegnulo u plućima. U tri ujutro ustajem iz kreveta, gledam na sat, ako ću sad umrijeti, pa jebo sve, mislim se, stvarno nije vrijeme. Moram učiti za ispite, subotom pišem Poptiku, danas trebam ići na nekakvi koncert, prestala sam pušiti, prestala sam furati vegetarijanstvo, eno i Novi Zavjet držim iznad kreveta! Hodam po kući, sve teže dišem, panika, panika, panika! Nekako sam dočekala šest ujutro, navukla tenisice, odjurila u subotnje jutro do dežurne ambulante, tamo čekala još dva sata do dolaska dežurne doktorice i hropćući počela odgovarati na njena pitanja: Je l’ pušiš? Pušila jesam. Četiri godine. Kutiju i pol dnevno. Al’ evo već mjesec dana ne pušim. To sam otprilike izmucala doktorici. Što je zapravo i bila istina. Ali… pomalo modificirana. Jer, tehnički jesam bila nepušač mjesec dana, al’ dva dana prije sam, znači u četvrtak u nekakvih sat, sat i pol vremena popušila možda pet cigareta. Naravno, rekla sam si odmah poslije: Ne, nikad više! Taj dio sam dežurnoj doktorici prešutjela. Jer, kako je dr. House lijepo rekao misleći na pacijente: Svi lažu! Bila je još jedna situacija gdje je posumnjala na žuč, al’ rekoh: Doktorice, ja vam nemam žuč od osamnaeste, a pluća me bole neizdržljivo. Tu sam se zajebala jer me je poslala na Hitnu. Pluća? Pa tek su mi dvadeset i tri, ne mogu ja imati ništa na plućima, govorila istinu ili lagala, pomislim. Još mi je na to moje da me bole pluća fino s visoka, zajedno s uputnicom servirala: Pluća ne bole.
No dobro. Otišla sam na Hitnu. Putem sam cijelo vrijeme ponavljala sebi: Glupačo! Glupačo! Koliko puta si se ostavljala cigareta! Šta pušiš kad ti škodi? A kad bih počela zamišljati kako nekakva masna nakupina uzrokovana pušenjem pluta po mojim venama i ide prema plućima i još malo pa će do srca… K vragu sve, to je to, ovo je kraj, osjećam! Ja stvarno umirem! A nije bio kraj. Jednostavno sam bila glupa.
I doktoru na Hitnom prijemu sam prešutjela onih pet cigareta. Bilo me je sram. Izbolo me, izvadilo mi je krv, morala sam u ime zdravlja pokazati sise svima koji su se našli u prostoriji za mjerenje otkucaja srca a.k.a. EKG i čekati još dva, dva i pol sata dok ne budu gotovi nalazi. Doktoru sam rekla, nakon što je iz moje bogate anamneze prijašnjih bolesti i naznaka hipohondrije zaključio kako postoji mogućnost da sam sasvim zdrava, sljedeće: A znate, bila sam u zadimljenoj prostoriji nekoj, al’ jako, zbilja jako zadimljenoj, možda mi je to malo zapržilo bronhe? Ne samo da lažem nego se i dijagnostikom bavim! Međutim, doktor je rekao da bi bilo najbolje da sačekam nalaze.
Čekajući nalaze svašta mi je prolazilo kroz glavu. Sjetila sam se kampanje protiv pušenja koja se kod nas vodila prije nekih četiri do pet godina i onih nekoliko reklama s televizije koje su zbilja bile odvratne. Je l’ zna netko gdje su i zašto nestale te reklame s televizije? I da, u to vrijeme nisam pušila. Počela sam otprilike pušiti kad su se reklame prestale prikazivati. I ne, naravno da to nije bio razlog. Ali znam da, svaki put kad bih vidjela na reklami majku koja izađe na balkon da povuče taj jedan dim dok joj se djeca igraju u dnevnom boravku, i kad bi taj dim krenuo njenim organizmom, meni bi se okrenuo želudac i samo bih pomislila: Glupača! Nekoliko godina kasnije isto velim i sebi, samo što ja za razliku od nje nemam djece.
