Poptika Piše: Ante Jerić
Baš kao u zadaćnici nekog pismenijeg osnovnoškolca, teški olovni oblaci nadvili su se nad gradom. Čak je i krajičkom oka bilo vidljivo da se Hajduku u Stanovima ne piše dobro i sve u čovjekovoj moći bilo je da izabere između popodnevne sieste i tandrkanja po kući. Završio sam tako na tavanu. Malo prašine i puno stripova, manje – više sve što u sobi bez ogledala ukazuje na to da je prošlo puno i previše godina, ako mene pitate.
Zadnja stripovna akvizicija mi je From Hell. Dug je bio put od Disneyja do Moorea. Izgleda da sam kroz svoj čitalački staž rekapitulirao dobar dio povijesnog razvoja cijelog medija. Proces je to koji uvelike podsjeća na onaj kad fetus kroz svoj individualni razvoj ponovi evoluciju čitave vrste. Postavivši stvari tako, postaje očito da su se vremena stubokom promijenila. Strip je danas puno više od jeftine zabave za šire narodne mase. Prije su mu publika bili oni kojima je hrana bio kruh sa sedam kora. Danas je, izgleda tako, omiljeni fetiš onih kojima je za posao (načelno, ako ništa) potrebnija siva kora. Kako se to dogodilo?
Da bismo dali suvisli odgovor na to pitanje, trebamo proći brzi tečaj o povijesti medija. Ako ćemo vjerovati Scottu McCloudu, strip se definira kao sekvencijalna umjetnost. Dakle, imamo neke sličice koje su uzročno-posljedično povezane pa pričaju nekakvu priču, da sad ne kompliciramo previše. To će reći da i staroegipatske crtkarije s pratećim hijeroglifima baš kao i vitraji katedrale Notre Dame u Chartresu mogu komodno proći kao stripovi. Ukoliko se složite s definicijom, naša omiljena zabava i nije tako mlada, dapače, puno je starija od nas Harahahavata. Ali, ajde, datirajmo THE POČETAK stripa u vrijeme kad on kao format dobiva ime, dakle u doba Yellow Kida kojeg su u svojim tiskovinama istodobno objavljivali novinski magnati Hearst i Pulitzer. Prošlo je od toga cca. jedno stoljeće. Baš kao i njegov vršnjak film, strip je u svojim ranim danima smatran jeftinim i trivijalnim oblikom. No, za razliku od filma koji se od starih formi emancipirao relativno brzo i bezbolno, strip je dugo ostao tavoriti na kioscima kao nepretenciozna, ali masovna zabava za koju niste trebali pun novčanik, već samo površno poznavanje azbuke, a čak ni to nije bio conditio sine qua non. Stripovi su tako dugo služili kao neslužbene čitanke za podmladak radničke klase. Moji mliječni zubi su, primjerice, još bili sasvim postojani, a uživao sam svaki put kad bi se Blek Stena probudio iz sna pravednika i prije ručka isprašio dupe šačici crvenih mundira. Nije prošlo dugo, a otkrio sam Duha Sa Sekirom i već čitao kao veliki.
Psi su lajali, karavane prolazile, a šmrkavci koji su gutali stripove u vrijeme Drugog svjetskog rata su polako, ali sigurno izrasli u ozbiljne semiotičare i vodeće kulturne autoritete. Umberto Eco ga je tako afirmirao kao pažnje vrijedan medij i smiješila mu se svijetla budućnost. Ironijom sudbine, ispalo je da ga je akademska publika prihvaćala jednakom brzinom kojom ga je masovna odbacivala. Razloga za to ima više i već samo njihovo pobrojavanje nadmašuje moje ambicije pa ću se ovako, na prvu loptu, ograničiti na utjecaj jačanja novih medija za posredovanje zabave. Uspon televizije kao nadiruće sile koja je “najvizualnija“ i kao takva još podatnija za brzo primanje i površnu obradu informacija loše se odrazio na strip. Dio njegove ciljane publike je ostao zarobljen ispred katodnih cijevi, što zbog samog TV programa što zbog pojava igrica koje su na svijet donijele interaktivnost. Nije strip umro, daleko od toga, ali je sa svakim novim danom gubio publiku i i o tome je trebalo promozgati.
