Poptika Piše: Nino Kovačić
Putujući prošlog travnja vlakom iz Budimpešte za Beograd, doznao sam za čovjeka po imenu Miljan Miljanić zvan Čiča. Na stanici u Subotici pridružila su mi se u kupeu dvojica profesora ekonomije koji su se cijelim putem do Beograda prisjećali, s mješavinom nostalgije i divljenja, karijere, prije mjesec dana preminulog, nogometnog trenera. Kako sam bio nehotično uvučen u njihovu priču, osobito me se dojmila Miljanićeva gesta na jednom gostovanju Crvene zvezde kod skopskog Vardara. Ako sam dobro upamtio, nakon izvrsne akcije i pogotka domaćeg igrača, Miljanić, tada trener Zvezde, ušao je na teren i pred cijelim stadionom stisnuo ruku suparničkom igraču. Domaći navijači, oduševljeni Miljanićevom čestitkom, počeli su skandirati “Miljane, Miljane”. Vjerojatan razlog zbog čega me se dojmila ova priča bila je “čista” sportska gesta radi koje se Čiča, s obzirom na izuzetan manjak sličnih primjera, spram današnjih regionalnih sportskih djelatnika čini kao titan koji je živio u vremenu prije vremena.
Ovu parabolu o Miljaniću ostaviti ću otvorenom s obzirom na ono što je cirkularno okupiralo narodno-medijsku svijest posljednjih tjedana, a to su u prvom redu sentimenti vezani uz europska prvenstva koja su igrana u EX-YU regiji, s događajima i retorikom koji evociraju uspomene iz 1990-ih. Najzaslužniji za takvu atmosferu bili su sami sportski akteri, kao i neprikosnovena medijska mašina koja se očituje kroz očigledno nepismene, ali naizgled pravične aparatčike zvane sportski komentatori. Od gomile izjava sportaša, sportskih novinara ili pak državnih dužnosnika najglasnije su odjeknule izjave rukometnog trenera Slavka Goluže, u kojima je nedvosmisleno govorio o osvetničkim “bitkama” za stradale u ratu te parole Ivice Dačića, šefa srpskog MUP-a i (bivšeg) Miloševićevog glasnogovornika, po kojima su Srbi ipak civiliziraniji od Hrvata. Od ostalih specifičnih primjera, Jutarnji list je, njemu standardno, tabloidno podgrijavao atmosferu s naslovima poput “Pobijediti Srbiju pred 15 000 njihovih navijača – neprocjenjivo”, a Internetom je kružila fotomontaža s podtekstom “Što ispadne kad se Srbin i Crnogorac dogovore? Hrvat!”, aludirajući na rasplet skupina u vaterpolskom prvenstvu.
Naravno, ne treba zanemariti ni međudjelujuće tenzije koje su se umrežile zbog hrvatskog post-izbornog i post-EU-referendumskog vihora strasti, kao ni “titl diskusiju” koju je pokrenuo netko dovoljno bistar da se prisjeti da ne razumije srpski i da mu trebaju titlovi za filmove, a netko još bistriji uvažio takav prigovor. Nadalje, na društvenim mrežama i forumima su se revno pratili “udarci ispod vode” i slični sportski detalji, dok je jedan pomalo djetinjasti pokušaj grafičkog sparivanja hrvatske i srpske zastave, kao simbola prijateljstva, završio masovnim online pozivanjem na linč autora čime se simbolički kapital uložen u sintetičku trobojnu krpu pokazao vrednijim od nekolicine pojedinačnih života.
Cijelu uzajamno-retoričku histeriju najsuvislije je dijagnosticirao Saša Kosanović u Novostima, ukazujući na distrakcijske momente poput klasično politikantskog odvraćanja pažnje od budžetnih rasprava, ili pak “fige u džepovima” poput pokušaja opravdavanja nespremnosti srpske policije.
No, ipak bi se trebali, gotovo naivno, iznova vraćati na suštinu takvih događaja. Iako se velik dio medija služio “normalizacijskom” retorikom kojom se okrivljuju pojedinci, a “politika” se deklarativno tjera van sporta, takvom se vrstom amnestije društvene klime i prebacivanjem krivnje na ekscesne pojedince ili nacionalističke elemente, promašuje “ceo fudbal”.
