Intervju Dvadeset godina od proglašenja nezavisnosti, četrdeset godina od hrvatskog proljeća, pedeset godina od nastanka Pokreta nesvrstanih. Sve okrugle obljetnice zbijene su u tako malo vremena, a polemike o značenju zglobova povijesti kao da nemaju kraja. Kraj lipnja, tradicionalno opterećen pregovaranjima oko simboličkog značenja praznika, dao je puno materijala za razmišljanje o dinamičnoj interakciji institucionalnog i popularnog pamćenja. Dva aspekta smatram posebno bitnima: 1) Razlike u poimanju prošlosti imaju jednu zajedničku crtu. Nitko, s pravom, ne smatra problematičnim činjenicu da se iz prošlosti ne prenosi sve ono što se dogodilo, nego samo ono što se procjenjuje važnim. No, važna je samo nacionalna država kao ljuštura kolektivnog MI subjekta. U tom smislu svi sudionici sudjeluju u svađi na jeziku koji razumiju. 2) Masovni mediji i društvene mreže danas imaju najvažniju ulogu u formiranju povijesnog pamćenja kao ključnog aspekta samorazumijevanja i kognitivne orijentacije ljudi.
Imun sam na anakronizme samo što se tiče razdoblja zadnjih dvadeset godina koje je obilježila priča o osamostaljenju. Veliku priču, sudeći prema protokolarnim napitničkim govorima naših državnika, možemo promatrati na više načina. Ako joj pristupimo kao rezonanci biblijskog mita o egzodusu, razlozi njene privlačnosti postaju barem malo jasniji. Kako je rekla naša premijerka: “Danas slavimo 20 godina Hrvatske države koja se kroz trnovit put uspjela obraniti od velikosrpske Miloševićeve agresije, podići ponovno na noge, postati članica NATO-a i zauzeti svoje mjesto uskoro u Europskoj uniji.” Putovanje izabranog naroda odvijalo se u vremenu, a ne u prostoru. Svi ostali elementi su na mjestu; oslobađanje iz ropstva, despot koji dolazi po svoje, čudo potrebno da slabiji pobjedi jačeg i mukotrpni dolazak u obećanu zemlju. Procjenjivati recepciju ovakvog mita je nezahvalno, ali jednostavno primijetiti da je on najveća vektorska veličina u živoj rezultanti općeg ustroja – onog što bi Raymond Williams nazvao strukturom osjećaja – nije pretjerano. Ako joj pristupimo kao patriotskom diskursu otkrivamo neka druga svojstva – kriteriji za istinu i laž su određeni formacijskim pravilima diskursa pa su tako sve bitne činjenice – od srpske agresije do euroatlantskih integracija – unutar njega istinite. A bitno, ono što je diskurs gestom isključio, ostaje neizrecivo. Što donosi otvaranje crne kutije pada Jugoslavije?
Posljednji rat na Balkanu moguće je uvjerljivo objasniti ekonomskom analizom. Ona u svakom slučaju daje puno bolje rezultate od arheologije nacionalnih sukoba koji su prije posljedica negoli uzrok krvoprolića. O tome je, poslovično dobro s par referenci koje se isplati pogledati, pisao Andrej Nikolaidis. Kad se društvena infrastruktura počinje raspadati, svi željni promjene odnosa moći imaju priliku za ostvarivanje vlastitih ambicija. U tom kontekstu prisvajanje balkanističkih legendi o drevnim etničkim uzrocima rata s taglineom “Ovdje se sve pamti” koji su širili zapadni mediji od strane domaćih silnika djeluje sasvim razumljivo. Trenutak urušavanja jednog poretka – kad središte više ne drži – takvim pričama daje veliki mobilizacijski potencijal. Sukob je pružio legitimacijski okvir za zločinačke interese koji su ga podržavali na svim razinama. Kad je Levijatan odsutan oni koji žele paliti mogu paliti, oni koji žele ubijati mogu ubijati, a oni koji žele krasti mogu krasti. Uzevši u obzir ekonomsko-političku pregradnju koja je uslijedila kao posljedica gibanja društvene tektonike, a čiji se efekti semantičkom analizom mogu proučavati na primjeru sintagme “pretvorba i privatizacija”, može se reći da bi odgovarajući tagline burnih vremena o kojima pričamo bio “Rat je karijera”! Ljudi koje je devedesetih mimoišla mentalna kastracija danas se čude kako su naglo zakrvili oni koji su se do jučer zaklinjali na bratstvo i jedinstvo ili kako su se provjereni partijski kadrovi od gorljivih zastupnika samoupravnog socijalizma neprimjetno konvertirali u nacionaliste koji zastupaju slobodu tržišta. Kako objasniti činjenicu da je život, i to u mnogim aspektima prilično dobar život, postojao i prije devedesete? Historičarska analiza koja nema društveno-legitimacijsku funkciju prepoznat će nacionalizam kao iznimno površan konstrukt i – zbog toga, a ne unatoč tome – iznimno opasan u svojoj instrumentalizaciji. Kakav je odnos između države i vladajućih?
