Izbori bez izbora

Piše: Mario Kikaš

Bez obzira na geopolitičke inzularnosti i specifičnosti, postoji određeni zajednički nazivnik političkih procesa u Europi koji postaje jasniji u okvirima Unije, a onda i Eurozone, a pogotovo u kontekstu postojeće ekonomske krize pa onda i krize političkih institucija. Ekonomski konsenzus parlamentarne ljevice i desnice, tj. tzv. lijevih i desnih centara oko mjera štednje doveo je do scenarija sličnih onima 1930-ih: stvaranje prostora političke praznine na kojem se konačno trebaju sučeliti snage radikalne (sic!)  ljevice i fašistoidne antimigrantske desnice. Naravno, ukoliko jasno artikulirana i organizirana ljevica uopće postoji što u društvima postsocijalizma nije slučaj ili bar nije bio slučaj do nedavno. No, pođimo kako bog zapovijeda, po scenariju itinerara misleće buržoazije: od početka, od Pariza.

Euforično dočekan u Elizejskoj palači, François Hollande uspio je dobiti izbore promovirajući politiku koja je tek koketirala sa socijaldemokracijom, ali ipak sasma dovoljno da sruši omraženog Nicolasa Sarkozya koji je, godinu dana nakon predviđanja konačne političke smrti i Hollandova dolaska na vlast, prema najnovijim anketama, u popularnosti miljama ispred trenutnog predsjednika kojeg je prestigla i kći francuske desnice Marine Le Pen. Hollande je u godinu dana slijepim provođenjem mjera štednje i pogodovanjem financijskom sektoru i krupnom kapitalu uspio svoju popularnost svesti na najmanju ikad zabilježenu u povijesti Pete republike. Onima koji pomnije prate stanje u Eurozoni i političke konjunkture, kao i odnos službenog Berlina prema Francuskoj i ostatku Europe, bilo je već prije izbora jasno da Hollande neće mijenjati zadani smjer konzervativne ekonomske politike i logike štednje, a izborno pozivanje na pravednost još je jedna šuplja, kao i u slučaju nekih naših recentnih događanja “demokracije”. Sadašnja administracija zapravo je farsična reizvedba prve (tragične) socijalističke vlade Pete republike pod vodstvom Françoisa Mitteranda, ali i indikator kadrovske transformacije liberalne demokracije i stranačkog panteona koje se lako može primijeniti i na ostale europske demokracije bez obzira na njihovu “zrelost” i lokalnu specifičnost. Olako zalaženje u autokolonijalne detekcije demokratske zrelosti/nezrelosti s obzirom na geografsku širinu ili historijske putanje na ovom primjeru pada u vodu. Velika francuska demokracija koju često malograđanski mitologiziramo kao izravnog nasljednika velikih događanja naroda s kraja 19. stoljeća ili (jednako mitologizirane i kojekako interpretirane) 1968. danas je demokracija apolitičnih karijerista i birokrata stasalih u Ecole normale d’administrationu, golističkoj odgojnoj ustanovi koja je bila prvotna točka i na političkom putu trenutnog predsjednika. Europska unija u sadašnjem obliku upravo je invencija takvih struktura, ali i njihovo gojilište. Francuski “socijalist” Jacques Delors koji potječe iz istog establišmenta koji se reproducira i danas, otac je ne samo trenutne predsjednice Socijalističke partije Francuske nego i ovakve Europske unije: mastrihtškog sporazuma, jednistvenog tržišta i institucija koje trenutno provode politiku sijanja bijede po europskom jugu. Prvi izbori za Europski parlament kod nas nisu (poradi male izlaznosti) dali nekakvu opću sliku izbornih transformacija u zemlji (koje nisu ni bitne u trenutnom odnosu političkih platformi) nego su prije svega ukazali na demokratski deficit i birokratizaciju institucija Europske unije. Nije stoga čudna ni prilagodljivost živopisnih političkih figura urbane i ruralne desnice takvom institucionalnom i političkom konceptu: Nigel Farage (zastupnik britanske desničarskog UKIP-a) i Ruža Tomašić sada mogu lagodno, uz blagoslov marginalnog broja glasova (s obzirom na opći cenzus u vlastitim zemljama), piti kavu u pauzama plenarnih sjednica u Strasbourgu i Bruxellesu i promovirati desnu agendu kao jedini odgovor na postojeće stanje u Europskoj uniji za koje je direktno zaslužna kilava socijaldemokracija koja odavno udara po jako dobro uštimanoj tamburi desnice.

