A hoćemo li i mentalitet reformirati?

Piše: Marija Andrijašević

Zamislite apsolventa novinarstva koji ne čita ni novine niti knjige, ne gleda televiziju, ne sluša radio, ne korespondira s medijima u nikakvom ozbiljnijem obliku, a materiju same znanosti, eto kad je već apsolvent, valjda kuži. Jednostavno mu onaj praktični dio i kakva takva opća kultura stvaraju probleme. Ponekad prolista novine, tu i tamo, kad čeka društvo u kvartovskom kafiću, a na lice Danka Družijanića i špice dnevnika isključi televiziju i uzdahne kao da je svijet napokon otišao k vragu. Ponudu lokalne televizije da za njih piše vijesti, radi priloge, a ponešto i uređuje – odbija, jer sam posao je doslovno kovanje zanata, pogotovo kad se usporedi omjer posla s omjerom zarade. Entuzijazma za učenjem i razvijanjem nema, jer je u svom svijetu zamislio kako je stvoren za središnjicu HRT-a, a svojim bi stečenim znanjem i iskustvom najviše pripomogao uređivanju vanjskopolitičkih vijesti.

Čime se, čisto znatiželje radi, ovakav produkt akademskog obrazovanja uopće može baviti? Pisanjem za novine? Uređivanjem dnevne politike? Praćenjem saborskih sjednica? Podučavanjem novih generacija? Sve je moguće, ipak je dogurao do statusa apsolventa kao produkt, ni manje ni više nego hrvatskog obrazovnog sustava, u kojem ovaj primjer nije usamljen. Većina visokoškolskih ustanova djelomice barata s ovakvom vrstom studenata.

Od ove školske godine Vlada započinje s primjenom Nacionalnog programa mjera za uvođenje obavezne srednje škole. Mjere se svode na osiguravanje besplatnih udžbenika, domova i prijevoza za sve pod jednakim uvjetima, osiguravanje radnih mjesta za stručni kadar i izgradnju škola za lokalizaciju zagušenosti u klupama. Sve se to može i bez normiranja srednje škole kao obavezne, posebno ako se obrati pažnja na jedno, rijetko (ili nikada) postavljeno pitanje u predloženoj reformi: što dijete od šesnaest godina ima raditi izvan škole, bila ona obavezna ili ne?

Obaveznim srednjoškolskim obrazovanjem pokriva se zapravo i gomila drugih problema koji nisu pod paskom Ministarstva obrazovanja: zakon o obaveznom obrazovanju postaje metla za ulice na kojima besposličari mladost bez nekog regularnog cilja u životu (a kakav bi cilj i trebao imati prosječni četrnaestogodišnjak?); država postaje druga majka pa obrazovnom batinom udara na probleme maloljetničkog kriminala, prostitucije, narkomanije, čega sve ne. Sve će mladenačke hirove iz glave izbiti samo jedna stvar: UČENJE! I postoji nekakva sitna vjerojatnost da bi takav pristup problemima s kojima se suočavaju maloljetnici čak mogao i uspjeti. Sitna ili gotovo nikakva.

Po svom drugom predloženom modelu (prvi je obavezno trogodišnje ili četverogodišnje obrazovanje) obavezna srednja škola čak podsjeća na mini bolonju. Godina ili dvije obavezna, do šesnaeste godine postaješ poluproizvod najnovije verzije obrazovanog Hrvata koji će posegnuti za još dvije godine srednjoškolskog školovanja, jer današnji tempo života jednostavno ždere svaku neobrazovanu mladicu. Šesnaestogodišnjak bi, s dvije godine obavezne srednje škole (ako se drugi predloženi model prihvati), radio u standardnoj lokalnoj baušteli po novogradnjama, kafićima, hotelima, brodogradilištima, cementarama, tvornicama aluminija ili u nekoj sličnoj industriji, što nam ustvari govori da bi ovakva reforma dovela do gomilanja jeftine radne snage. A upravo nju želimo izbjeći, jer postojeći sistem gotovo pa serijski izbacuje jeftinu radnu snagu na tržište rada.