U on-line izdanju Večernjeg lista izašle su fotografije kampanje protiv pušenja koja se uskoro počinje provoditi po Engleskoj, a piše i ispod prve fotografije da su od 1. srpnja uveli zabranu pušenja na javnim mjestima. Kutija cigareta u Engleskoj inače košta 5,5 funti. Tamo zbilja plaćaš nikotinsku ovisnost. U nas u prosjeku košta nekih 15 kuna. Puno, puno manje nego u Engleskoj. Priča mi prijatelj iz Engleske da je ipak smislio način kako jeftinije proći pa sad kupuje roll-on cigarete, one za motanje. To što su ove zapakirane poskupile i što je na njih udaren porez koji ide u zdravstveni resor, uopće ga ne brine, on je svojim roll-on načinom odlučio izbjeći takvu vrstu ulaganja u vlastito i zdravlje mu nacije. Tajlanđani su odlučili biti ponešto brutalniji. Njihova kampanja počinje već na samim kutijama cigareta obloženima fotografijama s nimalo lijepim prizorima. Australci su i kutije Marlbora ukrasili upozorenjima i fotografijama posljedica udisanja dima cigarete. Zabrana pušenja na javnim mjestima postaje pitanje općeg dobra. Reklamiranje duhanskih proizvoda u Kini je zabranjeno do 2011. Tamo će do 2020., kako su izračunali sami Kinezi, umrijeti pola jedne Hrvatske od posljedica pušenja. Slovenija je od ove godine uvela zabranu pušenja na javnim mjestima, a cigareta je dogorjela i na televiziji. Većina likova u serijama i filmovima ne puši. Zanimljivo je, npr. u seriji Seks i grad gledati kako Sarah Jessica Parker u prvim sezonama (snimane su kroz 1998. i 1999.) pripali po seriji barem tri cigarete, a peta i šesta sezona (snimane 2003. i 2004.) prolaze poprilično antipušački. Cigareta je ostala tamo negdje iza, savršen asesoar za fatalne žene iz filma noir ili glavna tema kultnog filma Smokea i nastavka mu Blue in the Face.
Na prvu loptu, što se duhanskih proizvoda tiče, znam da je zakonom zabranjeno reklamirati duhanske proizvode (koji ipak nađu nekakvu marketinšku pukotinu kroz koju se provuku), znam da na kutijama cigareta jasno piše da pušenje šteti zdravlju i znam da je zabranjena prodaja duhanskih proizvoda maloljetnicima. Čula-načula, rekla-kazala, uglavnom -; znam. Ništa zapravo ne znam konkretno jer kod nas nekakve razvikane kampanje, tj. ima, ali vode je oni osvješteniji pojedinci jer su eto osjetili potrebu da ukažu na štetne posljedice pušenja, Ministarstvo izdvaja nekakve novce, ali mi svejedno ne odustajemo od pušenja. A znamo da Hrvati puše gdje god stignu, u autu, u krevetu, za ručkom, poslije ručka, u uredu, na autobusnim stanicama, u kafićima, pokraj djece, gdje god! I na Hitnom prijemu. Šest žena i ja sjedimo i čekamo ispred, vruće je i kolovoz je. Njih šest puši, a ja želim na svježi zrak jer mi je muka od mirisa bolnice. Njih šest isto kao i ja čeka nalaze, a iz priča doznajem da svaka ima nekakav problem zbog kojeg je u subotnje jutro tu, ali nijedna ne gasi cigaretu. Jedna mi čak nudi da zapalim cigaretu objašnjavajući mi pritom da ću se osjećati bolje i da će me “podignuti”. Neka dilerska spika, samo što je ovo žena od skoro šezdeset godina, koja mi usput objašnjava kako ponekad kad je ne smiri cigareta, smiri ju koja tabletica za smirenje više.