Nekako u isto vrijeme uništenja socijalne države i politike koja ju je predstavljala i stvarala, politički i izborni proces potpuno se komercijalizirao i personalizirao stvarajući od kandidata reklamne figure jednoličnog političkog sadržaja. Ogledan je primjer takvog spina i menadžmenta trenutni “šef države” čiji je jedini politički potez u dosadašnjem mandatu dirigiranje medijskom mašinerijom koja pumpa njegov ego što glorifikacijskim tekstovima što naručenim istraživanjima, održavajući visoku razinu nejasne kategorije “popularnosti”. Drugi su pak, tobože se opirući takvim modelima prezentacije i recepcije politike od sebe napravili antijunake nužnih reformi, rezanja i racionalizacija, žrtvujući na oltaru nacionalne solventnosti vlastitu političku tjelesinu. Politička elita menažerija je karijernih diplomata, bivših špijuna, sivih glavonožaca s dvije diplome u džepu te lokalnih birokratića iz osamdesetih koji su u međuvremenu “napredovali” do lokalnih šerifa. Iza takvih otužnih ešalona likova i njihovih izvedbi krije se jednolična i pravocrtna agenda bez ikakve natruhe progresivnih ekonomskih politika koje bi se nametnule kao rješenja sadašnjem stanju. Dodatnu tugu izaziva i to što se jednak opis bez većih intervencija može prilijepiti i sindikalnim vođama koji su se nametnuli kao jedina napuhana opozicija postojećoj vlasti i mjerama koje provode da bi se jednokratno ispuhali Prvog maja na otužnom prosvjedu s još otužnijim porukama i muzičkim brojevima.

I dok je u londonskom kontekstu nedavna smrt Margaret Thatcher iz nostalgičarskih (a i realnih) razloga natjerala nekolicinu da se usude zamisliti organizaciju kakve-takve lijeve fronte, a u Parizu formalna ljevica 5. svibnja okupila dvjestotinjak tisuća prosvjednika na Place de la Bastilleu, u Ljubljani je prošli tjedan javno predstavljen prvi suvisao prijedlog za formuliranje i formaliziranje lijevog političkog odgovora na ćorsokak u koji je zašla i liberalna demokracija i trenutno joj pripadajuća ekonomska doktrina. Inicijativa za demokratski socijalizam, stavljajući se u međunarodni kontekst progresivnih pokreta i stranaka različitih organizacijskih oblika i faza u borbi (od indignadosa preko lijevih europskih stranaka do bolivarskog pokreta), zalaže se sa demokratizaciju ekonomskog procesa uz održiv i stabilan ekonomski rast (koji će uzeti u obzir “regeneracijske mogućnosti okoline”), ukidanje nejednakosti (i to ne samo onih koji proizlazi iz odnosa rada i kapitala) te uvođenje transparentnih oblika odlučivanja na različitim razinama koji će biti vođeni javnim interesima i potrebama zajednice. Svjesni opsega i raspona političkih promjena za koje se zalažu, zaključuju da se demokratski socijalizam kojem teže ne može uspostaviti preko noći, nego iziskuje postepeno uvođenje i razvoj u obliku neke vrste pozitivnog reformizma. Ovakav signal iz jedne bivše jugoslavenske republike trebao bi biti i poticaj ostatku regije čija je neformalna ljevica rastrgana između djetinjastih povijesnih rasprava o pravim putevima i revizionizmima te različitim organizacijskim vizijama koje ne bi trebale isključivati jedna drugu. Jer ukoliko se fragmentirana i pogubljena, ali realno postojeća ljevica ne okupi oko kakvog-takvog zajedničkog nazivnika po tko zna koji put izaći ćemo na birališta križajući listiće, stvarajući sve veću i veću armiju “nevažećih” i dopuštajući postojećim opcijama da rovare po ostacima ostataka socijalne države ili još gore – klerikalnoj desnici da nameće svoje “antropološke istine”. Pritom nećemo prisustvovati nikakvom cirkusu niti festivalu demokracije jer spomenute forme (barem donekle) otvaraju prostor kakvoj-takvoj kritici ili subverziji ili, ako ništa drugo, ostavljaju kakav-takav “smjehovni” potencijal kao zadnju opciju u ovako turobnom kontekstu. Izbori u ovakvim demokratskim konstelacijama jednostavno su loše modne revije… A kapitalista nije stilista, moda ga ne zabrinjava.

Fotografija: Europski parlament