Piše: Marija Andrijašević
Odmah da vam kažem, ovaj tjedan ludim jer radim. Zapravo radim. Ne ono da se probudim oko 12, ustanem iz kreveta i vratim se opet natrag, samo ovaj put s laptopom u krilu, jer kao, moram napisati tekstić-dva, piiijesmicu (kako bi moj brat podrugljivo reko’), kakvu novu skriptu za učenje ili da bih, ne znam, bjesomučno klikala mišem po svim tim internetskim stranicama.
Naime, uhvatio me sistem. Svaki dan od 10 do 14 sati i popodne od 17 do 21. Dođe mi da se zavučem u duboku rupu, koju je kakvi medvjed iskopao davno, al’ eto, nisam znala što će mi se dogoditi pa ju nisam zapravo niti planirala. Početi kopati, je l’? Ili što god.
Al’ nevjerojatno je ono što mi se dogodilo u deset radnih dana – prestala sam razmišljati o svim općedruštvenim pizdarijama (moram ih ovako nazvati jer radnički mozak ne poznaje drugu terminologiju, ah), prestala sam se zamarati s raznoraznim problemima, fenomenima i na sve sam počela gledati kao nešto što bi bilo dobro ostaviti po strani… jer, Marija, moraš ti zaraditi svoju plaću i uplatiti još jednu ratu za laptop. Jebo kulturu, rekao je Paradjanov da na ovim prostorima ionako nema kulture. Dobro, on je mislio na ove, tj. one malo istočnije prostore pod Uralom, al’ ne znam na koga bih se drugo referirala, ovako iz glave, bez pomoći knjiga, novina, radija, televizije i interneta.
Htjela sam napisati nešto, npr. o seksualnom odgoju u školama. Sad se misle je l’ za naš narod bolji liberalni il’ konzervativni predložak. Liberalni bi bio valjda onaj sa seksološkog gledišta, a konzervativni s vjerskog. Sukob dakle, postoji već u samom nazivu oba prijedloga. Vidi se da nešto nije u redu. Evo, mom radničkom uhu nikako se ne mili ni konzervativni ni liberalni odgoj. Ne zato jer nismo ni liberalni ni konzervativni nego tu negdje, narod po sredini, i zato što znam da, osobe koje bi predavale taj seksualni odgoj ne bi bile one časne iz američkih teen komedija s pajtonovskim aspiracijama koje dječici željnoj saznanja o muškoj ili ženskoj anatomiji, pokazuju kako navući kondom na bananu i još se, na kraju sata, odluče pomoliti dragom Bogu i zahvaliti mu na lakoći kojom su savladali današnju lekciju. Znam da je nešto takvo nemoguće i u jednoj Švedskoj ili Norveškoj (razvijene zemlje), a ne u banani od države nam. Razmišljam o ovakvim situacijama jer se smijehom najlakše uči. Ustvari, razmišljam kako bi taj seksualni odgoj, za početak, trebao biti izborni predmet ili u najmanju ruku, uključen opširnije u udžbenike iz biologije, kad ga se već želi nametnuti svima.
Ne mogu biti pametna kad je kućni seksualni odgoj u pitanju, a zašto, evo kratke pričice iz života autorice.
Sjećam se, tamo devedeset i prve, imala sam sedam godina i prijateljica i ja smo, gurajući ručice iza kutije od struje u portunu (haustoru, no?) nabasale na porno časopis. Pitam ona mene: Znaš ti šta je ovo? – pokazujući prstom na određeni muški dio tijela. Kažem ja: A znam ka. Samo ove šta san ih ja viđala su bili puno manji nekako. Znaš… – zamišljeno stanem promatrati fotografiju golog muškarca s “batinom” u ruci. Roda donosi djecu, ha-ha, baš!, pomislim. Možda to isto raste, kažem ja njoj i odlučim da bi bilo dobro upitati nekog starijeg. Bila sam, eto, toliko pametna i detektivski raspoložena da isti časopis odnesem doma, prvoj gradskoj generaciji kojoj je selo još bilo u srcu, i dobijem svoje prve batine nakon pitanja: Ej tata, je l’ ovo raste ka šta i ženama sise narastu? – s časopisom u ruci i prstom uperenim u određeni, muški, dio tijela.