Tu sam prvi put počela ozbiljno razmišljati o zabrani pušenja u javnim prostorima. U mom kvartovskom dućanu se dio oko frižidera dimi kao da rade na sušenju salama, a ako im nešto prigovoriš -; zajebao si se jer ti kriška onog na tanko narezanog sira kako zamoliš da narežu bude debela k’o prst. Čak i ako je općepoznato da si pušač, jer eto, na blagajni izmijenite pokoju informaciju o sebi. Na koncerte nikad ne idem u novim majicama, uvijek zaradim barem tri ćiketane rupe na rukavima, a nekad si zabijem i autogol pa i sama doprinesem tom broju. Sjetila sam se i humoristične serije Whoopi Goldberg koja se nedavno prikazivala na HTV-u. U toj seriji sve scene s cigaretama “odrađuje” izvan hotela u društvu ostalih zaposlenih koji su na ćik-pauzi. Tako se, nekako skroz šugavo, vratila cigareta na celuloid. Načelno, iako pušač, jesam za zabranu pušenja na javnim mjestima, jer znam da pušenje šteti zdravlju i jer znam da ne šteti samo meni. Više od ova dva razloga ne bi trebalo biti potrebno, a želim si i malo narihtati svijest o očuvanju ljudske vrste.
U osnovnoj školi je, a vjerujem da je i danas, u knjigama iz biologije otiskana fotografija zdravih i odmah do nje fotografija katraniziranih pluća. S jedne strane crvena, zdrava pluća, a s druge strane neki prepečeni komad mesa. Prizor od kojeg bi morali, valjda, shvatit da pušenje šteti. Nekako je očigledno. Do kraja osnovne, u razredu smo imali barem trojicu koja su već bili pušači.
U srednjoj školi psihologica je došla na zanimljivu ideju. Uzela je bocu od Coca-Cole, onu od pola lite, ispraznila je i u nju stavila komad pamuka. Na mjesto čepa je stavila cigaretu i izolirala onaj otvoreni dio da cigareta ne bi ispala i da osigura da se sav dim, kad stisne bocu da iz nje izbaci zrak, sigurno uvuče u unutrašnjost boce. Tako je prošarala cijelu smjenu, upadala je na satove da nam pokaže što jedna cigareta može napraviti komadu pamuka. Požutio je, a ni poštena tri dima nije boca potegla. Od kutije cigareta bi sigurno završio na onkologiji. Do kraja srednje, petnaest od trideset cura iz razreda je pušilo.
Na fakultetu sve prestaje. Tamo nam nitko ne govori o štetnosti cigareta, do tada bi sami već morali apsolvirati sve o problemima koji nastaju pušenjem. Međutim, ne apsolviramo. Kave poslije predavanja ne prolaze bez barem jedne kutije cigareta po sudioniku tog druženja. Ništa se zapravo odjednom ne događa bez cigarete. A kad pogledaš, ta cigareta nije ništa posebno. Osim što će ti vrlo vjerojatno osigurati nekakvu bolest (za pod stare dane, ako ne odmah), donese ti i neugodan zadah iz usta i žutu fleku na prstu srednjaku. S tim se još dobro i prolazi. Krajnji rezultat je da na prvoj godini fakulteta svi puše, a oni koji ne puše ne propuše valjda nikad ili propuše otprilike poslije prvih ispita.
Uglavnom, doktor je odradio posao kako treba, veli da su pluća u redu, al’ eto, pušenje šteti zdravlju, čak i ako ste stajali dvadesetak minuta u jako, jako zadimljenoj prostoriji. Ništa što ja nisam znala otprije. Kod kuće je Google odradio svoje, naišla sam na zanimljiv site vezan za štetnost pušenja. I Danska je krenula s primjenom Zakona o zabrani pušenja na javnim mjestima. Najsvježiji primjerak gdje vjerojatno nećete tako skoro nabasati na šezdesetogodišnju kućanicu na Hitnom prijemu koja vam nudi cigaretu da vas malo oraspoloži.
I tako… Ne znam hoću li se ostaviti cigareta zauvijek, zastalno, do kraja svog života, kako god, ili će one ostaviti mene, al’ mi kao pušaču ne bi bio problem gledati ona reš pečena pluća na kutiji cigareta. Stvarno ne bi. Ajde kampanjo, gdje si?
Objavljeno