Kad sam među najavama novog cro-sitcoma “Cimer fraj” pročitao da će biti “humoristična bomba” koju piše neka mlada ekipa s akademije što brije na otkačeni britanski humor – bio sam zaintrigiran. Jer, Zagreb je u nekim pogledima jako, jako malen grad: svatko tko se tu bavi nečim kreativnim zna manje-više svakoga tko se bavi nečim kreativnim. A kad se u tako uskim okvirima pojavi talent vrijedan pažnje, ne može dugo ostati tajnom. Ta je li stvarno moguće da su se pojavili neki novi mladi scenaristički majstori a da ja nisam čuo za njih?
Pa, čini se da nije. Pilot-epizoda “Cimer fraja” nije bila ništa manje tragično neduhovita od prosjeka domaće produkcije. Čak i gore od toga! Dok je gledatelj novodobnih cro-sitcoma barem obično non-stop bombardiran gegovima (u redu, ti “gegovi” nisu smiješni, ali barem to pokušavaju biti) – u pilotu “Cimer fraja” puke naznake gegova bi sramežljivo provirile tek pokoji put, svake dvije-tri minute. Izgledalo je kao da su autori u startu pomislili: “Hej, imamo Zuhru, Goge Bjondinu i Šemsu – zašto bi se sad tu nešto uopće trudili?”
Ali dobro, pilot je pilot. Kod gotovo svake humoristične serije koju volim pilot je ionako bio tek niskokalorično predjelo, štura skica onoga u što će se rasplamsati za nekoliko epizoda (pa čak i sezona, kao u recimo slučaju “Simpsonovih”!). Tako da sam, u znaku dobre volje, progledao kroz prste prvim mačićima i odgledao drugu epizodu.
I… da budem fer, napredak jest bio osjetan. Tu sam već imao osjećaj da me se kao gledatelja uistinu pokušava zabaviti, a i humor jest bio malčice nahereniji u smjeru britanskog apsurda i anarhičnosti. Međutim, kad se sve zbroji i oduzme, i dalje ostaje činjenica da sam se tek jedan jedini put nasmijao. Što je valjda u konačnici jedini test na kojem jedna humoristična serija pada ili prolazi, ne? Unatoč tome, druga epizoda “Cimer fraja” bila mi je pomalo simpatična. Jest da nije bila gotovo nimalo smiješna, jest da je loše napisana i snimljena, no čini se da je autorima barem srce na pravom mjestu.
Jebiga, oduvijek se trudim ne spuštati kriterije kad je riječ o domaćem proizvodu, ali… eto, ponekad si ni ja ne mogu pomoći. Pa je došlo dotle da mi je jedan hrvatski sitcom simpatičan samo zato što ostavlja dojam da ga je napravio netko tko ima manje od 80 godina! Što, nažalost, govori isključivo o penzionerskim užasima konkurencije, a nimalo o kvaliteti “Cimer fraja”… Lijepo je imati dobre namjere i srce na pravom mjestu, ali to naprosto nije dovoljno.
Ili… možda ipak jest dovoljno imati dobre namjere i srce na pravom mjestu – ako je vjerovati producentu serijala koji se javio na forum.hr! Naime, naredale se unisono negativne reakcije forumaša na prve epizode, pa čovjek počeo baš propisno pizditi. Jer, njegova ekipa je “pokušala nešto napraviti”, “nasmijati vas kretene koji sve znate”, i zato “toj ekipi treba skinuti kapu a ne ih maltertirati prištavim primjedbama”. Uz neizbježni zaključak – ajde probajte vi to napraviti bolje ako ste tolke face!!!
A pošto je riječ o negativnim reakcijama na jednom internetskom forumu, one se mogu otpisati i klasičnim prizemnim retoričkim oružjem: diskreditiranjem forumaša kao isfrustriranih šmokljana bez života. Ta oni su “drkadžije” što, po svemu sudeći, jedino veselje u svojim tzv. životima nalaze u “masturbiranju pred kompjuterskim ekranom”, “maltretiranju prištavim primjedbama” i “igranju imbecilnih kompjuterskih igrica”! I tako je postavljen manje-više kompletan stereotip FER-ovca iz viceva, koji se možda mogao prodati nekome prije deset godina… no, to retoričko “oružje” iz dana u dan djeluje sve jadnije, jer internet je odavno prestao biti ekskluzivnim igralištem tech-šmokljana i sve je bliži realnom presjeku društva u kojem živimo.
Nego, da se vratim na najdraži mi “argument” u ovakvim raspravama. Ako ti zubar izvadi krivi zub i ti mu se požališ na to, on ti neće reći da odeš u zubare ako misliš da ti možeš bolje. Ako ti se pokvari kompjuter i podneseš reklamaciju tamo gdje si ga kupio, neće ti odbrusiti da sam sklopiš konfiguraciju kod kuće ako ti ova toliko ne odgovara. Međutim, kad je riječ o kreativnim profesijama – “ajde ti to probaj napraviti bolje ako si tolka faca” odjednom postaje legitiman argument! A stvarno ne vidim zašto je tomu tako. Naime, za pisanje scenarija jest potreban talent, ali to je po mnogo čemu posao kao i svaki drugi: iziskuje znanje, vrijeme, trud, ustrajnost te, u konačnici, iskustvo.
Da, načelno svatko može napisati scenarij, isto kao što načelno svatko može iščupati nečiji zub ako mu daš kliješta u ruke… Ali kliješta se ne daju bilo kome u ruke – nego ljudima koji su posvetili svoj radni vijek usavršavanju te vještine! Izazov gosn producenta imao bi smisla da je eventualno odaslan na nekom specijaliziranom forumu na kojem se okupljaju isključivo scenaristi i filmaši. Međutim, kad se s takvim izazovom obrati ljudima čija je jedina zajednička karakteristika to što vole gledati televiziju, ljudima koji ničim ne pokazuju želju za pisanjem scenarija i snimanjem serija… to je stvarno krajnje djetinjasto.
“Ajde ti to probaj napraviti bolje ako si tolka faca”? To je argumentacija na istoj onoj razini kao kad netko kritizira nekog pjevača ili glumca, a fan istog uzvrati: “Ti si samo ljubomoran na njegov uspjeh”! Uvrijeđena strana misli da kritiku spretno odbacuje tako što pred kritičarevu facu gura ogledalo u kojem bi ovaj trebao vidjeti odraz vlastite nemoći i jala – nesvjesna da tako zapravo iskazuje vlastitu nemoć i jal, nesposobnost da se uhvati u koštac s kritikom bez ad hominem napada. Jer, uvijek je lakše krivnju svaliti na drugoga. Posebno ako se tog drugog u startu ocrta kao osobu manjkavog karaktera. Kao, recimo, ljubomornog drkadžiju.
Ali, ako sam ja ljubomorni drkadžija samo zato što ne skidam kapu nekome samo zato jer “pokušava nešto napraviti” – to onda stvarno nije moj problem.