Nikad više nisam pomislila da upitam svoje roditelje što raste i što ne raste, osim što mi je gospođa majka morala na sve dodati i jednu svoju traumu. Jednom je, ispunjavajući križaljku, izjavila: Uh, ta Samantha Fox, ona ima toliko velike sise da ih može prebaciti preko ramena! Meni su se oči raskolačile, baš sam ulazila u pubertet i da mi se dogodi nešto tako strašno… Ono, predpubertetska drama. Danas kad netko kaže Samantha Fox ja uvijek zamislim tu ženu kako si zgrabi sisu i odluči je nekako pozicionirati na rame.
Zašto ja ovo pričam? Zato što bi, za početak, trebalo seksualno preodgojiti cijelo društvo u kojem živimo, a to je pomalo nemoguće, zar ne? Neće svi imati tu sreću da im se na policama u kući nađe Henry Miller ili da im se dogodi da im je majka zapravo jako otvorena i normalna osoba što se razgovora o spolnosti tiče. Nekima će se, kao jednoj mojoj prijateljici, dogoditi da im majka u sedamnaestoj, kad bi već trebali imati najmanje petogodišnji staž o spolnosti, ostavi u sobi knjigu napisanu početkom sedamdesetih, o anatomiji muškog i ženskog tijela. Kasnije smo se znali zezati na taj račun, al’ sad shvati čovjek da to i nije bilo toliko zabavno koliko je bilo tužno. A neki će ostati zauvijek na madrac poziciji za ženu, ma koliko god mudrovale.
Uglavnom, djevojke iz moje srednje škole… Joj, polovica se udala ili si je napravila dijete do dvadesete. Neke će nagodinu poslati klince u prvi razred osnovne škole, a još nisu ni ušle u 24-tu. Vidim ih ponekad i kad me pitaju što radim, malo mi ne neugodno odgovoriti da ne radim ništa i da me nije briga za ovo ili ono i da mi se ništa ne da i da mi majka prijeti svako malo da će me spucati iz stana ako se ne uozbiljim, pogotovo ako za ruku drže to isto dijete koje je predškolac. U srednjoj nije bilo ni govora o seksualnom odgoju, u osnovnoj smo (sedmi i osmi razred) imali knjige iz biologije i par lekcija o spolnosti i tu smo se izvukli. Do srednje. Tamo smo bile prepuštene same sebi (32 žene u razredu, da, da) i većina njih uopće nije ni htjela znati ni ono malo gradiva koje je nudila škola, vezano za struku, a ne još i seksualni odgoj. A psiholozima i inim profesorima je bilo neugodno pričati o određenim stvarima, sve dok se djevojke ne bi pojavile zaobljenih trbuha. Iako je sama ta ideja imanja seksualnog odgoja u školama jako zanimljiva. Prvo zato jer bi iscipelarili do kraja duh patrijarhata koji iskoči iza ugla kad ga najmanje očekujemo, a onda i one praktične stvari vezane za život, koji bi proveli zdraviji, osvješteniji, s pravom na izbor kad bi to pravo zapravo i mogli iskoristiti, a ne da se osjećamo zakinuto ili kao da nas je pregazilo par krivih odluka izazvanih neznanjem.
Eto, sad mi je neplanirano lamentiranje o seksualnosti zauzelo većinu prostora. Nema veze. U dnevnim novinama sve isto, ništa zanimljivo nema za pročitati. Priče iz autobusa me polako žderu, jer ne mogu podnijeti gužvanje s penzionerima. Primjetila sam da većina ljudi koje znam, kad je bolesna ostane ležati u krevetu, a ovi penzioneri, oni hopa cupa u autobus i put grada na čašicu kukanja i zavijanja. Laktarenja ima, a bogami i pridjeva raznih kad im se odlučiš oduprijeti. Sljedeći tjedan ću se, doduše, oduprijeti fizičkom radu i vratiti u prihvatljivo stanje uma. To nikako neće biti kriva odluka.
Objavljeno