Kao škorpion, izrazito sam nesklon otkrivanju svojih slabosti pred drugima. Tako da bi neki ljudi koji me znaju, a ovo čitaju, mogli biti šokirani otkrićem što slijedi.
Ja sam… kockar.
Da, onaj koji se kocka, za pravi novac. Kockar.
No čekajte malo, prijatelji dragi! Prije nego što panično počnete okretati žute stranice (“Brzo, brzo, jel postoji kakva klinika za odvikavanje od kockanja?!?!”), prvo me saslušajte. Jer, kao škorpion također imam potrebu istraživati ljudskost u svim njenim oblicima, i ljepšima i mračnijima, a moj moto je: sa svim porocima umjereno.
Pa tako i s ovim. Prepuštam mu se tek mjestimice, u posebnim prilikama (mada se, kao i sa svim ostalim porocima, definicija “posebne prilike” zna po potrebi dobrano rastegnuti!), i to u mekšim varijantama: privlačniji su mi oblici kockanja u kojima je minimalni ulog jedna kuna namjesto jednog eura. Drugim riječima: ne motam se po glamuroznim hotelskim kazinima, nego po onim mračnim automat-klubovima po kojima obitavaju probisvijeti s margina društva i propali celebrityji. (Vidio sam, recimo, par puta izvjesnog starmalog slavonskog croonera za “Dolphin’s Pearlom”.)
I znate što ću vam reći? U svako, ali baš svako, doba dana i noći tamo se nađe svakojakog svijeta. Naravno, vi normalni ljudi o tome nemate pojma jer vanjska stakla takvih mjesta uvijek su ili blindirana, ili prelijepljena šarenom kockarskom ikonografijom, ili sakrivena pod gustim roletama. Čitao sam prije nekoliko mjeseci ispovijest Božidara Alića, koji je za kockarnice kazao da su prava grotla pakla, a i tko bi ga krivio kad je prokockao stan dok su mu se ljudi smijali. Produbljujući metaforu pakla, istaknuo je kako do tih mjesta nikad ne dopire svjetlo dana – tamo vlada vječni mrak.
Velebne metafore nastranu, tajna tog vječnog mraka sasvim je banalna: automat-klubovi štite svoju klijentelu od pogleda prolaznika zato što ih štite od javnog srama, ta tako donekle amortiziraju osjećaj poniženja, dobro poznat svakome tko se digao iz stolca netom što je spizdio pozamašnu svotu u prah.
Za razliku od gdina Alića, ja bih posegnuo za analogijom drogiranja: ako je hotelski kazino kokain (dekadentna zabava za one dubljeg džepa), a sportska kladionica trava (mainstream porok, toliko raširen i sveprisutan da se sve otvorenije prakticira, uz minimalne izglede za šikaniranje od strane okoline – ta sjetite se samo koliko ste puta sjeli u kafić i ugledali na telki teletekst s rezultatima pa zatim konobare za šankom kako ih revno proučavaju), automat-klubovi su – heroin. Jeftino (a opet skupo), nimalo glamurozno zlo za očajnike što u vrtlogu ovisnosti gube i ono malo što imaju. Da se sutradan sve droge legaliziraju, na konzumente heroina bi se i dalje posebno podozrivo gledalo (blago rečeno), zato što znaju u kakvu se nihilističnu indulgenciju upuštaju, zato što svjesno flertuju sa samouništenjem.
Bila je prije koji mjesec vijestica o Cameron Diaz, koja je priznala da se navukla na kockanje i da joj je najgore kad se osvrne oko sebe u kazinu i užasnuta pomisli: “Bože, pa što ja to radim među ovim ljudima?” Savršeno mi je poznat taj osjećaj: kockarnice su jako ružna mjesta. Kad vidiš te ljude koji unezvjereno psuju u zaslone automata, ili pijani steturaju sa svog stolca, izađu vani, vrate se nekoliko minuta kasnije, ubace 300 kuna, dođu dotle da su 1000 kuna u plusu pa i to prokockaju, i onda prazno bulje u zaslon… Brrrr.