Dobre strane ove reforme su što će se školstvo uvođenjem tzv. Nacionalnog programa mjera stimulirati na način na koji zaslužuje, a koji nije ništa drugo doli ostvarivanja normalnih radnih uvjeta pod nekakvim imenom i što će buduće generacije obaveznog školstva steći svijest o važnosti obrazovanja. S kakvim uspjehom -; ostaje za vidjeti jer reforma se mora provesti do 2010. kako bi se zadovoljili zahtjevi Europe. To otprilike znači da će od Nacionalnih mjera preko reforme pa do samog priliva znanja sve ići nekom abnormalnom brzinom kako bi se Europi isporučila barem jedna (prva) generacija reformiranog školstva. Za početak će se obrazovanje provoditi količinski, što će poprilično podsjećati na postojeći srednjoškolski sistem. O kvaliteti će se moći pričati tek za nekih pet do deset godina kad te prve generacije zapravo počnu svojim radom djelovati u društvu i svojim znanjem ostvarivati rezultate.

Samo količinsko obrazovanje, koje je ozbiljna rupa u sadašnjem obrazovnom sistemu i u kojem je kvalitativno obrazovanje ozbiljno uzdrmano, predstavlja najveći problem. Upravo količinsko, tj. automatizirano srednjoškolsko obrazovanje pogoduje stvaranju endema s početka priče koji će uskoro biti više od endema. Pojavljivat će se na svakom koraku, ne kao greške sistema nego kao zamišljeni, krajnji produkt našeg školstva – obrazovanje pod svaku cijenu. Reformom bi se to svakako trebalo izbjeći.

To količinsko obrazovanje nastaje kao produkt nedostatka obrazovnog kadra, loših uvjeta za rad, svega onog zbog čega sindikalisti na kraju gotovo svake školske godine pozivaju na štrajk. Nacionalni program mjera ublažit će situaciju, no hoće li se dogoditi isto kad se uvede obavezno obrazovanje kao sistem školovanja?

Količinsko obrazovanje uništava dubinu svakog znanja. Njime se zagrebe po površini bez ozbiljne namjere da se znanje produbi i da se tako pojedinac kvalitetno obrazuje. Kad se to poveže s činjenicom da se ovom reformom školstva znanje ne planira unaprijed nego da se pokušavaju pokrpati rupe sistema kojeg imamo i da država ne postavlja pitanje koliko joj treba frizera, pekara, krojača i ostalih radnika sa srednjom stručnom spremom u sljedećih toliko i toliko godina, nastaje kaos u kojem svi postajemo obrazovani i kvalificirani, a time najvjerojatnije beskorisni, kao višak državi koja nas je obrazovala. Takvi ćemo opet tražiti utočište u nekakvoj Švedskoj, Finskoj i sličnim socijalno osviještenim državama.

Zadnjih dana odgovaram na pitanja iz hrvatskog jezika za maturu u srednjoj školi, prekvalifikacija je ono što mene muči, i dogodila mi se situacija u kojoj svako peto ili šesto pitanje iz književnosti nisam znala, a svakog trećeg ili četvrtog sam se morala prisjetiti iščitavajući gradivo. Sram, to je otprilike bio osjećaj koji me lupio posred čela. Nekima neznanje ne predstavlja nikakav poseban problem, veza pri upisu na fakultet postaje surogat za problem takve vrste. Kad je točno pravo na bahatost i aroganciju postalo obaveza i kad je zamijenilo pravo na moraliziranje, ne znam. Ne poznavati osnove materije za koju se pojedinac školuje, ne razvijati se u njoj s minimumom opće kulture, pokazuje samo koliko smo ugrozili sistem školstva i čemu točno treba reforma.

S obzirom na to da pišem, postoji potreba da se razvijam, čitam, učim, da mogu održavati normalnu komunikaciju s ljudima koji se bave istim poslom kao i ja. Ne znati, npr. tko su razlogovci ili krugovaši, a imati objavljenu knjigu, dvije, tri za mene bi bilo jednako kao imati iza sebe diplomu novinara, a ne znati tko je Milka Babić ili Igor Mandić. Ustvari, najgore od svega bi bilo uskratiti sebi, npr. ono nerviranje kad vidiš da je Zlatko Gall i u najnovijem tekstu, kolumni, glazbenoj kritici napisao još jedno dapače, samo ga je ovaj put pretvorio u pače. Ili ne pročitati jednu od putešestvija Damira Pilića ili Roberta Pauletića.

Školstvu treba reforma, dapače, ali nikako bez reforme mentaliteta. Za početak bi svima trebalo utjerati strah u kosti od neznanja – vlastitog.