Normalizacijski Blut und Boden: nacionalna Krv na sportskom Tlu
Problem je nužno sistemski, jer upravo je struktura prošlih i sadašnjeg državno-političkog aparata odgovorna za kolektivno treniranje emocija, tj. sistemsko odgajanje hordi nacionalnih navijača-ratnika. Sam čin uvjetovanog očitovanja “samoljublja” vlastite nacije i identiteta u svojoj se karikaturalnoj verziji interiorizira po principu mehaničke reprodukcije devetnaestostoljetnih pjesmuljaka (najredikulozniji primjer je nizozemska himna koja datira iz 16. stoljeća), prigodnog zauzimanja svečanog stava i facijalnog stoicizma ispod kojeg je navodna vruća emocija, te nerijetko strastveno balavljenje nad obojenim krpama koje predstavljaju koncept nacije. S tako istreniranim mentalnim sklopom, u hijerarhiji političkih par exellence događaja koji rezultiraju jedinstvenim bilom nacije, na vrhu se neprikosnoveno nalazi rat. A da bi se ljude s istom putovnicom održavalo u situaciji paranoične pripravnosti postoje “spontani” nastavci rata drugim sredstvima, među kojima posebno mjesto zauzimaju profesionalna sportska natjecanja koja u reguliranim uvjetima dopuštaju filtriranje masovnih emocija do finih granica ispoljavanja mržnje. Sportske frustracije jesu simptom dugoročnog nerazrješavanja kolektivnih trauma i pitanja proizašlih iz nacionalističko-šovinističkog diskursa koji promoviraju svrsishodni političari, pošto je to mehanizam koji dokazano donosi glasove (HDZ i desničari bi vjerojatno bolje prošli da su izbori tempirani u vrijeme ovih prvenstava). U bliskim susretima reprezentacija u sklopu internacionalnih sportskih natjecanja, kao što su to utakmice između Hrvatske i Srbije, momenti historijskog vaganja nepravdi i sudbinskih narativnih konstrukata su momentalno prepoznati jer su usađeni u i školsku sistematizaciju mitologizacijske reprezentacije povijesnosti identiteta. Pritom trenutna tzv. ‘normalizacijska politika’ čuva šovinističke potencijale, koji se ublaženo reproduciraju kroz svakodnevni govor, a koji uvijek uporno čekaju da se situacija politički posloži i postane moguća za eruptivni šovinistički sentiment. Za to su sportska natjecanja idealna jer fingiraju (igraju) stanja rata u kojem iznova cvjetaju plodovi nacionalističkog tla vječito pognojenog krvlju. Profesionalni sport je, poput rata (koncept sporta je i nastao iz mirnodopskih priprema za rat), regulirana razbibriga s jasno opipljivim interesima koji bi trebali biti očiti svima: manjina koja profitira (menadžeri, političari, sportaši) omogućuje “emotivnoj” većini momente ispoljavanja i prebijanje neuroza koje se pozitivno legitimiraju u tako zadanom okviru. Pritom nacionalistički šovinizam perolako parazitira na sportskim terenima te postaje identifikacijska univerzalija ugnijezdivši se u sportu. Očit primjer izvankontekstualne reprodukcije nacional-sporta jest princip navijanja za strane klubove u kojima igraju “naši”.
Bezumna idolatrija: posipanje zemljice po grobovima budućih junaka
Sport je dobar lakmus za iščitavanje dominantnih društvenih obrazaca, a što je u ovom slučaju osuda ekstremnog nasilja, ali i daljnja tolerancija govora koji reproducira takvo nasilje. Nasilje ostaje potencijal, do trenutka kad se ponovo aktivira kao – službena politika obrane autoidentiteta. Autoidentitska politika najlakše se može identificirati kao kompleksaška po proporcionalnoj količini emotivne energije uložene u navijački angažman: patos koji žudi za afektivnim pražnjenjem svih nevezano nagomilanih frustracija. Odnosno koliku količinu medijskog i “kavanskog” prostora zauzima govor o (ne)uspjesima nacionalne reprezentacije, koja silom loših (ostalih) prilika, često postaje glavni izvor samoidentifikacije (navijača-ratnika), svrsishodno okupirajući većinske emotivne resurse pojedinaca – tolika količina koncentrirane osobne investicije u navijački angažman je tempirana bomba. Prateći sudbinu reprezentacije kolektivno-individualni identitet pokušava usidriti svoju vrijednost, koristeći sportsku statistiku kao vrhunski instrument samouvjerenja. Značajnu identifikacijsku sintagmu “pobijedili smo”, koriste oni koji nisu fizički sudjelovali u igri, ali su toliko medijski uvučeni u nju da se s pravom mogu smatrati dijelom projekta: to je i njihova igra, premrežena simboličkim i svakodnevnim, projektiranim i fizičkim. Usto, jedno od glavnih pravila igre glasi “biraj svojeg neprijatelja” te je, kao invarijabilna funkcija, svaki argument dobar. Nakon konačne pobjede ili poraza slijedi kolektivno umišljena depresija ili euforija, mada se ništa ne mijenja u bilo kakvom relevantnom društvenom polju.
