Poptika Piše: Marija Andrijašević
Bilo je to u petom osnovne. Uđem ja u WC kadli tamo moja najbolja prijateljica iz djetinjstva pili ruku na radijator. To ja samo malo, onako, da se opustim, al’ nemoj nikom reć! Nisam nikome ni mislila reći jer sam, sjećam se toga, mislila kako mi nitko neće vjerovat da se netko ide rezat na radijator. Mislim, kad ni meni nisu vjerovali da sam pismena… Sjećam se isto tako da nije bilo emo pokreta onda (ma zamislite!) pa ga nitko, u slučaju da se pročulo za pokušaj ozljeđivanja radijatorom, nije mogao promatrati kao jedan od glavnih uzroka. Zato je ova radijatorska mangupica obožavala Ninu Badrić. I nije se ubila na kraju, udala se. Sad, koliko to dođe na isto kad su žene u pitanju, ne znam, al’ danas, okvirno gledajući, vodi jedan normalan, zdrav život. Ma što god to bilo. Poslije te scene s radijatorom nije više pokazivala sklonosti ka toj specifičnoj vrsti opuštanja, al’ glazbeni ukus joj je, godinama poslije, postao ekvivalent za najstrašniju balkansku jezu. Što opet nije zabrinjavajuće jer, usprkos užasu koji se čuje iz njenog mp3 playera, automobila i kuće, i dalje živi.
Surfajući po internetu, u moru nebuloznih tekstova koje ćete naći ako samo upišete u tražilicu emo+samoubojstva, pronašla sam čak (!) dva koja pišu o emo kulturi na zavidno normalan i zdrav način. A normalan i zdrav čovjek se mora načuditi baš zbog preostalih 90% pizdarija koje je Google izbacio. Jedan je s T-portala i upravo taj objašnjava fenomen emo pokreta i kulture, a ovaj drugi sa stranica HND-a, objavljen u Feral Tribune-u, pojašnjava novonastali odnos medija naspram emo populacije. Naime, mediji u nas uspjeli povezati emo pokret i nedavno, skoro epidemijsko, suicidalno ponašanje djevojčica i dječaka diljem Hrvatske.
Iako mi, kad god naletim na neki blog ili myspace emo klinca i klinke ili baš na njih po tramvajima i ulicama, nije jasno kad su i kako točno počeli padati na uniformiranost i trend, ipak me ne čudi da je emo postao dio potrošačkog društva i pretvorio u šminkerski pokret kojem je, iako je izravno potekao i nastao iz glazbe, odjednom glazbu stavio. Jer, nema toga što kapitalizam neće pretvoriti u proizvod. Umjesto u CD shopu, čeka se red na dovoljno crnu maskaru za izlet u javnost. Umjesto emo kulture formira se emo pokret koji ovdje lagano može okrznuti emo glazbu, al’ nije ona toliko bitna koliko sama šminka. Umjesto još jednog od glazbenih pravaca, emo postaje brand za sve što se pod njega može utrpati. Krene li se samo od odjeće, pitanje je gdje ćemo stati. Vjerojatno negdje blizu psihoterapije, ali ne bez izravnog sudjelovanja kapitalističkog društva koje će klince uvjeriti da su baš oni emo i onda im redom ponuditi sve čime se ta emo srca mogu zaliječiti.
Međutim, čuditi se danas svemu tome nije ni potrebno. Kapitalistička mašina će, makar joj se određena supkultura sklanjala s puta, pomesti baš nju kao svoju idealnu sirovinu. Jer, sve na čemu se može zaraditi doprinosi funkcionalnosti takvog sustava. Nama preostaje čisto, stopostotno konzumerističko društvo, u kojem se starije generacije kako tako i snalaze, ali dok sustiže klinčadiju današnjice i stvara potrošače pod krinkom, u ovom slučaju glazbene kulture, dolazi do izražaja proračunatost s kojom se ide na tržište. Djeca postaju ciljana grupacija, a u svemu tome, ljudi moji, uopće nema glazbe. Iako para ima na bacanje.
I onda mediji nađu instant rješenje za sve: emo pokret! Rješenja zagonetki više nisu ni vrijeme, ni klima, ni tranzicija, ni preveliki broj nezaposlenih roditelja. Sad će se rješenje pronaći upravo u emo pokretu tako što će mu stati na kraj. A kako Hrvati staju određenim pojavama na kraj?
Pa panikom. A ima i očiglednog neznanja u svemu.
Poslije jednog od nedavnih samoubojstava tinejdžera, iz usta novinarke Mirjane Hrge, koja je napravila reportažu na licu mjesta, mogla se čuti ova rečenica: Ne znamo što je emo, ali vjerujemo da je pokušaj samoubojstva možebitno povezan s tim neobjašnjivim fenomenom. Naglasak je na ovom – Ne znamo što je emo i neobjašnjivi fenomen. Sad, moram picajzliti, jer ovaj sistem stvaranja moralne panike u društvu ne može imati temelja u društvenom općem dobru. Da se tako izrazim. Jer, kad izvještavate o nečem, a ne znate što je to nešto, jasno je da to direktno postaje neobjašnjivi fenomen. Na taj način tjerati strah roditeljima u kosti i stvarati još veće tenzije za stolom u vrijeme nedjeljnog ručka u obiteljima malih emoanera… E to stvarno nije u redu. Jer, ionako osjetljive duše (po medijskoj interpretaciji, dakako) tjeraju još više prema rubu. Al’ vijest je vijest, šta ćeš, a i dokaz da se povijest ponavlja. Sjećate se osamdesetih i darkera? Ja se, priznajem, ne sjećam, al’ čitala sam Perasovićevu knjigu Urbana plemena. Zabrana nošenja crne odjeće po školama i skrivanja darkera od javnosti, a sve kao direktan proizvod medijske panike uzrokovane valom, navodnih, darkerskih samoubojstava.
Ono što se dogodilo je, ni manje ni više, stvaranje vijesti na jedan površan i, kad se odmaknemo od kapitala i gledamo s ljudske strane, bezobrazan način. Okriviti emo populaciju za porast samoubojstava i propagiranje istog kad se nagomilaju nerješivi problemi i onda, sutradan, pozvati par predstavnika emo pokreta da demantiraju sve što je isti medij samo dan ranije iskoristio kako bi imao udarnu vijest govori, kad su komercijalni televizijski mediji u pitanju, o još jednoj stepenici niže u novinarstvu. Bez daljnjeg. Doznati što je emo glazba, kultura, pokret, razdvojiti glazbu od trenda i one koji zbilja pripadaju emo populaciji i na tome napraviti vijest… E, to bi bilo malo profesionalizma za društvo u kakvom bi svi voljeli živjeti jedan dan, ali previše posla za tek jednu udarnu vijest. Zar ne?
Osim toga, jedini pravi emo u Hrvata je Arsen. Kad bi tako površno izjednačili emo s emocionalnom glazbom. U očima njenim more, /svjetluca joj sol u kosi, /, ona ne da da je slome , /otima se i prkosi. … Pih! To je pravi emo, otima se i prkosi.
Objavljeno