Ma koliko god se neka kulturna praksa činila petrificiranom, u pravim okolnostima može se pokazati kao izuzetno živahna. Evo, recimo, budite iskreni, tko je od vas očekivao da će vrli guslar Mile Krajina i njegova deseteračka lirika iz Oklaja završiti na youtube-u? Trebalo je samo koja godina rata, redukcija vode, štednji struje i eto ti nas ponovno oko ognjišta kako slavimo naše generale, veličamo vjeru, ljubav, domovinu i zavijamo na Mjesec kao da druge industrijske revolucije nije ni bilo. Jedan mrtav žanr je uskrsnuo i vratio barem dio svog nekadašnjeg utjecaja. Minoran dio, nećemo se lagat’, ali primjer može proći kao nemušta ilustracija. Strip se, s druge strane, vratio na velika vrata. Dobar je dio autora prekrižio djecu kao čitatelje; em ih je teško oteti drugim medijima, em ne zarađuju pa pare trebaju umoliti od roditelja, a stripovi, bogu hvala, zbog zakona ponude i potražnje koštaju više nego ikad. Trebalo se okrenuti novoj publici. Prototip novog čitatelja je akne i drvene klupe ostavio iza sebe, relativno je dobro potkožen i fakultetski obrazovan. Čeljade koje bi svaka majka poželila za zeta. Trudeći se svidjeti njemu, stripovi počinju izazivati granice medija, postaju sve kompleksniji i konačno dosežu slojevitost usporedivu s onom od najboljih literarnih ostvarenja. Od comic book lijep je dio njih postao graphic novel što je, ja barem mislim, rudiment one apologetske kritike koja status svoje forme želi popraviti približavanjem još uvijek cjenjenijem obliku. Graphic novel, a ne comic book…ajde…naziv je nesumnjivo precizniji, ali brate, zvuči kao heroj, a ne zločinac.
Superjunački žanr već sad neki smatraju legitimnim nasljednikom starogrčkih mitova i vrlo je vjerojatno da će se Superman i Batman (kad vrijeme učini svoje) naći uz bok Heraklu i Edipu kao predmet istraživanja arhetipske kritike i još koječega. Strip zadnjih godina više nego ikad prije hrani film idejama pa njegovi protagonisti, makar posredno, opet zaposjedaju masu ljudi. Kad sumiramo sve dosad napisano, ispada da je sprega marketinga i nove autorske prakse, budućnost stripa stavila u ruke poštene inteligencije i to im se bogme isplatilo.
Kako stvari stoje kod nas? Hrvatska zemlja mila je trend revaloriziranja stripa jako dobro osjetila. Produkcija još nije na zavidnoj razini, ali bar se prevodi sve i svašta pa smo daleko od vremena kad su kod nas prolazili samo Talijani i kad smo se svi redom kleli u Alana Forda. Baš je nedavno Olja Savičević u svojoj književno–kritičkoj kolumni nahvalila i svekolikom pučanstvu toplo preporučila Crumba i njegovu Muziku.
Treba li se bojati za budućnost stripa? Nikako. Može proizvodnja BlackBerryja, iPhonea i ne-znam-čega-sve-ne uznapredovati toliko da cijelu baštinu zapadne civilizacije “skinete” na svog elektronskog prijatelja dok kažete keks, ali to neće dokinuti potrebu za pisanjem, čitanjem i (što je odgovor na postavljeno pitanje) kolekcioniranjem stripova. Nije stvar da su uvezane stranice toliko praktične zato što se s njima, ne znam, možete uputiti na plažu ili sjesti na wc- školjku pa tamo u miru dovršiti posljednje poglavlje, već u prostoj činjenici da ljudi vole nešto što mogu opipati, omirisati i cijeniti kao trofej. Nema većeg užitka od traganja za stripom. Trgovački centar na pet etaža ili opskurni specijalizirani dućan, oboje prolazi. Bitan je trud. A vrijednost stvari je proporcionalna trudu koji je potrebno uložiti da ih se dokopaš. To je sva istina. Ne vjerujete? Imate, naravno, u to potpuno pravo. Ali, pitam ja vas, kako to da se polivinilne longplejke vraćaju u igru? Baš gledam ovu svoju nejaku kolekciju. Našlo se za njih mjesta na zidu okomito položenom od onog koji je rezerviran za stripove.
E da… priče o pločama uvijek nekako počnu na tavanu…
Objavljeno
Objavljeno