Trijumfalni domovinski dočeci za sportske junake-ratnike su krajnji dosezi individualne samoobmane jer se pri procesu simpatijske projekcije ignorira da su, za razliku od vojnika/inja, sportaši/ce debelo plaćeni šoumeni/ce koji ne ulažu svoje živote na terenu. Profesionalni sportaši, kao i političari, profitiraju na idolatriji, a građani će uvijek imati negativnu platnu bilancu u tom suodnosu. Intelektualno isprazne političke elite, nesposobne ekonomski upravljati, a da su pritom socijalno pravedne, najlakše pomoću sportaša promoviraju apstrakciju nacionalnih vrijednosti. Lukrativnije im je promovirati nacionalistički patos u simbolički kapital, i pritom lažno nadograđivati onaj ekonomski, na organizacijama profesionalnih sportskih manifestacija, odnosno ulaganjem u jednokratne i neisplative infrastrukture (pr. sportskih dvorana za rukometno prvenstvo 2009. u Hrvatskoj) nego, recimo, u obrazovni sektor. Umjesto obrazovanja građana koji su skeptični prema svakoj vlasti i sposobni za konstruktivnu kritiku te prepoznavanje implicitno šovinističke politike, kao što je to trenutni proces normalizacije, prolongira se politika koja promovira obrazac klasičnog poslušnika-sportaša-vojnika, a ne kritičara. Autoskepticizam nikako ne odgovara vlasti koja počiva na apstrakciji i simbolici.
S druge strane pak, zbog uvjerljive reprezentacije i uvjerene reprodukcije nacionalnih vrednota, profesionalni sportaši – reprezentativci su visoko cijenjeni pripadnici društvene hijerarhije. Oni sami teško ostaju izvan nametnutih vrijednosnih reprezentacija koje ih simboliziraju kao čuvare ognjišta. U refleksiji takvih slika ognjištara kojima kliče oduševljeno mnoštvo, Blanka Vlašić i Ivica Kostelić smatraju se neobično važnim ličnostima i sportskim terapeutima nacije, a đokovićevska se idolatrija – uz paljenje svijeća i prigodno onaniranje uz njegove postere – intenzivira sa svakom pobjedom. Posebno je glupavo plakati od sreće nad pobjedama sportaša koji pritom ne smatraju da je imalo korektno plaćati porez zajedničkoj državi (nego u Monaku primjerice), a diče se izjavama u kojima čine velike uspjehe za svoj “narod”.
Ideologija u sportu: Ali kakva?
Nadalje, ono što se često pogrešno zamjera sportskim natjecanjima jest politizacija odnosno ideologizacija sporta, koja je u biti neizbježna i esencijalna. Pitanje je samo kakve će se vrijednosne politike promovirati u sportu.
Hoće li ona promovirati filozofiju rasne nadmoći kakva se slavi u Olympiji Leni Riefenstahl? Nacistička estetika tijela je promovirala utjelovljenje nacističkog duha – onog koji, zbog argumentacije širenja Lebensrauma i simplističkog tumačenja opstanka najjačih, nema milosti prema protivniku, a svatko van grupe je protivnik. Nacionalistička biopolitička argumentacija pritom nije bitno drukčija – vrijednosti koje promovira nisu transhumane, već dijele sličnu retoriku krvi i teritorija, pa je po tom principu validno sve što uradi ‘naš’ – tako se lakše usidruje referent primjerenih djela; on/a je utjelovljen/a i imenovan/a. Tako osoba na poziciji (političke ili sportske) moći postaje fiksirana vrijednost, umjesto da se ovisno o novim kontekstima, zajedničke vrijednosti prihvaćaju kao društveno arbitrarne, u stanju konstantnog pregovaranja. Može li zato sport zagovarati konstantni pregovor između različitosti? Želimo li gledati sportska natjecanja s emancipacijskom ideologijom poput one uzdignutih šaka Tommieja Smitha i Johna Carlosa na olimpijskom podiju u Mexico Cityju ’68? Hoće li ona upozoravati na politički teror, kao što je to činio angažirani brazilski nogometni virtuoz Socrates? Ili pak biti deklarativno larpurlartistički, a zapravo elitističko-menadžerski event, koji se bezobzirno i brutalno obračunava s problemima poput siromaštva, radničkih i ljudskih prava, kao što su to pokazuju primjeri organizacije nogometnih prvenstava u Južnoj Africi i Brazilu ili pak Olimpijskih igara u Pekingu?
Miljanićeva gesta s početka priče je primjer sportsko-političkog transhumanizma jer pojednostavljeno govori o uvažavanju tuđih vrijednosti.
ObjavljenoObjavljeno