Osnova pristajanja na društveni poredak jest reprodukcija hegemonije vladajućih kroz mrežu institucija, društvenih odnosa i ideja. U tom kontekstu idejni sklop kojeg vidimo kao jedinstvenu povijest pretpostavlja jedno središte – nacionalnu državu – oko kojeg se prikupljaju i nižu događaji. Prošlost do devedesetih učimo promatrati, od nastave povijesti u školama preko dokumentarnih mitsko-poetskih serijala do predsjedničkih obraćanja, kao njenu postepenu realizaciju. Takav snažno institucionalizirani tip pamćenja teži totalitetu, ali ga nikad dosad nije dostigao. Najbolje je sablazan sustava nad svojom neučinkovitošću opisao Viktor Ivančić u tekstu Jedinice na Ovčari: “Poželjnome Hrvatu lakše je oprostiti nepoznavanje gramatike nego onu vrstu neznanja koja stremi ka nacionalnoj izdaji. Dobar učenik dužan je znati kada su započele odlučne bitke i kada je osnovan Hrvatski sabor, a ako ne umije sastaviti pismenu rečenicu, nekako će se valjda ipak uspjeti ostvariti kao Hrvat…”
Svaki tip pamćenja za svoje širenje mora koristiti masovne medije koji u kapitalističkom sistemu proizvode vječnu sadašnjost. Nema mjesta orvelijanskim noćnim morama pojedinih društvenih teoretičara. Problem našeg društva nije u diktatorskim ili autoritarnim režimima čije vlade putem medijskih pogona kontroliraju svoje građane distribuirajući slike svijeta po modelu etatističke ideologije. Naše su nevolje drugačije prirode. Hiperkapitalistički tip medijske proizvodnje osim novih sadržaja nevjerojatno brzim ritmom proizvodi i nove potrebe za njima koje treba zadovoljiti pa se svaka tema ukazuje kao privremena i banalna. Vruća tema možeš biti jedan dan, drugi dan dobiješ prilog od par minuta s izjavama dvije suprotstavljene strane, a treći dan – bilo da si seljak koji prosvjeduje zbog otkupne cijene pšenice, radnik u okupiranom Dalmacijavinu, član sindikata Akademska solidarnost – kratki prilog u bloku koji dijeliš s temama poput velikog pješčanog oblaka nad Phoenixom ili promocije novog romana Nives Celzijus. Kakve to veze ima s tezom o podjarmljujućim efektima velike nacionalne priče? Baviti se prosvjetiteljskim poslom ismijavanja nacionalnog mita u svrhu emancipacije pojedinca je donkihotovski pothvat. Ne toliko zato što bi takav pothvat, prema opaski s početka teksta, pretpostavljao zamjenu jedinstvene povijesti drugom jedinstvenom povijesti koja također računa na sveobuhvatno gledište sposobno sintetizirati sva druga. Bit je da, jednom prokazana, instrumentalizacija nacionalne ideje nije vrijedan predmet kritike. Na njezino mjesto treba postaviti sustav koji stvara društveno-ekonomsku nejednakost. Kritika nastaje unutar postmodernog društva; medijska konstrukcija zbilje koja nije puki privid kojim upravlja moć. To još više dolazi do izražaja s razvojem i širenjem društvenih mreža koje nemaju centar, već se sastoje od mnoštva čvorova u neprekidnoj međusobnoj komunikaciji. Stvarnost treba shvatiti kao nestabilnu mentalnu strukturu koja nudi orijentaciju za društveno djelovanje nastajući i nestajući kao rezultat susreta mnogih međusobno nekoordiniranih reprezentacija od kojih su mnoge međusobno suprotstavljene. To je arena unutar koje svakodnevni sraz moći i otpora stvara budućnost, ali i prošlost.
Objavljeno
Objavljeno
