Tema Piše: Marija Andrijašević
Nedavno sam, nakon prvog zagrebačkog tromjesečja odlučila otići u Split na par dana gdje su me se moji skoro odrekli zbog izjave da mi je dosta Splita i da hoću nazad, pazi sad, doma. Šok nešto većih razmjera od onog kojeg sam ja izazvala u Splitu novonastalom percepcijom Zagreba kao doma, velika većina ljudi s Balkana doživjela je nekoliko sati kasnije, na vijest da su umrli Boris Dvornik i Anatolij Kudrjavcev.
Jebiga, rekoh, a onda sam se sjetila kako nisam pogledala niti jednu predstavu u kojoj je glumio Boris Dvornik. Zato sam čitala Kudrjavceva. Jesam, priznajem, čak sam od njega naučila da se kaže “Ponekad pomislim”, a ne “Nekad pomislim”. Jednom davno gadno se obrušio na lokalnu nam, a i nešto širu nepismenost.
Svejedno, gadan propust za dvadeset i četiri godine života, neka sam odgledala Malo i Velo misto po nekoliko puta, neke filmove zbog kojih je stari dizao brata i mene iz kreveta jer su se prikazivali prekasno za osmogodišnje i sedmogodišnje glavice i neka sam viđala Borisa Dvornika sa psom na Marjanu u istom omjeru ko i Anatolija Kudrjavceva po ribarnici. Isto tako sam, ma gle čuda, pročitala dosta Smojinih uradaka, što novinarskih što književnih publikacija, pročitala i odslušala dosta Bebićevih umotvorina, naslušala se priča o Frani Matošiću i Vladimiru Beari, kakvi su to bili igrači… I odjednom mi je zasvijetlila lampica iznad glave.
Kad sam sve to zbrajala na putu u Zagreb, dok sam slagala komadiće, jedan po jedan, Boris Dvornik i Anatolij Kudrjavcev bili su više tuđi nego moji, svi gore nabrojani bili su više od te starije generacije nego od moje i koliko god meni bilo krivo za to, jer da, lokalpatriotizam udara i kad ste najzagriženiji protivnik istog, morala sam priznati poraz. Mojoj generaciji će, izgleda, umirati neki drugi Split. Isto kao što će mojoj generaciji iz Zagreba umirati neki drugi Zagreb.
Generaciji moje stare koja će ove godine polako ući u 55., umrli su glumci, nogometaši, skladatelji, pisci, kroničari, novinari, pjevači… Svaka disciplina, umjetnosti ili zanat, kako vam drago, dali su bar jedno jako ime. I sad ja računam sve u glavi, računam pet i pol sati i četiristo kilometara: Ma ko će to meni umrit? Mojoj generaciji.
Prvo su mi na pamet pali Pilić, Tomić, Pavičić, Gall i Senjanović. Dalje odatle se nisam makla. Što sam nekome dodala, drugome bi oduzela pa se sve nekako izjednačavalo. Ni vamo ni tamo. Tko god da je pokušao tu uletjeti, izletio bi brže od nepromišljene izjave iz usta Ivice Kostelića. Kriterij je bio samo jedan: nešto ili netko tko najbolje ocrtava, nazovimo ga, duh Splita kakvog poznajem od rođenja. Kraj osamdesetih, devedesete do naovamo. Jedina stvar, jedna jedina koju mogu identificirati sa Splitom kad ovu petoricu gore stavite pod zajednički nazivnik, zove se Slobodna Dalmacija, s tim da Tomić već godinama ne piše za istu.
Eto, istina je, sve što je ostalo od Splita je novina čiji se pogon nedavno, u kombinaciji s igrom sudbine i urbanizacijom koju je mjestimice izazvala autocesta, preselio u Dugopolje.
Nikakav Hajduk, nikakva Torcida, nikakvo more, nikakvi Marjan, nikakve splitske serije, živući skladatelji, pisci, u najmanju ruku obični entuzijasti… Ništa od toga nije ono što je bilo prije.
Odjednom se počelo događati to da više nećemo moći pogledati u oči Borisa Dvornika i Anatolija Kudrjavceva i u njima prepoznati Split o kojem su nam svi pričali. Raspisale su se novine posljednjih dana o njima nazivajući ih posljednjim stupovima tog starog Splita.
Istina je da su oni bili podsjetnik na duh Splita koji je postojao nekad davno, samo što smo njegovali svijest o tome u nešto jačoj mjeri dok su bili živi.
Isto kao i Zagreb danas, Split je neki novi grad, kojeg je u svojoj izopačenoj verziji, počela doticati, recimo u splitskom slučaju, istočnjačka multikulturalnost, mentalitetni sukobi, kao i sukobi nastali zbog naseljavanja i raznorodnih urbanističkih definicija grada kao malo većeg sela u kojem je cajka jedina komunikacija potrebna za preživljavanje. Sve što ne proizađe iz tog balkanskog bluesa, ući će u njega, budite bez brige.
Danas se događa jedan drugi Split, zapravo, događa se i treći i četvrti i peti Split, svatko danas stvara duh Splita na svoj način ali, izgleda da će generacije danas osjetiti da je počeo umirati njihov duh grada kad im zatvore diskoteku gdje nastupaju cajke ili kad se netko sjeti napraviti neku, toj sličnu, barbarsku radnju.
Novine su, s druge strane, jedini preostali zapravo dalmatinski, a ne samo splitski bastion, koji na jednom mjestu drži preostali zanat koji nam može pričati o gradu kakav je nekad bio i kakav je danas. Jedino što će, sad kad godine naprave svoje, autentično splitski ostati nama svima u naslijeđe bit će kroničari vremena u kojem živimo. Dobro, neću bit pizda, tu je i TBF.
I više nam ni odgovor na pitanje Ko ovo more platit? neće biti nepoznat. Platit će oni koji tek dolaze.
Objavljeno
