Krajem 2002., izašlo je specijalno izdanje američkog rock-magazina Rolling Stone s temom “Žene u rocku”. Nije to bio ni prvi ni zadnji put, ali tada je prašinu diglo to što su se na naslovnici nalazile – Shakira, Britney Spears i Mary J. Blige. Naravno, uslijedila je lavina reakcija bijesnih čitatelja.
E sad, jest da zna biti tragikomično kad se magazin poput Rolling Stonea grčevito drži izvornih postulata svog branda čak i dok te postulate besramno gazi u potrazi za što širim čitateljstvom. Međutim, spomenuta naslovnica nije bila tek puki slučaj pomame za tržišnim kolačem: ona je ujedno i klasični primjer megalomanije rock kulture, ilitiga nasilnog nagona unutar iste da se kompletna povijest popularne glazbe zadnjih pet desetljeća sagleda, vrednuje i arhivira kao dio sage o povijesti rocka. Rocka kao ultimativnog glazbenog svoda, centra univerzuma popularne kulture, zajedničkog nazivnika svih “progresivnih” silnica. Rocka koji pod svoju lumbrelu svojata i, recimo, crnačku soul tradicija koja je iznjedrila Mary J. Blige – unatoč tome je razvojni put te tradicije bio skroz različit te poprilično neovisan o razvojnom putu tradicije rocka.
A ta megalomanija se ne zadržava samo na glazbi. MTV je svojedobno imao redovnu emisiju neglazbenih vijesti pod nazivom “The Day in Rock”, kroz koju su se apolitičnim klincima servirale vijesti iz Amerike i svijeta za koje se smatralo da bi im mogle biti relevantne. Plemenita nakana, da, ali istovremeno morate priznati da je implikacija kako se dnevno-političke vijesti mogu dijeliti na “rock događaje” i “ne-rock događaje”… poprilično blesava, ne?
No ni približno toliko blesava kao što je bio naslov u Jutarnjem ovog ljeta povodom desetogodišnjice Oluje – “OBRANA DOMOVINE: NAJVEĆI ROCK DOGAĐAJ U POVIJESTI HRVATSKE”! Sam tekst nije uopće bio strašan, i vrtio se oko senzibilne i sasvim razumne poante da nisu svi branitelji bili ko oni krezubi iz spota za “Čavoglave”. Ali, eto, senzibilni i sasvim razumni naslovi očito ne prodaju novine. A i uostalom, zašto propustiti još jednu priliku za pozicioniranje rocka kao sveprisutne centrifugalne sile kojoj gravitira sve što je pozitivno i progresivno?
Pa zatim, prošlog tjedna, eto nam naslova u istoj novini: “BILIĆ: ROCK’N’ROLL IZBORNIK”. OK, novine su novine, i jasno je da će se tražiti kut gledanja iz kojeg će se Bilić diferencirati od minulih izbornika. Međutim, kad sam početak teksta otvara kartica razglabanja o Bilićevoj strasti za rockom (pri čemu se tek spominje što sluša, bez ijedne riječi o njegovom bendu Rawbau!), onda ja to doživljavam kao implikaciju da Bilića strast za rockom nekako čini… boljim izbornikom.
Da ne kažem boljim čovjekom. I dalje postoji ta izvjesna predodžba da je rock kultura primarni rasadnik tzv. “kulturnih kreativaca”, ljudi koji se trude da ovu zemlju, ovaj svijet učine ljepšim, zanimljivijim, boljim mjestom za život. Takvo nešto bi imalo smisla prije 30-40 godina, kad rock jest bio nazivnik generacijskog bunta i soundtrack progresivnih ideja… ali to je bilo nekad. Da, ima i dalje “progresivaca” koji se furaju na rock, ali ih ima i nezanemarivo puno koji se furaju na neke druge stvari. Odijelo ne čini čovjeka, a bogami ni ukus u glazbi.
Danas rock više nije nazivnik, nego brojnik. Zapravo, tek jedan od brojnika. Jednog je trenutka više cool, drugog manje… ali nikad više onaj dominantni popkulturni buldožer iz davnina. Što je nekima očito teško prihvatiti. Zadnjih godina se, od Strokesa do Arctic Monkeysa, provlači priča kako je rock opet in i kako je revitalizirao popularnu glazbu i kulturu – dok istovremeno većina ljudi nema pojma tko su Franz Ferdinand, bez obzira na to koliko su puta čuli njihove singlove na sveprisutnom Otvorenom radiju. Provlači se i priča kako je rock opet otkrio svoju plesnu stranu i nanovo osvojio podije – dok istovremeno klubovima i dalje čvrsto dominiraju house i R&B, bez ikakvih naznaka da bi se to u skoroj budućnosti moglo promijeniti.
Priče kako se “rock vratio” su besmislene. On nikad nije nigdje ni iščeznuo: samo je izgubio kulturalni primat i preuzeo ulogu “tek” jednog od djelića mozaika u decentraliziranom krajoliku popularne kulture. A rock establišment se s time jednostavno ne može pomiriti, pa ga gebelsovski iznova i iznova predstavlja kao Centar svega u nadi da će to jednom ponovno i postati. E pa – sori ekipa, ništa od toga! Naučite se već više živjeti s tim.
Objavljeno