Zašto onda ja kockam u automat-klubovima, ponekad? E pa, zato što se prepuštam porocima da bi me oprala špica, a malo koja špica pere kao dobitak na igrama na sreću! I, za razliku od kladionica ili lota, nema prolongiranog iščekivanja ishoda – ako dobiješ, dobiješ odmah, na licu mjesta. Tim je veća čar, ali naravno i opasnost od kompulzivnosti. Utoliko je moj obrambeni mehanizam ono što bih nazvao svetim pravilom kockanja:
KOCKAJ SE IZ ZABAVE, A NE DA BI RIJEŠIO FINANCIJSKE PROBLEME.
Zato, kad se idem kockati, uloženi novac automatski doživljavam kao izgubljen novac. Jer, u većini slučajeva doslovno i jest izgubljen. Po slobodnoj procjeni, dobijem nešto tek u 20% slučajeva. No to je vjerojatno samo moje priprosto racionaliziranje iz ograničenog iskustva, jer ustvari nema nikakvih zakonitosti, osim one da na dulje staze tu nema kruha. Pa svejedno, mnogi povjeruju da ipak ima logike u kaosu. Najblaži primjer je onaj mladića koji sjeda za poker-automat i kaže prijatelju: “Dobit ću večeras, imam taj neki osjećaj.” A najtužniji je onaj postarijeg čiče, kojeg sam jednom promatrao kako uporno sjedi za elektroničkim ruletom i zapisuje dobitne brojeve, kao da će mu se sreća osmjehnuti putem statistike.
(Mada, s druge strane, primijetio bih kako loptica neobično često zna pasti na pet crveno!)
Kocka je porok kao i svaki drugi: intenzivna stimulacija čula prihvatljiva dok je god ti kontroliraš, a ne ona tebe. Prednost nad heroinom je u tome što ne izaziva fizičku nego “tek” psihičku ovisnost, te stoga nije nemoguć spas iz vrtloga: znam za slučajeve ljudi koji su digli ruke nakon što su se opekli, a da “opekotine” nisu uključivale dizanje hipoteke ili nešto već toliko ekstremno.
O mom kockarskom profilu dovoljno govori to što sam od početaka svoje “karijere” u ukupnom minusu… štajaznam, nekoliko stotina kuna? Pih, znam ljude koji toliko mjesečno potroše samo na drogu, ili čak obične izlaske vikendom. Gušti su gušti! Ne gubim puno zato što ni ne ulažem puno: preferiram igre poput “Hypno Hippo” i “Beetle Manije”, na kojima mogu tutnut 50 kuna i znati da imam zagarantiranih 10-20 minuta emotivnog rollercoastera. Što je sasvim dosta. (Znao sam nekad i bacit koju na elektroničkom ruletu, al’ to je bilo u zlatna vremena kad je minimalni ulog bio DVADESET LIPA pa se kockar-amater poput mene mogao naguštat’ k’o prasac bez da to iole osjeti na džepu.)
Te igre na automatima su, u biti, ulickane verzije poker-automata, i svode se na to da dobiješ neku kombinaciju pa onda lupaš crveno ili crno. Ono što ih čini atraktivnijima od poker-automata su začkoljice poput aktiviranja bonus-igara na određene kombinacije pri čemu se može okrenuti veća para (a nažalost i ne mora), ili recimo džokeri koji poduplavaju dobitak. Štos je, naravno, u tome što nema velikih dobitaka bez velikih ulaganja. Adrenalinski udar pri velikom dobitku je neopisivo sladostrasan, ali je isto tako veliki gubitak poput sravnjujućeg nokauta, jednostavno se osjećaš umlaćeno.
Ja bih rekao da bi svatko trebao iskusiti oboje, bar jednom… no opet, što biste drugo očekivali od jednog škorpiona?